Dugogodišnji aktivist i predsjednik udruge Prijatelji životinja, Luka Oman, nedavno je predstavio autobiografsku slikovnicu »Priča sa sela«.

Priča je nastala iz njegove potrebe da progovori o iskustvima koja su ga obilježila kao dvanaestogodišnjaka stoga je ispisana u prvom licu, vodeći čitatelja u njegov boravak kod bake na selu. Čitajući slikovnicu, shvaćamo da nije riječ o romantičnoj i nostalgičnoj razglednici iz djetinjstva, već susretu sa svijetom odraslih te, kako autor navodi, brutalnom odnosu prema životinjama.

Izlazak njegove slikovnice bio je povod za naš razgovor s Omanom u kojem smo se dotakli romantiziranja života na selu, (ne)skrivenim aktivističkim pamfletima, vegetarijanstvu i odnosu prema životinjama u Hrvatskoj općenito.

Luka Oman. Foto: Tomislav Miletić, Pixsell

OTVORITI UM I SRCE

Zašto vam je bilo važno ispričati ovu priču iz perspektive dvanaestogodišnjeg dječaka, a ne iz odrasle pozicije?

– Smatram da svi imamo neku svoju priču sa sela, odnosno neku potisnutu emociju prema životinjama jer to tako mora biti. Svi se rađamo s urođenom empatijom prema životinjama i ne gledamo na bića kao na hranu, ne želimo ih ozlijediti niti ubiti, već zaštititi. Htio sam se vratiti u vrijeme djetinjstva i prisjetiti se svojih iskrenih emocija koje su nastale bez utjecaja odraslih. Djeca klanje životinja vide kao klanje jer to i jest, a važno je prikazati stvari onakve kakve jesu bez traženja opravdanja, naročito kada se radi o potpuno nepotrebnom i neopravdanom nasilju.

U knjizi nema nostalgije za selom. Je li vam bilo važno razbiti tu romantičnu sliku »idiličnog djetinjstva na selu«?

– Često se naš iznimno brutalan odnos prema životinjama romantizira i čak želi prikazati kao prijateljstvo prema životinjama, što je daleko od istine. Životinjama je oduzeta sloboda, osnovno pravo na život, zatočene su, iskorištavane i ubijaju se masovno; nema tu romantike. Čak se od malih nogu djeci zamagljuje ta istina ne samo onim »to tako mora biti« već i banalnim primjerima poput: »krava daje mlijeko«, »koka daje jaja«, iako se ne radi ni o kakvom dobrovoljnom davanju, već o vrlo nasilnom oduzimanju.

Smrt životinja i klanje gotovo se nikad ne navode kao tabu teme, iako su sveprisutne. Zašto je, po vašem mišljenju, baš taj oblik nasilja najlakše normalizirati?

– Stoljećima se ljudi odvajaju od životinja da bi lakše opravdavali njihovo ubijanje. Čak smo izmislili posebne riječi za životinje za iste radnje poput rađanja i umiranja, iako razlike, naravno, nema. U Hrvatskoj se dnevno ubije više od sto tisuća životinja, svaki dan novih sto tisuća, potoci krvi teku iz klaonica. To su ubijena mlada bića koja žele živjeti jednako kao i mi, koja imaju oči kao što ih imamo mi, koje klanje boli jednako kao što bi i nas boljelo. Što je tu normalno? Što je normalno u tome da kokoši tjeramo da snesu više od 300 jaja godišnje umjesto nekoliko koliko bi nesle u prirodi? Što je normalno u ubijanju tek rođenih muških pilića?

Je li normalno kravama, koje bi u prirodi davale tri do pet litara mlijeka dnevno za svoje dijete, uzimati 50 litara mlijeka i trpati u tetrapak, dok se telići odvode u klaonicu? Koliko je normalno i etično trpati ljudske ruke u anus i vaginu krave kako bi bile umjetno oplođene i iskorištavati njihovo majčinstvo do trenutka kada njihov ženski reproduktivni sustav ne otkaže te im tada presuditi nožem u klaonici? To je samo djelić normalizacije stravične svakodnevice životinja koje, eto, nisu psi ni mačke, pa ih je onda tobože u redu tako tretirati. Važno je zapitati se, otvoriti um i srce, postati znatiželjan i tražiti rješenja umjesto opravdanja.

NEUGLAĐENA PRIČA

Zašto ste odlučili da ova priča bude slikovnica, a ne »klasična« autobiografska knjiga?

– To je jako bitan dio, grafike Kaje Kajfež vjerno prate zapažanja, promišljanja i emocije te uprizoruju stvarni odnos prema životinjama. Upravo se kroz slikovnice često pokušava zamagliti ljudska brutalnost i prikazati životinje kao da žive idilično, pa je bilo logično da snažne ilustracije prate istinitu, neuglađenu priču. Zato je slikovnica za mlade i odrasle »Priča sa sela« objavljena i kao besplatno online izdanje, da bi bila dostupna svima.

Mislite li da slikovnica kao forma omogućuje lakši ulazak u teške teme ili ih, paradoksalno, čini još snažnijima?

– Da, čini ih snažnijima jer je to i potrebno. Zato što nije lako doprijeti do potisnutih ljudskih emocija i probuditi zatomljeni osjećaj za pravednost. Da osjećamo i promišljamo bez onoga »ali«, bez povlačenje crte suosjećanja. Empatija nema granice i trebamo se boriti protiv svih -izama, pa tako i specizma – diskriminacije na osnovi vrste.

Dio javnosti smatra da aktivizam za prava životinja ponekad koristi jezik koji izaziva obrambenu reakciju umjesto dijaloga. Jeste li se ikada uhvatili da se pitate: gubimo li neke ljude načinom na koji govorimo, iako imamo etički snažne argumente?

– Jako je važno da se ljudi ne osjete prozvani. Ljudi su često i proizvodi sustava u kojem se iskorištavanje životinja normalizira, kao što su robovlasnici bili oblikovani sustavom u kojem je ropstvo bilo društveno prihvaćeno. Karnizam je nevidljivi sustav vjerovanja da je normalno neke životinje klati, poput krava i svinja, a neke smatrati članovima obitelji, poput pasa i mačaka. Treba puno razumijevanja i strpljenja unatoč argumentima koji su vrlo snažni ne samo po pitanju etike već i po pitanju zdravlja i zaštite okoliša. Zato je važno ljude potaknuti na razmišljanje i na slobodu izbora.

Izbor imamo ako znamo sve opcije, ako imamo sve informacije i ako nas uče da možemo izabrati bolje, pa makar to nije uobičajeno. Danas možemo živjeti i pustiti druge da žive, danas možemo živjeti a da ne iskorištavamo životinje za bilo koju svrhu, time čak možemo živjeti kvalitetnije i zdravije, i kao pojedinci i kao društvo. Važno je potaknuti ljude da žive, a ne samo životare, ohrabriti ih da mogu napraviti pozitivnu promjenu ili barem mali pomak prema tome, barem se informirati i podržati.

HODAJUĆA GROBNICA

Može li stalno inzistiranje na moralnoj poziciji, čak i kad je opravdana, dugoročno proizvesti otpor umjesto promjene ponašanja?

– Vjerujem da će svi ljudi jednom gledati na klaonice i ubijanje životinja za hranu kao na nešto zastarjelo i primitivno, kao na nešto destruktivno i moralno neopravdano. No, dug je put do toga i na tom putu će biti mnogo otpora kao što su ljudi pokazivali i pokazuju otpor i prema borbi za ljudska prava. To ne znači da treba podcjenjivati ljude i posustati pod otporom, nego pokazati razumijevanje da mijenjanje ljudskog ponašanja nije lako i često je povezano s emocijama.

Primjerice, priprema i konzumacija određenih jela mogu biti povezana s navikom ili sa sjećanjem na ljude s kojima smo u tim trenucima bili, a ne sa samim sastojcima tih jela. Davanje informacija, otvoreno pristupanje i ukazivanje na problem na način da se ljudi osjećaju pozvani i slobodni donijet će rezultate.

Knjiga se oslanja na iznimno snažne prizore. Bojite li se da će dio čitatelja reagirati odbijanjem, braneći se tvrdnjom da je priča »previše teška« i je li to cijena koju ste svjesno prihvatili? Primjerice: »Nisam htio biti ni hodajuća grobnica, jesti dijelove tijela koje i sam imam«.

– Priča je istinita, bez okolišanja i zamagljivanja, i zato je teška. U njoj su izrečene misli i emocije koje su mi se tada pojavile i kao takve su napisane bez razmišljanja kako će djelovati na čitatelje. Ako sam tada, s dvanaest godina, pomislio da ne želim biti hodajuća grobnica, jesti dijelove životinja koje i sam imam, da ne želim sudjelovati u klanju životinja niti da želim da netko ubija životinje zbog mene, onda je to iskrena emocija i pomisao koju sam samo htio podijeliti s drugima, prepričati kako je bilo, bez promišljanja kako će na nekoga utjecati. Podijelio sam vrlo ogoljeno svoje tadašnje iskustvo ne govoreći drugima što bi trebali, već što sam ja osjećao da trebam.

Mislite li da će neki čitatelji knjigu doživjeti kao prikriveni aktivistički pamflet, iako ste je pisali iz dječje perspektive?

– Ne skrivam da sam sada aktivist s jasnim ciljem da informiram sve oko sebe o strahotama koje radimo životinjama. Zapravo, ponosim se s time i iskreno želim utjecati da ovaj svijet postane manje nasilno, ljepše i pravednije mjesto za sve. Kada sam pisao »Priču sa sela«, morao sam se potpuno odmaknuti, vratiti se u vrijeme kada još nisam bio aktivist, već samo dječak koji je iz grada došao na selo i uvidio stvaran prikaz ljudskog odnosa prema životinjama. Ponavljam, mnogi od nas imaju takvu neku potisnutu priču, no ako se nisu oslobodili karnizma i dalje su u sustavu specizma, teško će se prisjetiti svojih stvarnih osjećaja i dopustiti si da ih upravo takve izreknu.

BEZ PREDRASUDA

Je li vam važnije da se čitatelj emocionalno potrese ili da mu se postupno promijeni svakodnevna praksa i što vam se čini realnijim ishodom ove knjige?

– Važno mi je da čitatelj doživi »Priču«, da ju pročita kao dijete, bez unaprijed postavljenih predrasuda, kao da se radi o psima, mačkama i papagajima, a ne o svinjama, kravama i kokošima. Takav iskren pristup neka svakog odvede na njegov put, na njegova vlastita promišljanja o svijetu u kojemu živimo, na traženje dodatnih informacija o sudbini životinja, našem odnosu prema njima, pa tako i rješenjima da ne sudjelujemo u nanošenju boli i patnje tim nevinim bićima s kojima dijelimo planet.

U knjizi odrasli nisu prikazani kao zli, nego kao prilagođeni. Je li upravo ta prilagodba, po vama, najveći oblik moralnog poraza?

– Da, tako je, ljudi nisu zli, nego naučeni na normalizaciju zla. Ni kao dječak nisam osjećao osudu niti ju osjećam sada. Ljudima treba pomoć koliko i životinjama, ubijajući njih ubijamo i sebe, ubijamo ono najvrednije u nama i našoj djeci, urođenu empatiju koju trebamo njegovati, a ne potiskivati. Snaga nije u okorjelosti i zanemarivanju emocija, nego upravo u usklađivanju naših ponašanja s empatijom koju posjedujemo. Nitko ne voli klaonice, ubijanje, patnju i kada nas uvjere da je u redu da u tome sudjelujemo izravno ili neizravno, onda smo i mi žrtve.

Može li se suosjećanje uopće razvijati u sustavu koji svakodnevno zahtijeva da ga suspendiramo, ili tražimo previše?

– Čvrsto vjerujem da unatoč svim ratovima, netrpeljivosti, nasilju, ugnjetavanju slabijih i drugačijih, možemo razviti suosjećajniji i pravedniji društveni sustav i da će se poboljšanje našeg odnosa prema životinjama odraziti i na nas same vrlo pozitivno. Itekako je to moguće postići, no ne treba razmišljati previše globalno nego više osobno, iskreno vidjeti što sada možemo učiniti da barem budemo malo bolji, koji makar mali korak ovaj tren možemo napraviti.

VEGANUARY

Čitav siječanj je posvećen veganskoj prehrani, smatrate li to dobrom porukom ili marketinškom trikom?

– Veganska hrana nije neka posebna hrana koju jedu samo odabrani. To je ukusna i zdrava biljna hrana namijenjena i dostupna svima. Veganuary je sjajan i uspješan, a poruka je odlična. Motivira ljude na prvi korak te pokazuje razumijevanje i nudi priliku. Izaziva na pozitivan način na promjenu.

Hrvatska verzija Veganuaryja nudi mjesec dana svakodnevnih korisnih i zanimljivih informacija o veganskoj prehrani i održivom življenju putem e-maila, a svi se mogu predbilježiti preko stranice www.veganopolis.net. Vege izazov ne traži obećanja, već daje priliku ljudima da sami pokušaju, a mnogi zaista i uspiju.

U REDU JE BITI DRUKČIJI

Kada podvučete crtu, koliko je vegetarijanstvo još uvijek »tabu« u Hrvatskoj? Čini li vam se da čim ljudi odbiju jesti meso ili pak kolač zbog šećera ili pak vino zbog alkohola, nailaze na više čuđenja i predrasuda od strane društva?

– U redu je biti drukčiji. Svijet se neće promijeniti nabolje ako ćemo samo ponavljati greške svojih predaka ne misleći na budućnost svoje djece. Jasno nam je da tehnologija napreduje upravo zbog promjene pristupa, zbog prihvaćanja novih saznanja, no teško nam je to primijeniti na društvene norme, pa i na vlastite spoznaje. Zar je stvarno tako teško biti malo drukčiji, drukčije se hraniti ili odijevati, ako će to utjecati da netko ne pati i ne bude ubijen? Budimo jači od predrasuda i osude društva, danas je to istinska hrabrost