LIČ – Kraj prošle godine svi koji se u Hrvatskoj bave poljoprivredom i stočarstvom dočekali su s podosta nelagode i straha. Najava države kako se pitanja vlasništva zemljišta koja se koriste moraju riješiti u najvećem je broju slučajeva protumačena kao još jedan atak na ionako slabašnu hrvatsku poljoprivredu i stočarstvo. Na tvrdnju države kako se samo, sukladno EU odredbama, želi uvesti red, poljoprivrednici i stočari s terena odgovaraju kako je temeljni cilj jedan jedini – naplata poreza i daljnje bogaćenje države. No, na kome, pitaju se mnogi! Jer, poljoprivreda je u Hrvatskoj gotovo pa potpuno uništena. Statistički podaci jasno pokazuju kako je od ulaska Hrvatske u EU, dakle od 1. srpnja 2013. godine, baš ova 2025. godina ona godina u kojoj hrvatska poljoprivreda proživljava najteže dane – proizvodnja pada u svim sektorima; samodostatnost u vlastitoj proizvodnji je ispod 50 posto u stočarstvu, voćarstvu i povrtlarstvu; proizvode je sve teže prodati; mlade se ni »bičem« ne da natjerati na uzgajanje bilo kakvih usjeva ili brigu o bilo kakvim stadima stoke… Dojam je kako je EU »ubio« poljoprivredu i stočarstvo u Hrvatskoj! Jedan od onih koji već dvadesetak godina u Liču brine i o stoci i o poljoprivredi je Željko Mihelić, najuspješniji županijski poljoprivrednik. S prethodnim se konstatacijama, kaže, uglavnom slaže, ali napominje kako generalno u poljoprivredi nije ništa bolje, ni lošije nego u ostalom gospodarstvu.

Zastarjelost i potkapacitiranost

– Prevelika fiskalna i parafiskalna davanja te prereguliranost propisima i zakonima koji se selektivno provode i to najčešće na štetu gospodarstvenika, doveli su veliku većinu hrvatskog gospodarstva u situaciju da nije konkurentno na svjetskom tržištu. Rezultati i posljedice te činjenice su da je jeftinije i jednostavnije uvoziti poljoprivredne proizvode nego ih proizvoditi u RH. Osobno mislim da je ulazak Hrvatske u članstvo EU-a izniman povijesni trenutak i veliki uspjeh za Hrvatsku. Ali treba znati tko je to u najvećoj mjeri platio – poljoprivreda i industrija.

Niska efikasnost, još niža produktivnost, tehnička i tehnološka zastarjelost te financijska potkapacitiranost doveli su do toga da je danas poslije 12 godina članstva u EU-u, hrvatska poljoprivreda na razini tek od 30 posto prosječne produktivnost ostalih članica EU-a. Drugim riječima mi smo njima pomalo smiješni. Zahvaljujući baš pritisku njihovih država naša je poljoprivreda iz godine u godinu »šamarana« i toliko izmrcvarena da smo zbog toga tu gdje jesmo i zbog toga je u Hrvatskoj cijena hrane takva kakva je, a da je prevelika, to nam itekako svjedoče i turisti koji kad uđu u naše trgovine i ostanu šokirani.

Hrvatska je zemlja koja svoje gospodarstvo temelji na snažnom turizmu. Nije li onda logično da se baš kroz turizam, koji čini, neki kažu, čak 25 do 30 posto BDP-a plasiraju vlastiti poljoprivredni proizvodi?

– Koliko god to izgleda jednostavno i logično, to nije lako postići. Jer, turizam je u isto vrijeme i blagodat, ali i prokletstvo, pogotovo za zemlju koja je mala kao Hrvatska. Naime, turistička sezona u Hrvatskoj kratko traje i koncipirana je na 10 kilometara uz more. Svi pokušaji, još od doba bivše države, da se produži turistička sezona su se sveli na to da više nije sezona 60 dana, nego 70 i tu smo stali. Međutim u tih dva i pol mjeseca intenzivne turističke sezone potrebe za hranom su toliko ekstremne pa deset puta veće poljoprivredne površine od današnjih ne bi mogle isporučiti dovoljno poljoprivrednih proizvoda koliko se u tih 70 dana traži! Nadalje, trgovački lanci kupuju robu gdje im je najpovoljnije i tu dolazimo do problema nekonkurentnosti Hrvatske poljoprivrede jer s produktivnosti koju sada imamo ne možemo isporučiti proizvod po cijeni koja bi bila konkuretna istim proizvodima iz Njemačke, Italije ili Nizozemska, a te proizvode naši lanci kupuju pomažući time poljoprivredu i stočarstvo drugih država!

Nedostatak radne snage

Dodatni veliki problem je nedostatak radne snage. Turizam ovog našeg tipa koji je vezan uz turiste niže srednje klase traži puno radne snage niskog stupnja obrazovanja. Ti su ljudi nekad tradicionalno radili u poljoprivredi sezonske poslove. Sad se povećanjem turističkih kapaciteta povećava potreba za radnom snagom i odljev radnika iz poljoprivrede u turizam, ali i trgovinu. Odljev te radne snage je velik i dovodi poljoprivredu u kritičnu situaciju što se radnika tiče.

Dakle, za povezivanje poljoprivrede i turizma ili trgovine potrebno je veliko ulaganje i mnogo vremena uz vrlo neizvjestan rezultat. Mislim da je puno veća mogućnost razvoja poljoprivrede u povezivanju poljoprivrednika i krajnjih potrošača kao što su dječji vrtići, domovi za starije osobe, učenički domovi ili studentski domovi. Svim tim ustanovama osnivač je ili Županija, ili općine i gradovi. To znači da bi puno lakše bilo skratiti lance dobave. U Gorskom kotaru imamo niz fenomenalnih malih sirana koji rade proizvode izvanredne kvalitete. Zašto naša djeca ili unuci ne bi jeli ekološki proizvedene jogurte, svježi sir ili neki drugi proizvod za koji znamo da je proizveden u našoj županiji, od mlijeka krava koje je proizvedeno na našim gospodarstvima, a ne neki industrijski jogurt koji je proizveden od mlijeka iz Njemačke ili Mađarske? Dosta je nelogično da županija daje stotine tisuća eura za razvoj poljoprivrede, a ne preferira u nabavi prehrambenih proizvoda iz naše županije. Naravno da su ti proizvodi skuplji u nabavi, ali koliko su skuplji, toliko su i kvalitetniji pri čemu će se svi složiti da nema smisla ni potrebe štedjeti na kvaliteti hrane koju jedu naša djeca ili studenti.

Država se često hvali velikim ulaganjima u poljoprivredu i stočarstvo. Što je i istina, no gledajući pak već spomenutu statistiku vidimo da je iz godine u godinu bez obzira na velika ulaganja, sve gore i gore. Ako je stanje sve gore, treba li uopće ulagati u poljoprivredu i stočarstvo?

– Pa naravno da treba. Ali ulagati treba znati. Ovo do sada je, potvrđuju nam to statistički podaci, vođenje potpuno krive poljoprivredne politike. Jer, EU novci namijenjeni restrukturiranju hrvatske poljoprivrede potrošeni su u socijalu i političku promidžbu na lokalnoj razini pa umjesto da su se modernizacijom farmi podigle efikasnost i produktivnost, omogućilo se je lokalnim načelnicima i gradonačelnicima da tim sredstvima izgrade kružne tokove, nogostupe, dječja igrališta i raznorazne poučne staze, a vrlo malo tih novaca je došlo do poljoprivrednika koji su proizvodili hranu.

Ne piše se dobro

Kako je to uopće moguće? Kontrolira li tko trošenje tih novaca?

– Moguće je jer, nažalost, poslije trideset godina od raspada bivše države i prelaska iz dogovorne u tržišnu ekonomiju, političari i dalje na sve načine žele kontrolirati gospodarstvo i umjesto da se potiče uspješne i one koji stvaraju novu vrijednost, naročito u poljoprivredi, politika putem poticaj pokušava voditi socijalno demografsku politiku i nastoji čim većem broju poljoprivrednih gospodarstava dati čim manje poticaja. Nadalje, imam podatak da je gradnja dječjih vrtića u Hrvatskoj sufinancirana iz mjera ministarstva poljoprivrede! Ako je to istina, onda se pitam zašto postoji ministarstvo obrazovanja ili ministarstvo regionalnog razvoja? Mišljenja sam da je država potpuno krivo napravila program ruralnog razvoja i umjesto da novce iskoristi za osuvremenjivanje farmi i podizanje poljoprivredne proizvodnje, koriste ih za gradnju infrastrukture. Da je cilj bio povećati poljoprivrednu proizvodnju, sigurno ne bi imali ovakve statističke podatke o proizvodnji hrane.

Dakle, stanje nije nimalo dobro. Ipak, početak svake godine donosi i neki optimizam, vedrinu….Na početku smo 2026., što možemo očekivati od nje kad je riječ o poljoprivredi?

– Po meni je najbitnije da svi shvatimo da bez investicija nema budućnosti. Samo snažnim ulaganjem u tehničku i tehnološku obnovu poljoprivrednih gospodarstava možemo očekivati opstanak i ovo malo poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj. To trebaju shvatiti i poljoprivrednici, ali i političari na svim razinama. Bez povećanja proizvodnje i produktivnosti doći će do atrofije pa i izumiranja poljoprivredne proizvodnje kakvu danas poznajemo. Osobno mislim da za suvislu i kvalitetnu reakciju imamo još maksimalno 4 – 5 godina. Naime, novo programsko razdoblje Zajedničke poljoprivredne politike EU-a počinje 2028. godine i po svemu sudeći sredstva za poljoprivredu bit će bitno manja i onaj tko ne bude mogao proizvoditi po tržišno konkurentim cijenama bit će u velikom problemu, jer će sredstva poticaja koja su do sad ipak koliko toliko kompenzirala našu nekonkurentnosti, biti bitno manja i nedovoljna da bi pokrivala našu neefikasnost, zaključio je Mihelić.

Krumpiru treba dati šansu

– Mislim da ne koristimo potencijale koje imamo. Područje Gorskog kotara tradicionalno je poznato po proizvodnji kvalitetnog krumpira. Više se proizvodnjom krumpira nitko ozbiljno ne bavi, a glavni razlog je nedostatak skladišnih kapaciteta i mogućnosti pakiranja. Cijeli Gorski kotar ne može proizvesti dovoljnu količinu krumpira za jedan trgovački lanac poput Plodina kojima godišnje treba stotine, ako ne i tisuća tona krumpira. Međutim, možemo ga proizvesti dovoljno za potrebe ustanova kojima je osnivač, dakle vlasnik Županija. Zemlju imamo, znanje o proizvodnji krumpira ljudi iz Gorskog kotara imaju, a ono što nedostaje su skladišta i distribucija. To je relativno malo ulaganje, a efekti su vidljivi u nekoliko godina. Gotovo sam siguran da i uz veću cijenu krumpira proizvedenog u Gorskom kotaru ne bi bilo problema u plasmanu, rekao je Mihelić.