U sjeni operetnog suđenja pred američkim sudom uhićenom venezuelanskom predsjedniku Nicolásu Maduru, jedna je žena neočekivano privukla svu pažnju i nagađanja analitičara. No, to nije bila „nobelovka“ María Corina Machado, dosadašnja miljenica svjetskih mainstream medija, kojoj se romantizirano tepalo kao jedinoj mogućoj nasljednici potrošenog Madura. U pomalo ironičnom preokretu na margini američke vojne intervencije Delcy Rodríguez, moćna 56-godišnja potpredsjednica Venezuele i dosadašnja desna Madurova ruka više se nego ikad pojavila kao središnja igračica u rekonfiguraciji moći chavista nakon što je američki predsjednik Donald Trump uspio ukloniti venezuelanskog predsjednika, piše međunarodno izdanje dnevnika El Pais.

Vrhovni sud Venezuele naredio je da Delcy Rodríguez, kao potpredsjednica zemlje preuzme predsjedništvo zbog, kako su rekli, predsjednikove “prisilne odsutnosti”.

Venezuelski Ustav, prema članku 234., navodi da potpredsjednik zauzima mjesto predsjednika u slučaju privremene odsutnosti šefa države do 90 dana, razdoblje koje se može produžiti za dodatnih 90 odlukom Nacionalne skupštine. Brazil je već priznao Rodríguez kao čelnicu Venezuele u Madurovoj odsutnosti.

Marcelo Garcia/Miraflores Palace/ REUTERS

Tajni susreti u Washingtonu

– Delcy je ključ za problem. Ona je inteligentna i bit će razborita, ističe za El Pais izvor upoznat s unutarnjim prilikama u venezuelanskoj vladi. Nitko se ne usuđuje predvidjeti što će se dogoditi u nadolazećim danima – ili čak u nadolazećim satima – ali nitko ne sumnja da će to na ovaj ili onaj način uključivati ​​Rodríguez. Kći marksističkog vođe ubijenog u zatvoru 1976., Rodríguez je odrasla u sustavu kojim su dominirali muškarci, gdje se pokušala istaknuti svojim pregovaračkim sposobnostima u dijalogu s ekonomskim elitama i stranim akterima, primjećuje latinoameričko izdanje dnevnog lista.

Vrijedi podsjetiti da je oporbena Machado dosad slovila kao Trumpova politička odabranica s pogodnim desno-liberalnim ekonomskim stajalištima kakvi odgovaraju američkoj administraciji u lakšem upravljanju zemljom s najvećim rezervama nafte na svijetu. Iako je u političkom preslagivanju neočekivano ostavljena po strani, to ne znači da je trajno otpisana.

Maria Machado / REUTERS/Leonhard Foeger

Amerika zapravo ima najmanje dvije karte u rukama, a ne treba zaboraviti ni Edmunda Gonzalesa oporbenog lidera koji je bijegom u Španjolsku nakon izbora 2024. izbjegao uhićenje Madurove vlasti. Zasad, Rodriguez je logičan i prijelazan izbor a uz ustavno utemeljenje i odluku Vrhovnog suda mogućnost političkih nemira unutar zemlje svodi se na minimum ili odgađa do daljnjeg.

Financial Times piše da je tajnim razgovorima koje je njezin brat Jorge prošle godine vodio s Washingtonom o budućnosti Venezuele nakon Madura, dogovoreno je da lukava političarka bude šefica prijelazne vlade, tvrde dva upućena izvora. U to vrijeme, pripremao se scenarij po kojemu bi Maduro završio u egzilu, navodi američki dnevnik.

Iako je nedvojbeno da je SAD za potrebe napada na Venezuelu imao svoje pomoćnike unutar venezuelanske vlade predigra prijestolja na samom je početku a Washington sasvim otvoreno poručuje da neće biti tako brzo prijevremenih izbora.

REUTERS/Kim Hong-Ji

Venezuela godinama pod američkim sankcijama

U političkom interegnumu Rodriguez se našla na vrućem prijestolju suočena s najmoćnijom silom svijeta s nepredvidljivim američkim predsjednikom koji joj naizmjenice upućuje kiselu podršku i neuvijene ponižavajuće prijetnje “ako ne budete poslušni, mogla bi vas snaći sudbina gora od Madurove”. Istovremeno, privremena predsjednica pokušava umiriti domaću javnost a testno razdoblje u kojem će uvjeravati građane da nije ta koja će izdati interese vlastite zemlje tek slijedi.

U nedjelju navečer, Rodríguez je na društvenim mrežama zauzela racionalan i pomirljiv ton prema SAD-u, poručivši da je prioritet njezine vlade “kretanje prema uravnoteženom i respektabilnom odnosu Sjedinjenih Država i Venezuele”.

Dok se ražalovanog Madura u mainstream medijima percipira kao glavnog krivca za ekonomsku propast zemlje olako se zaboravlja da Venezuela već godinama trpi posljedice američkih sankcija koje su ozbiljno pogodile gospodarstvo, zdravstveni sustav i dostupnost osnovnih namirnica.

Američki napad koji dodatno destabilizirao zemlju cinično se predstavlja kao rješenje problema koje je upravo politika Washingtona proizvela. Iz iskustva latinoameričkih država kroz prethodna desetljeća jasno je da vojna sila ne donosi demokraciju, nego dugotrajni kaos uz izvjesno iživljavanje multinacionalnih kompanijama nad resursima targetirane zemlje.

Demonstracija američke moći poruka je i svim ostalim lijevim “neposlušnim” zemljama u okruženju od Kolumbije, Kube i Meksika, osim ranije spominjanog i ponovnog aktualiziranog danskog Grenlanda. Neuspješnost socijalističkih vlada Latinske Amerike izlika su za američku intervenciju – pod uvjetom da imaju dovoljno zanimljivih resursa.

Rafinerija El Palito u vlasništvu venezuelanske državne kompanije / REUTERS / Leonardo Fernandez Viloria

Tuđe hoćemo, svoje ne damo

Američki napad na Venezuelu dio je procesa dugog dva desetljeća koji vode SAD i venezuelanska desnica s ciljem potkopavanja Bolivarskog projekta i njegove smjele odluke da iskoristi naftno bogatstvo zemlje za dobrobit vlastitih građana, podsjeća u analizi Peoples Dispatch.

Godine 2001., u sklopu Bolivarskog procesa tadašnji predsjednik Hugo Chavez donio je Zakon o organskim ugljikovodicima, kojim je utvrđeno državno vlasništvo nad svim rezervama nafte i plina, zadržane su aktivnosti istraživanja i vađenja za državne tvrtke, ali je privatnim tvrtkama – uključujući stranim kompanijama – dopušteno sudjelovanje u poslovima kao što su rafiniranje i prodaja.

Venezuela, koja ima najveće svjetske rezerve nafte, već je nacionalizirala svoju naftu zakonima 1943., a zatim ponovila taj postupak 1975. Međutim, 1990-ih, kao dio neoliberalnih reformi koje su provodili Međunarodni monetarni fond (MMF) i velike američke naftne tvrtke, naftna industrija je u velikoj mjeri privatizirana.

Novi zakon zapravo je vratio Venezueli kontrolu nad naftnom industrijom a prodaja crnog zlata u inozemstvu punila je proračun s udjelom koji je dosezao 80% vanjskih prihoda zemlje. To je duboko razljutilo naftne tvrtke u vlasništvu SAD-a – posebno ExxonMobil i Chevron – koje su izvršile pritisak na vladu tadašnjeg američkog predsjednika Georgea W. Busha da djeluje protiv Cháveza.

Bivši američki predsjednik George W. Bush / REUTERS/Kevin Lamarque

Kako je propao prvi državni udar u režiji SAD-a

SAD su pokušale organizirati državni udar kako bi svrgnule Cháveza 2002. godine, koji je trajao nekoliko dana, a zatim su prisilile korumpiranu upravu venezuelanske naftne tvrtke da pokrene štrajk kako bi oštetile venezuelansko gospodarstvo. Chávez je odolio i pokušaju državnog udara i štrajku jer je imao ogromnu podršku stanovništva. Maria Corina Machado, koja je 2025. godine dobila Nobelovu nagradu za mir, osnovala je skupinu pod nazivom Sumaté (“Pridružite se”), koja je na glasački listić stavila referendum o opozivu predsjednika.

Oko 70% registriranih birača izašlo je na birališta 2004. godine, a velika većina (59%) glasala je za zadržavanje Cháveza kao predsjednika.

No, Machado i njezini američki podupiratelji, uključujući naftne kompanije, nisu mirovali. Od 2001. do danas pokušavali su srušiti Bolivarski proces – učinkovito vratiti američke naftne kompanije na pozicije moći u Venezueli.

Pitanje Venezuele, dakle, nije toliko o “demokraciji” , prečesto korištenoj riječi kojoj se gubi značenje, koliko o međunarodnoj borbi između prava venezuelskog naroda da slobodno kontrolira svoju naftu i plin i prava američkih naftnih kompanija da dominiraju venezuelskim prirodnim resursima, podsjeća Peoples Dispatch.