Nužno je promatrati širu sliku. Na globalnoj sceni, uz zapadne države, pojavile su se nove ekonomske i postupno vojne sile, poput Kine i Indije, kao i snažne regionalne sile, poput Turske i Irana.

Naše mišljenje o Vladimiru Putinu i njegovim najbližim suradnicima može biti negativno, no nedvojbeno je da je ta skupina ljudi, nakon turbulentnih godina nakon raspada SSSR-a, ponovno učinila Rusiju relevantnim akterom u međunarodnim odnosima – politički, ekonomski i vojno, neovisno o ocjeni njezine politike, kaže izv. prof. dr. sc. Ivan Balabanić, viši znanstveni suradnik s Instituta za istraživanje migracija u Zagrebu.

Lekcije iz povijesti

– Pojava novih sila postupno je pomicala svijet iz unipolarnog poretka prema multipolarnosti. U takvom poretku raste utjecaj različitih aktera koji traže poziciju koja odgovara njihovoj snazi.

U tom kontekstu treba promatrati i rusku agresiju na Ukrajinu: ona nije uzrok svih promjena kojima svjedočimo, nego prije svojevrsna kulminacija ekonomskih, političkih i sigurnosnih procesa koji traju desetljećima. Istodobno je to trenutak u kojem pojedine sile otvorenije dovode u pitanje poredak nastao nakon hladnog rata.

Sjedinjene Američke Države sve jasnije pokazuju da više ne mogu, a dijelom i ne žele, trajno zadržati ulogu »svjetskog policajca«. Posljedično, i brojni američki saveznici sve jasnije uviđaju da u budućnosti ne mogu računati na bezuvjetnu i neograničenu potporu SAD-a u vlastitoj sigurnosti.

Takve okolnosti potaknule su Europu da ozbiljnije razmišlja o razvoju vlastitih sigurnosnih kapaciteta, smanjenju ovisnosti o SAD-u i većoj odgovornosti za vlastitu obranu.

Zbog toga jačanje europskih obrambenih sposobnosti ne treba tumačiti kroz prizmu prošlih imperijalnih iskustava, nego prije svega kao jedan od ključnih – i vjerojatno neizbježnih – koraka, uz paralelne napore u diplomaciji, jačanju otpornosti društava te u širem međunarodnom suradničkom okviru.

Ivan Balabanić / Foto Slavko Midzor/PIXSELL

Ako se vratimo malo u prošlost, mogu li se povući neke usporedbe sa situacijama u kojima se Europa također ubrzano i masovno naoružavala? Njemačka u vrijeme Hitlera je primjer, no utrke u naoružavanju bilo je i za hladnog rata. Drugim riječima, što nas povijest uči kad se radi o naoružavanju?

– Europa je nakon završetka hladnog rata ušla u razdoblje snažnog optimizma, koje je u to vrijeme izgledalo racionalno, ali se danas pokazuje djelomično previše idealističnim.

Vjerovalo se da će zapadni pogled na svijet prihvatiti sve države, no u stvarnosti ni Kina ni Indija, a dijelom ni Ruska Federacija, nisu željele biti dio takvog poretka.

Prevladavalo je uvjerenje da je razdoblje velikih ratova iza nas, da će globalizacija i međunarodna trgovina biti jamac stabilnosti te da sva društva po naravi stvari teže liberalnoj demokraciji – što, naravno, nije slučaj, jer liberalna demokracija vjerojatno i nije najbolja opcija za kinesko ili rusko društvo.

Smatralo se i da će se sigurnosni izazovi rješavati kroz NATO i Sjedinjene Američke Države, pritom zanemarujući činjenicu da će, sukladno s ekonomskim razvojem, velike svjetske sile jačati i svoje vojne kapacitete.

U takvom okruženju europske države počele su smanjivati vojne proračune, a prioriteti su postajali proširenje Europske unije, dublja integracija, ljudska prava, zelene politike i socijalna država.

No promjene u globalnim odnosima, kao i postupno preusmjeravanje pozornosti Sjedinjenih Američkih Država prema vlastitim interesima i drugim regijama svijeta, suočile su Europu s činjenicom da se ne može trajno oslanjati gotovo isključivo na druge.

Taj zaokret nije samo teorijski. Europska unija posljednjih je godina pokrenula značajne programe zajedničkog financiranja istraživanja i razvoja u području obrane. Time potiče gradnju vlastitih kapaciteta i smanjuje ovisnost o vanjskim akterima.

U tom smislu današnje jačanje europskih obrambenih sposobnosti ne treba promatrati kroz usporedbe s prošlošću ni kao znak novog imperijalizma, nego prije svega kao pokušaj povećanja sigurnosne autonomije i sposobnosti odvraćanja.

Taj se pomak vidi i u praksi: Europska unija posljednjih godina razvija zajedničke obrambene projekte i financijske instrumente kako bi potaknula istraživanje, razvoj i interoperabilnost svojih oružanih snaga.

Time se postupno smanjuje ovisnost o drugim akterima i jača europska sigurnosna autonomija. Istodobno treba biti svjestan da jačanje vojnih kapaciteta uvijek nosi i određene rizike, osobito na kontinentu koji je opterećen dugim povijesnim iskustvom sukoba i neriješenih pitanja.

Zato Europa mora istodobno djelovati na dva kolosijeka: razvijati obrambene sposobnosti te ulagati u integraciju, diplomaciju, suradnju i otpornost demokratskih institucija. Samo kombinacija tih dvaju pristupa može dugoročno smanjiti rizike i osigurati stabilnost.

Hrvatska pogreška

Poput Europe/EU-a, i Hrvatska se proteklih desetljeća umnogome uljuljkala u »mirnodopsku idilu«, pa sad nakon 18 godina, 1. siječnja, vraća obvezatni vojni rok, uz već poodmaklu fazu ubrzanog naoružavanja i modernizacije OSRH-a. U iduće dvije godine za naoružanje trošimo gotovo 1,5 milijardu eura, je li to prevelik teret za državni proračun? Kakvo je vaše mišljenje kao sociologa o svemu tome?

– Prema mojem mišljenju, Hrvatska je u jednom segmentu pogriješila više od mnogih drugih europskih država. Za razliku od većine članica Europske unije, Hrvatska je 1990-ih prošla kroz rat i godinama nakon njega živjela u nesigurnom okruženju, bez sigurnosnog kišobrana EU-a i NATO-a.

Iz rata smo izišli s izgrađenom i iskusnom vojskom, što je bila ozbiljna prednost. Međutim, nakon promjene vlasti 3. siječnja 2000. krenulo se u smjeru u kojem se taj potencijal postupno smanjivao.

To se događalo rezovima i odlascima kadra, ponajprije zbog političkih i financijskih razloga, a manje zbog dugoročnog promišljanja o obrani. Prevladalo je uvjerenje da ozbiljnijih prijetnji više neće biti te da se vojsku treba »odmaknuti« od nasljeđa devedesetih.

Umjesto da postojeće kapacitete postupno prilagođavamo NATO standardima i novim sigurnosnim okolnostima, dobar dio njih jednostavno je napušten. U velikoj mjeri napustili smo dio kadra, obučnih sustava, pričuve i logističkih kapaciteta.

Danas to ponovno uspostavljamo. No radimo to uz veći trošak i s manje vremena nego da smo sustave postupno održavali i modernizirali. Upravo zato današnje jačanje obrambenih sposobnosti ne bih vidio kao izraz militarizma, nego prije svega kao nastojanje da se poveća otpornost i sigurnosna autonomija države.

Razumljivo je da javnost postavlja pitanje troškova: iznosi namijenjeni obrani doista su veliki, ali ih treba promatrati kao dugoročnu investiciju u sigurnost – jednako kao ulaganja u energetsku infrastrukturu, zdravstvo ili obrazovanje.

Problem nastaje tek onda kada ulaganja u obranu nisu praćena jasnim strategijama, transparentnošću i paralelnim jačanjem društvene kohezije, obrazovanja i socijalnih politika.

Kad se sve zbroji, sve okolnosti uzmu u obzir, koliko su ulaganja u obranu ujedno i ulaganja u demokraciju ili militarizaciju društva?

– Sigurnost se, naposljetku, ne gradi samo oružjem nego i povjerenjem građana u institucije, stabilnim društvom i osjećajem pravednosti. U krizama poput poplava, potresa ili velikih požara upravo su vojni i logistički kapaciteti često jedini koji mogu brzo reagirati i pružiti potporu civilnim službama.

Kako pokazuje najnoviji Eurobarometar, 78 posto građana Europske unije zabrinuto je za sigurnost i obranu u nadolazećih pet godina, a 73 posto građana zemalja NATO-a smatra da je Savez važan za buduću sigurnost njihove države.

U Hrvatskoj 65 posto ispitanika očekuje snažniju ulogu Europske unije u obrani, a čak 90 posto smatra da države trebaju djelovati ujedinjenije u pitanjima sigurnosti.

Ulaganja u obranu tada nisu prijetnja demokraciji, nego njezina zaštita – pod uvjetom da su razumna, transparentna i dio šire politike jačanja institucija i društvene kohezije.

Kada se građani osjećaju sigurno, lakše se upuštaju u različite financijske investicije, a države postaju privlačnije stranim ulagačima i imaju višu kreditnu sposobnost. Kada sve to uzmemo u obzir, postaje jasno: ulaganje u obrambene sposobnosti nije samo ulaganje u naoružanje niti je čista militarizacija.

Radi se o ulaganju u stabilnost, a stabilnost je preduvjet za ulaganja, turizam, gospodarstvo i opće povjerenje ljudi u budućnost. Da bi se to postiglo, presudna je odgovorna i smirena javna komunikacija svih aktera – politike, medija i stručne zajednice – jer pitanje obrane nije stranačko, nego zajednički društveni interes.

Takav pristup ne sukobljava društvo, nego jača povjerenje i demokraciju, a upravo demokratska i stabilna društva privlače ulaganja i potiču gospodarski razvoj. Ukratko, sigurnost nije trošak bez svrhe, nego ulaganje u stabilnu i otpornu državu te u konačnici u gospodarski razvoj.