U Muzeju Grada Rijeke, u prostoru Kockice, večeras je održana komemoracija istaknutom riječkom fotografu Ranku Dokmanoviću (1951.–2025.), jednom od najvažnijih aktera riječke vizualne kulture druge polovice 20. stoljeća.

Njegov je opus obilježen brojnim priznanjima, a atmosfera komemoracije bila je upravo onakva kakvu bi, po riječima mnogih govornika, i sam Ranko želio, puna glazbe i razgovora, katkad i smijeha.

Program je započeo u 18 sati glazbenim uvodom riječkih instrumentalista The Hearth Mechanics (Luka Benčić, Ištvan Širola, Jasmin Đečević, Zoran Medved), a pozdravnim riječima prisutnima se obratila Sanka Vrdoljak, Rankova supruga koja je zahvalila na dolasku.

Čovjek kojeg je bilo lako voljeti

Brojni su govorili o Ranku Dokmanoviću, a prvi ga se prisjetio povjesničar umjetnosti i bivši ravnatelj MGR-a Ervin Dubrović.

– Najdraže mi je jednostavno sjetiti se trenutaka kad sam upoznao Ranka. Upoznao sam ga 1980. godine, više od 40 godina je prošlo. Nismo se intenzivno družili, ali uvijek smo se rado vidjeli.

Bio je čovjek kojeg je bilo lako voljeti. Iskren, jednostavan, otvoren. Kad ga vidiš, imaš osjećaj da si ga i jučer vidio i da ćeš ga sutra opet sresti…

Snimio je i krajolike Učke i okolice, ali za razliku od mnogih fotografa koji te motive estetiziraju do razglednice, Ranko je bježao od standarda. Imao je potrebu pokazati da razmišlja, da nije samo zanatlija, nego umjetnik – ispričao je Dubrović.

Umjetnik i predstavnik Fotosaveza Rijeka Borislav Božić, govorio je o Ranku iz perspektive suradnika i kolege.

– Svaki put kad sam se susreo s Rankom, imali smo razgovore koji su se pamtili. Dogovarali smo što ćemo raditi, ali nikad nismo definirali kad. Vrijeme prolazi, pa to postane lekcija: ono što možeš napraviti danas, ne ostavljaj za sutra – naglasio je Božić.

Rankova biografija, djelo i intima

Glumica Sabina Salamon pročitala je opsežan govor povjesničarke umjetnosti Nataše Lah, a koji je predstavio Rankovu biografiju, djelo i intimu. Govoreći o njegovim ranim godinama, Lah je istaknula:

– Ranko u sjećanjima ističe: ‘u Londonu sam se propušio, a u Parizu fascinirao slikarstvom impresionista.’ Tako se, otkrivši čudo slikarskih „svjetlo-opisa“ približio svjetlopisima.

Prva fotografija nakon toga, bila mu je objavljena u Novom listu. Sve se to već dogodilo, a tek je 1969-a. U Zagrebu se tijekom studija družio s Darkom Glavanom prijateljem iz srednjoškolskih dana, ali i sa Željkom Jermanom, Vladom Martekom, Borisom Demurom i Mladenom Stilinovićem – podsjetila je Lah.

– O Ranku su pisali gotovo svi autori čija se imena javljaju u kronologiji Riječke povijesno umjetničke i kritičarske scene (naravno i neki izvan tog kruga).

Unatoč svima koji su o njemu pisali, unatoč institucijama vrednovanja i promoviranja, Ranko je ostao potpuno van-institucionalni umjetnik, priklonjen amaterskim talentima i udruženjima prije nego li pokroviteljstvima, volio je više svoje dobro društvo u kutu od centralnog svjetla mainstreama – dodala je.

Komemoracija je nastavljena govorima dr. Vesne Šendule, Egona Hreljanovića, Darka Domovića Šćenze, Marjana Vejvode te anegdotama prijatelja i kolega.

Osim toga, umjetnik Damir Božić Pišta predstavio je „skicu glazbenog portreta“ Ranka Dokmanovića, emotivni hommage čovjeku koji će mnogima ostao u sjećanju.

Okupljanje je zaključeno druženjem u Caffe galeriji u parku Nikole Hosta, gdje su prisjećanja na Ranka još dugo kružila među okupljenima.