Nakon osječke premijere početkom studenog, film »260 dana« u režiji Jakova Sedlara stiže u Rijeku 30. studenog. I ne, projekcije nije predviđena u nekom od kina, u našem slučaju to bi svakako trebalo biti Art-kino, nego u – sportskoj dvorani Zamet koja je spremna prihvatiti više od 2,5 tisuće gledatelja.

Potez skoro bez presedana jer hrvatska kinematografija baš i nije navikla na velike gledateljske brojke. Ono što je također intrigantno, osim dakako samog redatelja koji je svakim svojim filmom izazivao čitav niz suprotstavljenih reakcija, tematika je filma.

On naime obrađuje događaje s početka Domovinskog rata, što je u Hrvatskoj i više nego rijetka pojava. Konkretno, a otud mu i naziv, 260 je zbroj dana što je u zatočeništvu, pa tako i kao klasični rob, zajedno sa svojom obitelji, proveo glavni lik filma koji je, tada u kolovozu 1991. godine kad je zarobljen, imao samo deset godina.

Srećom, Marijan Gubina je preživio tako da je u svojim odraslim danima zapisao sve što je proživio, što je i kazališno u Osijeku uprizoreno 2014. godine.

Ono što je još jedan forte filma – njegov je glumački sastav. Primjerice Marijana u starijim danima glumi velika svjetska zvijezda Tim Roth, dok je u ulozi oficira JNA Armand Assante.

Tim Roth i Armand Assante

Kao i uvijek kad ste vi u pitanju, vrlo brzo nakon projekcija mnogo je suprotstavljenih mišljenja. Jedno od čestih je zbog podjela uloga strancima. Koji, po mišljenju mnogih, ne mogu do kraja dočarati hrvatske patnje. Zbog čega strana ekipa? Je li to zbog znatno veće mogućnosti odašiljanja poruke svijetu?

– Nekoliko je razloga što je film na engleskom jeziku i što najveći broj uloga igraju strani glumci. Ponajprije, jer na taj način imamo mogućnost prikazati film po cijelom svijetu, a ne samo u Hrvatskoj.

Posebno zato jer imamo neke legendarne holivudske glumce poput Tima Rotha i Armanda Assantea. Mogu vam reći da upravo zbog toga u ovome trenutku postoji interes za naš film u više od sto zemalja svijeta.

Oni i svi ostali britanski glumci, prema izjavama svih koji su gledali film, izvanredno pokazuju sve što ovaj film treba pokazati. Talent i kvaliteta glume jedini su kriteriji pri odabiru, posebno kada se radi o privatnoj investiciji koju treba vratiti.

Ne postoji posebna hrvatska patnja koju treba pokazati. Patnja je patnja, neovisno gdje je. I na kraju, u ovome trenutku smatrao sam da osim nekoliko hrvatskih glumaca koji su u filmu, nisam imao adekvatne tumače uloga koji bi bili bolji od onih koje sam angažirao na audicijama u Londonu i Los Angelesu.

Jedan ste od rijetkih redatelja koji se bavi Domovinskim ratom. Zbog čega je hrvatska produkcija o tako važnoj tematici toliko siromašna? Pa i vi ste ovim filmom čekali punih deset godina, kazališna je premijera bila 2014. godine, vi ste lani snimili film?

– Žalosno da se nitko od onih koji su zaduženi za to i koji to mogu, kao što su HAVC ili HTV prije svih, ne žele baviti tom prevažnom tematikom. Imamo stotine nevjerojatnih priča, ali Ministarstvo kulture više sudjeluje u nekim besmislenim manjinskim ili regionalnim koprodukcijama nego u stvaranju i promociji naših, hrvatskih priča. Radi se o svjesnoj antihrvatskoj raboti kojoj ne vidim kraj, što je žalosno, ali…

Politička historiografija

Složit ćemo se da je trenutak odašiljanja poruke o užasima rata i apsolutnoj potrebi da se na sve načine izbjegne sukob, odnosno sačuva mir, jako važan. No držimo da bi jedna od jako važnih zadaća filma bila i poruka da do dana današnjeg Srbija nije priznala, ispričala se i na adekvatan način obilježila koncentracijske logore pokrenute 1991. godine, prije svega na svom teritoriju. Koliko vaš film tome silno važnom civilizacijskom pomaku može biti pomoć?

– Film je pričanje priče. Ovaj moj, jedna je od tisuća koje su joj slične. Sve su istinite, kao što je istina da je Srbija htjela okupirati i porobiti Hrvatsku, ne mareći za zakone, ljudska prava i slično. Prema dosadašnjoj politici, Srbija se nikada neće ispričati Hrvatskoj ni za što.

Oni misle da su bili u pravu napraviti sve zločine, uključujući konclogore, jer oni priznaju samo granicu Virovitica – Karlovac – Karlobag. Ti bolesni umovi jedino priznaju zakon sile i tek kada im se Olujom pokazalo što ih ide, shvatili su, ali nisu odustali.

Marijan Gubina opraštanjem svojim mučiteljima pokazuje da nismo isti kao i oni, što je posebno važno za poruku ovoga filma.

Foto Sandra Simunovic/PIXSELL

Kako doživljavate polarizaciju hrvatskog društva? Ne bismo spominjali podijeljenosti jer većinski dio stanovništva karakteriziraju slična razmišljanja, no itekako je na »polovima« vidljiva podjela na »antifašiste« i »revizioniste«. Pa i vaš film šalje poruku kako je odnos prema obitelji Gubina u najvećoj mjeri bio – fašistički, odnosno kako je dominantni karakter Domovinskog rata – antifašizam?

– Žalosti me činjenica da smo kao društvo toliko polarizirani, ali to će tako biti sve dok se ne raščiste stvari iz povijesti. Jugohistoriografija bila je vrlo politički motivirana, vrlo rijetko su primjenjivane znanstvene metode, tako da je upravo to nasljeđe ključno za ovu našu polarizaciju. No, nije mnogo bolje ni u svijetu. U pravu ste glede obutelji Gubina. Oni su zaista osjetili što znači imati posla s fašistima!

Film u dvorani

Vratimo li se današnjim vremenima u kojima digitalizacija poništava većinu klasičnih, »starinskih« načina okupljanja publike, vi i vaša ekipa za prikazivanje »260 dana« birate – sportske dvorane. Ne bojite li se nedovoljno ispunjenih prostora?

– Ovaj film od početka je izvan hrvatskih kanona: nema državnih institucija koje su nam pomogle, kao što pomažu članove svoga plemena, ovaj film nastao je od strane privatnog investitora Alexandera Hrkača kojemu je bio cilj napraviti za povijest istinitu priču o tome kako je stvorena neovisna Hrvatska.

Osim toga, CineStar uzima skoro 70 posto prihoda od prodaje ulaznica, što može biti prihvatljivo samo onima koji su financirani državnim novcem i koje nitko ne pita koliko je film zaradio na blagajni, gdje je prodan i koliko ga je ljudi gledalo.

U sportskim dvoranama osjećamo se sjajno, jer su prepune i publika uživa kao i u kinima. Nadam se da će i Zamet biti pun.

Koji je planirani broj gledatelja? Lani je sve hrvatske filmove gledalo samo 141 tisuća gledatelja, a da nije bio »Dražena« Danila Šerbedžije koji je sam ostvario više od 80 tisuća gledatelja, pitanje bi li ih bilo ni 100 tisuća. Nakon »Dražena«, film »Svemu dođe kraj« Rajka Grlića stigao je samo do 11 tisuća. Jedan od najgledanijih hrvatskih filmova aktualnog stoljeća, Hribarov »Što je muškarac bez brkova«, prema određenim zapisima ukupno, od nastanka ima oko 150 tisuća gledatelja. Odabir sportskih dvorana sluti na vašu želju za postizanjem rekorda?

– Ne zaboravite da je moj film »Gospa« 1995. gledalo 96 tisuća ljudi, a prikazivanje je prekinuto srbijanskim raketiranjem Zagreba. Hrvatske filmove publika zaobilazi, jer su im očito nezanimljivi. Koliko će ljudi gledati »260 dana« ne znam, ali se nadam brojci od barem 100 tisuća.

Ono što je također intrigantno, iako je cijena filma 2,6 milijuna eura, ne da se razabrati da su do vas došla neka prevelika sredstva iz hrvatskog proračuna? Kako uspijevate doći do novca kad je u slučaju hrvatske umjetnosti, ne samo filmske, upravo »državni« novac najvažnija podloga svega – od izdavanja zbirki poezije do snimanja dugometražnih igranih filmova?

– Nije uobičajeno da vam netko dade na raspolaganje svojih osobnih par milijuna da biste napravili film. Nije lako zainteresirati ljude za ovaj posao koji je vrlo riskantan.

Mi smo potrošili mnogo više od 2,6 milijuna i sve je to pokrio čovjek kojemu sam zahvalan do kraja života, jer mi je omogućio nešto što sam, kao i on, sanjao, a mnogi snovi se ne ostvare. Nikakvu pomoć nisam dobio od Ministarstva kulture.

Druga domovina

Znajući za vaše česte posjete Izraelu i prijateljstva koja tamo imate, je li u planu skora projekcija »260 dana« u Tel Avivu ili Jeruzalemu? Je li naprosto to film koji na pozitivan način može djelovati na Izraelce, kao i na Palestince?

– Film će sigurno biti prikazan u Izraelu, a koliko može biti pozitivan za njihovu situaciju, teško je reći. Izrael je vrlo kompleksan, ljudi misle da se tamošnja situacija može lako riješiti, ali istina je drukčija. Kao i mnogi, želio bih da sukob prestane, ali koliko je to realno, samo Bog zna.

Idemo sad i na drugu stranu svijeta, u SAD, gdje najviše stvarate, od New Yorka do Los Angelesa gdje je film dogotovljen. Kako vidite ulogu Donalda Trumpa. Je li on SAD-u bio prijeko potreban kako bi ekonomski ojačao i vratio određeno nacionalno samopoštovanje, ili pak, što je najčešća poruka hrvatskih medija, gura svoju zemlju u provincijalizaciju, dok na globalnom planu diže ratne tenzije?

– Amerika je moja druga domovina. Tamo stalno živi i jedna moja kći s obitelji, tamo odlazim već pola stoljeća, to je moj drugi dom, tamo je jako velik broj mojih dragih prijatelja i kolega.

Amerika se bitno promijenila nakon Baracka Obame, što mi nije drago, a ne mislim da Trump vodi zemlju u provincijalizaciju. Mislim da mediji kod nas nisu dobro upućeni u američku situaciju, tako da njihove analize i predviđanja ne shvaćam previše ozbiljno.

Riječki filmski potencijal

Koliko pratite scenu hrvatskog dokumentarnog filma. Ili da budemo do kraja precizni – njezin riječki ogranak. Kad je u pitanju ratna tematika s antiratnim porukama, izniman je film Sanjina Stanića »Kad smo bili dvadesetorica nas«, dok se kao istinski fenomen svih fenomena ističe »Fiume o morte!« Igora Bezinovića koji, iako dokumentarac, raste prema 35 tisuća gledatelja, čime ulazi i na Top20 najgledanijih hrvatskih filmova svih žanrova.

– Drago mi je čuti ove podatke, iskrene čestitke autorima. Rijeka je poseban grad, znam to od moje rane mladosti kada sam mnoge vaterpolske utakmice igrao na starom bazenu na Školjiću i tamo vodio nezaboravne razgovore s velikim Ćirom Kovačićem.

Rijeka ima sve potencijale biti i značajno filmsko središte. Mnogo toga ovisit će o gradskoj vlasti koja će, daj Bože, znati prepoznati koliko će od toga grad i stanovnici Rijeke imati koristi.

O filmu

Temeljen na romanu koji se zasniva na istinitoj priči Marijana Gubine, film prikazuje život desetogodišnjeg Marijana i njegove obitelji, čiji miran i idiličan život iznenada biva razoren Domovinskim ratom.

Sukob pustoši njihov mali grad Dalj, a obitelj doživljava golemu izdaju od svojih najbližih prijatelja i susjeda. Nakon 260 dana zatočeništva i nezamislivog nasilja, obitelj se odlučuje na hrabre poteze kako bi osigurala svoju slobodu, stavljajući na kušnju svoju hrabrost i izdržljivost.

Godinama kasnije, u Marijanovu trgovinu ulazi čovjek koji u njemu ponovo budi sve uspomene koje je želio zaboraviti i prisiljava ga da ih proživi iznova. Unatoč golemim životnim patnjama, Marijan nastavlja živjeti u oprostu, uvijek tražeći pozitivno u budućnosti umjesto da se vraća i ostaje u prošlosti.