Dva kultna Shakespeareova naslova – »Othello« i »Oluja« – povezuju i dvoje glazbenika koji već godinama uspješno spajaju kazalište, glazbu i eksperiment: Ivanku Mazurkijević i Damira Martinovića Mrleta.

Glazbu za obje Shakespeareove predstave stvarali su na svoj prepoznatljiv, autorski način – sirov, emotivan i vizualan. Dok je »Othello« u cijelosti Mrletov autorski projekt, »Oluju« je stvorio u suradnji s Ivankom Mazurkijević, a sada su obje kazališne priče pretočene i u dva vinilna izdanja.

Ivanka Mazurkijević i Damir Martinović Mrle, Foto: ROMANO GROZIĆ

Nevjerojatna sloboda

Za razliku od poetične, emotivne atmosfere »Oluje«, »Othello« donosi sasvim drukčiji zvukovni svemir – mračan, sirov i tjeskoban, baš kao i priča o ljubomori, posesivnosti i nasilju.

– Kod »Othella« sam imao nevjerojatnu slobodu jer se bavim temama koje traže glazbenu brutalnost i suptilnost u istom dahu: femicid, posesivna ljubav, muški ego, ljubomora.

Tu sam koristio sve – od elektroničkih slojeva do brutalnih death metal dionica koje razvaljuju prostor, sprdao sam se, baš onako kako to čini bolesni ego koji ne zna voljeti nego samo posjedovati. To je zapravo isti onaj mentalitet iz pjesme »Riječke pičke« – lik rokerskog »alfa mužjaka« koji misli da je glavni u gradu, a iza te maske moći skriva se praznina i nasilje. U »Othellu« ta maska puca i sve se raspadne, rekao je Mrle.

S riječkim glazbenikom razgovarali smo o »Othellu«, »Oluji« i snažnoj godini u kojoj objavljuje tri velika projekta.

Glazba za balet »Othello« u koreografiji Maše Kolar u potpunosti je vaš autorski projekt. Je li glazba nastala prije predstave ili se razvijala zajedno s njom?

– Glazba se rađala paralelno s predstavom. Nisam došao s unaprijed gotovom partiturom, nego se zvuk razvijao iz tijela plesača, iz Mašine koreografije, iz atmosfere koja je nastajala na probama. To je bio stalni dijalog pokreta i glazbe, organski proces u kojem zvuk nije pratio scenu — nego je zajedno s njom disao.

Rekli ste da ste imali potpunu slobodu u stvaranju. Što vam je ona omogućila?

– Omogućila mi je da glazbu stvaram bez ikakvog ograničenja forme. Nisam morao razmišljati o »ispravnosti«, nego o istini emocije. Mogao sam istraživati tišinu, šum, udar, melodiju, i pustiti glazbu da se razvija do granice do koje želi ići. Ta sloboda je zapravo otvorila prostor istinskog izraza.

Foto: Press

Glazba je lijek

Koliko vam je bilo zahtjevno stvarati glazbu za Shakespeareovo djelo koje će progovarati bez riječi, samo glazbom i plesom?

– »Othello« je i danas brutalno aktualan – femicid, nasilje, muški ego koji razara sve oko sebe. To sam morao pretvoriti u zvuk. Muški ego i agresija dobili su glas kroz žestoke dead-metal gitare i hard-techno ritmove koji stvaraju pritisak i tamu. Nasuprot tome stoje nježne violinsko-klavirske dionice, koje nose Desdemoninu energiju, nježnost i čistu, krhku ljubav. A onda – kraj. »Desdemona«, pjesma koju Ivanka pjeva potpuno bez glazbe. Samo glas. To je trenutak potpune ogoljenosti, najdirljiviji i najveći trenutak cijelog djela.

Glazbu za »Oluju« stvarali ste s Ivankom Mazurkijević. Kakav je senzibilitet donijela Ivanka, a kakav vi?

– Ivanka unosi toplinu, svjetlost, glas koji otopi svaki oštar rub. Ona iz kaosa izvuče melodiju koja pogodi točno u srce. Ja unosim konstrukciju, ritam, tamnije slojeve, dramaturgiju zvuka. Zajedno radimo poput dviju suprotnih sila — njezina nježnost i moja gustoća — i iz tog sudara nastaje »Oluja«.

Povodom objave albuma izjavili ste: »Glazba je put i razrješenje. Jedan od lijekova svijeta.« Kako liječi vaša glazba?

– Liječi tako što povezuje. Kad slušaš glazbu, prestaneš biti u strahu i vratiš se u svoje tijelo. Ona vraća puls, ritam, smisao. Meni osobno glazba uvijek otvori prostor izvan svakodnevice, gotovo ritualan prostor. Ako to može učiniti meni, može i drugima — zato je glazba lijek.

Let 3 i DJ Demian

Na tom izdanju sudjelovali ste i s drugim glazbenicima te glumcima. Što su oni donijeli vašoj »Oluji«?

– »Oluja« je zajedničko tijelo. Glazbenici Darko Terlević i Damir Josipović unijeli su svoj karakterističan zvuk, atmosferu i preciznost koja je obogatila glazbenu sliku.

A glumci koji su ujedno i pjevači — Ružica Maurus, Lovro Rimac, Adrian Pezdirc, Franjo Dijak, Siniša Ružić i Sven Šestak — donijeli su snažnu emotivnost, glas koji nosi iskustvo i karakter. Svaki je unio svoj svijet, svoj ritam, i zato »Oluja« vibrira kao živi kolektiv.

Kao Mr.Lee & IvaneSky ove ste godine već objavili i album »Magarčić i kit«, a za nekoliko dana izlazi novi album Leta 3, paralelno s vašim prvim i odmah duplim techno albumom DJ Demiana. Što nam možete otkriti o tim izdanjima?

– Album Leta 3 izlazi 28. studenog, i ono što je zanimljivo — ovo je prvi album Leta 3 u povijesti na kojem su sve pjesme ljubavne. Naravno, ljubav je kod nas uvijek specifična: malo apsurdna, malo brutalna, malo nježna, ali ipak ljubav.

Ta različitost emocija daje albumu posebnu snagu. Istog dana izlazi i moj prvi, odmah dupli techno album pod imenom DJ Demian, rađen u suradnji sa Seraphim Codexom. To je potpuno drugi svemir – elektronika, puls, trans, istraživanje ritma i intenziteta.

Na albumu su i dva remiksa, koja su napravili DJ Petar Dundov i DJ Jock, što mi je izuzetno dragocjeno.

Njihov potpis daje albumu dodatnu širinu i produkcijsku snagu. To su zapravo dva paralelna izbora energije – jedan Let 3, ljubavni i emotivno razbarušen, i drugi DJ Demian, ritmičan, sirov i transformativan. Na kraju godine mogu reći da mi je ovo bilo najluđe razdoblje u životu, napravio sam pet albuma, glazbu za devet predstava, naravno većinu toga s Ivankom i s dečkima iz Leta 3!