Jedno od najvećih sela u Ravnim kotarima, puno vrijednih, marljivih i poštenih ljudi koji su živjeli u miru, prije trideset četiri godine zavijeno je u crno. Nezamislivo se dogodilo u Škabrnji tog kobnog 18. studenoga 1991. godine, kada je u napadu stradao velik broj Škabrnjana, točnije 48 civila i 15 branitelja.

Ratni zapovjednik obrane Škabrnje, Marko Miljanić, ususret obilježavanju Dana sjećanja prisjetio se tih dana, koje bi najradije – zaboravio. Miljanić je, kad su pale prve žrtve Domovinskog rata nakon Krvavog Uskrsa 1991., napustio JNA i pridružio se MUP-u kao stručnjak za eksplozive i diverzantska djelovanja u kojem je djelovao sve do 5. rujna, kada se napetost na škabrnjskom području mogla osjetiti u zraku.

Pitanja bez odgovora

– Došao sam po zapovijedi Franje Tuđmana i kriznog stožera za zapovjednika na samo tri dana kako bih formirao postrojbu. Došao sam tri dana i ostao tri mjeseca. Nisam se micao iz Škabrnje, osim do Zadra po zapovijedi i natrag, na položaje sa svojim ljudima od prvog dana. Nitko od bivših vojnih lica, koja su izišla iz JNA, nije htio doći u Škabrnju, a bilo ih je 70. Svaki dan sam doživljavao tisuće prijetnji, da će me derati, da će me klati, svašta mi raditi. Ali ustrajali smo u obrani Škabrnje, govori nam Miljanić objašnjavajući kako su prije 18. studenoga odbili desetine tenkovskih i pješačkih napada.

– Tri mjeseca smo bili u poluokruženju i odbijali napade jer u to vrijeme načelnik stožera Devetog kninskog korpusa, a koji je stalno napadao Škabrnju, bio je Ratko Mladić. Već tada počinju brojni napadi, a na Škabrnju su bačene i prve kasetne bombe na teritoriju Hrvatske u Domovinskom ratu. To su goleme avionske bombe koje ubijaju i bacaju zvončiće koji su sve uništavali – govori nam Miljanić.

Prisjetio se i natpisa na jednoj od tih kasetnih bombi, napisanog crnim flomasterom: »Za Tuđmanove štakore, pozdrav od JNA. Evo vam je opet.« Kako nam dalje navodi, prije pada Škabrnje, 2. listopada svi civili iz Škabrnje su evakuirani na otoke, ali su 5. studenoga vraćeni svojim domovima.

– Ne znam, dandanas mi je nejasno zbog čega su civili vraćeni u Škabrnju. Obrazloženje koje su mi dali je to da ne mogu više živjeti dolje na račun države, te da je potpisano primirje 5. studenoga. Zašto? To pitanje sam postavljao i na sudovima, desetak puta na zadarskom, osam puta na Haškom sudu, napominje nam sugovornik dodajući kako je prije primirja u selu ostalo 246 vojnika i svećenik.

– Mi bismo puno prije pali da nije bilo Mirka Norca, koji nam je početkom listopada dao oružje i streljivo poslije pada vojarni u Gospiću. Ojačali smo strahovito, tako da su njihovi tenkovi prilikom napada na Škabrnju uvijek doživljavali neuspjeh i vraćali se na početne položaje. Tako je bilo sve do 5. studenoga, kada je potpisano primirje i kad su civili vraćeni. Ispostavilo se da su vraćeni u klaonicu. Prestali su bombardirati dok su se civili vraćali jer su i oni svoje civile izvlačili iz Zadra. Bili smo tad u prividnom miru. Čim su povukli svoje, u Škabrnji je nastupio pakao, kazao je Miljanić, dodavši kako je do tog kobnog datuma izgubio pet vojnika, nakon čega se broj, nažalost, povećao.

Stravični zločini

– Tko zna kako bi bilo da civili nisu bili vraćeni, ali jesu. Puno je tu okolnosti koje ne mogu protumačiti. Nakon prvih uspjeha obrane, dodali su mi Donji Zemunik, Nadin, Galovac, Goricu. Sve mi je dodano, maksimalno opterećenje, a nikakve veze. Bili smo sami, a tog 18. studenoga, u rano jutro, oko 7 sati, započela je strahovita paljba iz smjera Polače, nedugo zatim i iz drugih smjerova. Oko 40 minuta je trajala paljba, dao sam uzbunu, tisuće granata je palo na Škabrnju. Onda su krenule tenkovske kolone. Na Ambaru, zapadnom ulazu u Škabrnju je započela borba prsa o prsa. Teška borba. Do 11 sati nisu ni sto metara zauzeli, pružili smo žestok otpor i sve je bilo u redu dok se oni nisu dočepali prvih podruma, u kojima su se skrivali civili – govori nam emotivno sugovornik dodajući kako su svi ti ljudi bili ubijeni na jako ružne načine i masakrirani, a djecu su zarobili i odveli u Benkovac.

Mnoge obitelji tog su dana ostale bez voljenih. Sjećamo se i pokojne Eve Šegarić, majke hrabrosti, koja je taj dan izgubila svoja tri sina, svekrvu, djevera, jetrvu, ukupno 12 članova obitelji. Civili su se skrivali u desetak podruma po Škabrnji, od kojih je šest ili sedam otkriveno, a potom su ubijeni i mučeni.

– Bio je jedan podrum u kojem nitko nije poginuo. Tu je pokojni don Tomislav Sikirić pokazao najveću hrabrost. Podrum je imao samo metalna vratašca i u taj je podrum stavio vodu i skrio civile. I to njih šezdeset, a najmlađa beba imala je samo dvadeset dana. Nakon dva dana i dvije noći ih je izveo iz tog podruma, između četničkih tenkova prema Prkosu, govori nam Miljanić.

Doživljene su neviđene tragedije taj dan, sjeća se naš sugovornik, govoreći nam o strahotnim radnjama koje su civili trpjeli od agresora.

Živu ženu pod tenk

– Iz jednog podruma su izvukli civile koji su izvjesili bijeli lancun, predali se. Izvukli su ih, poubijali, a jednu ženu živu pod tenk stavili. Ovo su sve priče onih koji su preživjeli, ja sam tada bio na Ražovljevoj glavici. Postalo je neizdrživo, sve više smo gubili i do 16 sati je izgubljena trećina Škabrnje. Imali smo granate i bacače, ali ih nismo mogli koristiti jer su svoje tenkove okružili našim ženama i djecom. Škabrnja je bila presječena napola – govori nam Miljanić, ističući kako je u svemu puno nerazjašnjenih okolnosti.

– Dva dana i dvije noći, sva mi je veza bila uništena. Ja sam valjda jedini koji nije znao što će se dogoditi, dok su drugi okolo znali što se sprema. Tražio sam pomoć, i obećavali su mi pomoć, koja na kraju nije stigla. Nitko nam nije pomogao u roku 24 sata borbe u Škabrnji. Dana 19. studenoga u 4 sata sam naredio da se preživjeli Škabrnjani izvuku preko Vlačina izvan Škabrnje – prisjeća se Miljanić.

Više od dvjesto Škabrnjana bilo je zarobljeno u Benkovcu, uz 25 branitelja, od kojih je troje odmah ubijeno, objašnjava nam Miljanić. Ostali su odvedeni u Knin, u zatočeništvo. Nakon svega najviše ga mori što nitko nije odgovarao za ove strahote, za izgubljene živote Škabrnjana.

Bez pravde za teške ratne zločine

– Da je bilo pomoći, mogli smo vratiti Škabrnju. Ali, vidite, nitko nikad nije odgovarao za te zločine. Samo su nam bacili jednu kost – zatvorili medicinsku sestru Zoranu Banić – govori nam ogorčeno naš sugovornik dodajući kako su se stradanja u Škabrnji nastavila i dalje, kada su dva mjeseca poslije pada Škabrnje također stradali civili. Ni za to, napominje, nitko nije kažnjen.

– Mi smo pošteno radili, desetini vojnika koji su se predali ni dlaka nije nedostajala. Zarobili smo i dva oficira i policajca. Nisam dopuštao da moj vojnik ubije zarobljenika, da radi nered ili napastuje. Mi smo čisto vodili rat, pošteno, a ono što se dogodilo nama, ne daj Bože nikom – zaključio je Miljanić.