U domu Konjevića u Kraljevici košarka je najvažniji sport, dio svakodnevice, ali i igra koja će vrlo vjerojatno oblikovati i njihovu budućnost. Iako je dvoipolgodišnja Kaja još premalena za košarkaške treninge, njezini roditelji godinama žive za ovaj sport, a ove sezone oboje igraju na Kvarneru.

Anja Konjević nastupa za riječki FSV, dok je njezin suprug Davor Konjević kapetan DepoLink Škrljeva. I nisu oni jedini u obitelji koji su vezani uz košarku. Bili su i njihovi očevi, braća, Anjina sestra, majka, Davorov djed… Bilo je prirodno da onda i sami uzmu loptu u ruke, a ta ih je lopta i spojila.

– Upoznali smo se na Sveučilišnom prvenstvu, ja sam osvojio zlato s riječkim sveučilištem, a ona sa zagrebačkim – govori Davor, dok se Anja nadovezuje:

– Nismo se zapravo upoznali u dvorani, nego na proslavi. Na takvim natjecanjima je uvijek bilo opušteno, pa smo se zamijetili izvan terena.

Anja je pod djevojačkim prezimenom Majstorović osvojila pet titula prvakinja Hrvatske i pet Hrvatskih kupova s Medveščakom i Trešnjevkom, a nosila je i dres hrvatske reprezentacije.

Rođena je Zagrepčanka, ali danas stanovnica Kraljevice u kojoj radi kao odgojiteljica u vrtiću. Davor se košarkom počeo baviti u rodnoj Kraljevici, među ostalime je uz dres Škrljeva nosio i onaj Kvarnera, Gorice, slovenskih klubova Šentjur i Helios, rumunjskih CSM Galati i Steaua, kao i ciparskog APOEL-a i Vienne.

Pandemijska razdvojenost

Je li vam bilo lakše u vezi, a danas u braku jer ste oboje košarkaši?

DAVOR: Sigurno je to plus, Anja zna moj ritam treninga i odmora i nikada nije radila probleme pa je i meni u tom dijelu lakše. Naravno da i njoj neka dođe da kaže »pa šta opet imaš trening«, ali shvaća, rekao bih, puno bolje od osoba koje nisu u sportu. Iako, u nekim drugim stvarima je i loše jer puno kritizira.

ANJA: Naučila sam da on ne voli kad mu se previše govori o utakmicama. Prošle godine je promašio dva slobodna bacanja koja su bila odlučujuća. Išli su u produžetke i ja sam mu rekla: »Ajme, kako si promašio ona bacanja.«

I sad mi igramo utakmicu protiv Zadra i ja imam dva bacanja u trenutku u kojemu vodimo, ali ako zabijem, gotova je utakmica. I ja promašim oba. Odmah mi je rekao: »Meni si prigovarala…«.

Uvijek kažeš nekakvu malu sugestiju, ali ne bih rekla da je to velika kritika. Na utakmicama sam prepoznatljiva po tome što sam ja ona glasna i nabrijana, a on kada mene gleda je kul i smiren, ha, ha.

DAVOR: Ja joj znam reći što mislim da treba bolje, pokušam joj pomoći, ali ne previše jer ne volim kada se ni meni netko miješa i pametuje.

Kako ste se nosili s udaljenošću svih ovih godina?

ANJA: Prvu godinu smo baš stalno bili zajedno jer je on igrao za Goricu, a ja sam živjela u Zagrebu. Rekla bih da smo se prve dvije godine veze baš povezali. Ja sam 2017. godine »probila led« tako što sam otišla u Španjolsku na jednu sezonu, a Davor je igrao u Škrljevu.

Bilo mi je baš teško, ali možda baš zato što sam u košarci, sam sve to shvaćala. Godinu kasnije je on išao u Sloveniju, a ja sam znala da je za njega bolje da mu se karijera razvije negdje vani. Lakše je bilo i jer smo si međusobno velika podrška.

DAVOR: Ta godina kada je ona bila u Španjolskoj i 2020. su bile mentalno najteže. Kada je došlo do pandemije sam bio u rumunjskom Galatiju. Nije se moglo putovati, Anja nije mogla doći, a ja nisam mogao u Hrvatsku. Nismo se sigurno vidjeli nekih osam, devet mjeseci.

Davor Konjević / Foto Arhiva NL

ANJA: S obzirom na to da smo tada već bili dugo u vezi, računali smo da ćemo izdržati još koju godinu te smo već imali planove za budućnost. Na taj način smo »izdržali« tih devet mjeseci.

Razmišljali smo o vjenčanju i da idem s njime kada se bude selio, ako mogu. Nakon što smo se vjenčali 2022. godine, potpisao je za ciparski klub i onda me pitao »Što ćemo sad?«.

Ja sam rekla da idem s njim. Te sezone sam prestala igrati i ubrzo nakon svadbe sam saznala da sam trudna. Sve se nekako poklopilo.

Na Cipru smo pričali i o mogućnosti da radim kao trenerica, ali dogodila mu se ozljeda i nismo ostali tu drugu godinu što je bio plan na početku. Da nisam zatrudnjela, vjerojatno bih ja i igrala košarku u gradovima u kojima je on igrao.

Najbolja opcija

Kaja je rođena u Rijeci, ali ste ubrzo preselili u Beč. Je li bilo izazovno s bebom u drugoj državi?

ANJA: Nama je tamo bilo prekrasno, osjećali smo se kao doma. Jako smo se povezali s jednim Davorovim suigračem i njegovom suprugom, pa bih ja s njome često otišla napraviti đir po gradu.

Često su nam dolazili i obitelj te prijatelji i stvarno nam je bilo lijepo. Kaja je dijete koje je bilo »gdje me staviš, tu idem«. Voljela je ići na njegove utakmice, bila je dovoljno mala da ne luta okolo, nego sjedi i lagano bi se zabavila.

Anja Konjević / Foto Dean Miculinić

Je li povratak u Škrljevo na ljeto 2024. godine bio upravo zbog obiteljskih razloga?

DAVOR: Gledao sam da novi klub bude u dobroj sredini i za njih jer u tim trenucima više ne misliš samo o sebi. Dosta ponuda sam u startu odbio, kada su u pitanju neke države za koje smatram da nisu dobre za obitelj.

Bila je opcija da se vratim doma, bilo je nešto razgovora i s Kvarnerom, dugo sa Škrljevom… Znao sam da ako se vratim u Hrvatsku ću doći doma. Ovo je bila najbolja opcija za svih. Već sam u nekim godinama, gledao sam i da je to realna situacija, a da si i Anja može posložiti život.

Anja, je li vam bilo teško Zagreb zamijeniti Kraljevicom i kako ste odlučili da ćete na Kvarneru stvoriti svoj dom?

ANJA: U Zagrebu sam živjela u kvartu i radila u kvartu i sve mi je bilo blizu. Ja nisam doživjela Zagreb kroz onu užurbanost, a Davor je živio u velikim gradovima poput Bukurešta, Nikozije i Beča te je shvatio da to nije za njega.

Ja se sa svojom strukom mogu zaposliti bilo gdje, a opet mi je Zagreb blizu pa nisam puno razmišljala o tome. Predivno mi je u Kraljevici.

S Trešnjevkom ste osvojili Kup u travnju 2022. godine nakon čega vam slijedi pauza zbog trudnoće. Kako je bilo vratiti se košarci ovoga ljeta, nakon tri i pol godine?

ANJA: Sve me boljelo, ha, ha. Davor me preko ljeta stalno poticao da treniram, ja bih otišla s Kajom na plažu i zanemarila bih sebe. Zbog toga sam se zapravo i vratila košarci, nedostajala mi je ta neka moja aktivnost.

Kada sam krenula, shvatila sam da mi nije teško, malo me zatezalo u mišićima, što je normalno u pripremama. I prošlih godina me sportski direktor kluba Emil Baltić zvao da se pridružim, ali ranije nisam znala kako ću sve uskladiti s Kajom, pogotovo s prijevozom.

Ovoga ljeta trener je postao Davor Tadej, koji dolazi iz Kraljevice i poznaje Davora cijeli život, pa sam odlučila pristati. Tadej i ja zajedno putujemo na treninge, a s Baltom sam razgovarala i o budućnosti, da bih mogla ostati u klubu ili kao trenerica mlađih cura ili u nekoj drugoj funkciji. Zapravo sam i sada kao igračica došla da budem pomoć mladim curama.

Treneri i igrači

S obzirom na to da vas često nema doma zbog treninga i Anjinog posla u vrtiću, tko najviše uskače i pomaže od obitelji?

DAVOR: Cijela moja obitelj je u Kraljevici i njima moramo najviše zahvaliti. Oni su velika pomoć. Naročito moji roditelji, mama Jadranka i tata Darko, potom nona Nada, brat Igor i šogorica Klaudia.

Bez njihove pomoći ne bismo mogli sve ovo raditi, oboje igrati… Nekada se zna dogoditi da nas nema u isto vrijeme, a nekada da ja dođem, a ona taman odlazi na svoj trening. Pa se i nas dvoje malo vidimo tijekom dana.

Kaja je na pitanja za koga navija rekla: »Mama!«, a isto je odgovorila i na pitanje tko je bolji igrač. Nedavno je morala i birati koju utakmicu ići gledati jer su FSV i Škrljevo igrali u isto vrijeme…

ANJA: Mislila sam da će ići Davora gledati, ipak je to njegova strana obitelji, pa sam se jako iznenadila kada sam vidjela Kaju na tribini. Davor je bio ozlijeđen pa nije niti igrao, a Kaja je došla s Davorovim prijateljem, bratom, šogoricom…

Pola Kraljevice je došlo i baš sam se pozitivno iznenadila. Svi su dosta iznenađeni u Kraljevici, zanimljivo im je sada kako i radim i igram i još imam dijete. A ja nisam ni svjesna da je to nešto čudno i posebno. Znali su me kao tetu u vrtiću pa se sada čude kada me vide u novinama.

Davor je završio, a Anja nedavno upisala HKS-ov program obrazovanja za trenera košarke. Znači li to da se u budućnosti vidite i u toj ulozi?

ANJA: Odlučila sam probati jer imam iskustva u radu s djecom, jednako kao i u košarci te bih se voljela jednog dana okušati u tome.

DAVOR: Vidim se u košarci definitivno, iako imam svakakve interese, a imam završenu i ekonomiju. Brat me nagovorio da upišem taj program, iako ne znam želim li si priuštiti taj trenerski život, koji nije lagan. Vidjet ćemo kuda će me karijera odvesti.

Diploma? To mi je bilo neko osiguranje, mislim da je puno bolje imati diplomu pa ćemo vidjeti. Osjećam se sada odlično, mislim da mogu još igrati. U klubu je sada sjajna atmosfera.

Fran Pilepić i ja smo u kasnim fazama karijere, ali možemo igati na dobroj razini. Nismo se došli umiroviti, nego dignuti Škrljevo na jednu stepenicu više. Uvjeren sam da ću opet igrati u Premijer ligi sa Škrljevom.

Najvažnije da je dijete u sportu

Hoćete li i Kaju usmjeravati da se bavi košarkom?

DAVOR: Mislim da je dijete koje gleda najviše košarke. Ja stvarno jako puno gledam utakmice, Euroligu obavezno, baš živim ovaj sport. I to zna biti sigurno četiri dana u tjednu te Kaja zna da kada Anja navečer ima trening se doma gleda Euroliga.

Već poznaje i neke igrače, pita kako se netko zove. Svi oko nas nekako računaju da će sigurno igrati košarku, ali ona će na kraju sama odabrati.

ANJA: Voljela bih da je u bilo kojem sportu. Sada je počela s plesom. Meni su svi u košarci, a roditelji su mi navijali da idem u odbojku jer nema kontakta i jer je ženstveniji sport. Ja sam ipak išla za sestrom. Mama Romana je igrala, tata Čedo je bio trener, uz sestru je i brat bio u košarci…