Svijet suvremenog pojedinca izmučenog dvojbama različite vrste i popraćen čvrstim post punk, electro i rock okvirima temelji su pjesama novog albuma beogradskog rock sastava Koikoi, albuma »O sreći i snovima«.

Deset novih pjesama protječe u trenu, djelomično i stoga što je Koikoi ekipa maksimalno koncentrirana i predana svom radu, a uz taj profesionalni dio itekako se u svakoj pjesmi osjeća i strast, što je dodatni plus za album koji otvara već znana nam pjesma/video »Ponovo stran« kroz koju se priča o otuđenosti i osamljenosti (»Pokušavam da sretnem sebe, ponovo, ponovo sam stran«) prenosi kroz čvrste rock okvire koji već u sljedećoj, iznimnoj »Introjekcija« kroz sjajne post punk rifove i synth koji ukrašava sliku, ali ne dominira stvarajući od pjesme koja se bavi propitkivanjem vlastite psihe najuzbudljiviji trenutak odličnog albuma.

Koncertna žestica

Nakon ove prave koncertne žestice slijedi nešto smirenija »Voleo je dan« o pojedincu koji je volio samo dan i nikoga u njemu, pri čemu s glazbene strane oduševljavaju dojmljive gitare u drugom dijelu pjesme.

Gitare vode priču i u »Ti imaš mir« koja kroz agresivni tekst (»Ja mrzim tvoj mir, hoću da ga polomim«) na zanimljiv način progovara o ljubavnim odnosima da bi se u »Urnišu me šume« beogradska četvorka opet vratila nešto sporijem ritmu, ali i dalje s pomalo prijetećim ozračjem te elementima psihodelije u izrazu što odgovara opisanoj košmarnoj slici svijeta, kao i uočljivom osjećaju izgubljenosti (»Okolo i naokolo, jedva da sam tu…«) i straha (»Ako stisnem zube, protrčat ću kroz mrak«).

Slično ozračje vlada i u vrlo dobroj »Plivam« (»Plivam, ne vidim dno…«) koja je »odigrana« kroz pojačanu bas gitaru na koju ide odlična solo gitara te prateći nedominirajući synth što skladbi osigurava rock vibru koja je bržim plesnim ritmom dodatno pojačana.

Po sustavu nešto brže, nešto sporije, nakon plesne »Plivam« slijedi nešto smirenija, ali i dalje ritmična i plesna »Nemam oreol« koja opet određenim korištenjem psihodelije iznosi žudnju za priznanjem. »Kristalna« je agresivna i košmarna od početka zahvaljujući jakim potezima gitare, čvrstom basu i »nervoznom« synthu koji stvara neuralgično ozračje.

Slična joj je po toj dozi agresije i neugode i »Blekstar«, a priča završava divnom, možda i ponajboljom na albumu, ljubavnom pjesmom »O sreći« koja kroz prvi put na albumu uočljivije baladično ozračje predstavlja sjajan završetak žestokog albuma koji završava nježno.

Kombiniranje žanrova

Uz Koikoi se vežu razne glazbene i stilske odrednice (indie rock/psychodelic/disco-punk/post-punk…), uočljivi su i razni utjecaji (EKV, Joy Division, Depeche Mode…), ali najbitnije je da su u izrazu svoji i originalni.

Kombiniranje žanrova kod pravih je bendova dobra stvar i upravo ovaj album to dokazuje. Bez imalo nesuglasja prožimaju se u pjesmama žestoki gitaristički rifovi s ritmičnom synth pratnjom te sjajnom ritam-sekcijom u kojoj bas gitara zna »solirati«. Iznad svega toga je, što je možda i najbitnije, silna sirova energija i predanost zbog koje ovih četvero mladih beogradskih glazbenika brzo osvajaju slušatelja i uvode ga u svijet svojih emocija.

Ništa manje važno nije ni to da »sudaranja« nema ni pri vokalnim izvedbama, što nije lako jer je riječ o izmjenama muških i ženskih vokala. Sve u svemu, dugo očekivani drugi album grupe Koikoi ne samo da je odličan nastavak sad već pomalo davnog debija »Pozivi u stranu« (Moonlee Records, 2021.), već je i jasna potvrda kako Beograd ima još jedan sjajan rock bend.