Riječki znanstvenik dr. sc. Marcelo Kovačić ponovno se našao na prestižnoj listi najutjecajnijih svjetskih znanstvenika Sveučilišta Stanford. Na temelju podataka iz svjetske baze Scopus Elsevier, uvršten je među dva posto najcitiranijih istraživača i to ne samo na godišnjoj listi za 2024. godinu, nego i na listi koja obuhvaća cijelu znanstvenu karijeru. Među najutjecajnijima se ove godine našlo 129 hrvatskih znanstvenika, a na listi karijernog utjecaja 97 imena iz Hrvatske. Posebnost njegova uspjeha jest u tome što dolazi iz Prirodoslovnog muzeja Rijeka, a ne sa sveučilišta ili velikog instituta, što je prava rijetkost. Sam Kovačić kaže da mu priznanje neće promijeniti svakodnevicu, ali priznaje da je ugodno kada vidi da se rad prepoznaje i citira diljem svijeta.

ŠTO RADI KADA RADI

Kovačićev posao u muzeju spaja dvije dimenzije, a to su znanost i kultura. Kao kustos zoolog zadužen je za životinjske zbirke, a kao ihtiolog znanstveno se bavi ribama. »Cilj je sakupiti zbirku, što bolju i što veću, da kad čovjek ode u penziju iza sebe ostavi neki trag«, objašnjava, pa dodaje da ta zbirka služi i javnosti kroz postave i izložbe, ali i istraživačima kroz radove i analize. U njegovu se poslu jedno bez drugoga ne može: »Obavezno, oboje je dio mog posla«.

Ljubav prema ribama kod njega je počela u mladosti. »Imao sam dva velika hobija – ribolov i ronjenje s bocama, autonomno ronjenje. I onda su se dva hobija spojila u jedan posao«.

Marcelo Kovačić / Arhiva Novi list

Studirao je na PMF-u, biologiju i ekologiju, kasnije magistrirao i doktorirao. U muzeju se, kaže, otvorila prilika raditi s ribama i tako je počeo njegov put. Danas mu je dan podijeljen između terena, laboratorija i rada na zbirci. Materijal dolazi i s terena i iz velikih svjetskih zbirki poput Smithsoniana ili Western Australian muzeja.

– Protokol kako dobiti materijal iz velikih svjetskih zbirki, a i vratiti nakon laboratorijske obrade, je složen, kaže, opisujući kako funkcionira razmjena uzoraka. U svemu tome važno mu je jedno: »Nastojim biti učinkovit s vremenom, da mi dan ne prođe uzaludno.«

Na Stanfordovoj listi našao se jer se ona »najviše bazira na citiranosti, koliko je vaš znanstveni rad upotrijebio netko drugi«. Kriteriji, objašnjava, nisu samo puki broj citata, već i uloge autora u radu, primjerice nagrađuje se prvi ili zadnji autor, te niz elemenata koji »se izračunavaju u kompozitni indeks«.

– Ulazak na listu prethodne godine isto me iznenadio, ali objasnio sam ga samom sebi da je godina prije bila dosta plodna što se tiče citata, ali onda sam ove godine bio siguran da nema razloga da budem. I opet je izračunato da sam ušao u 2 posto, kaže skromno.

Posebno ističe i ulogu muzeja.

Kakvo priznanje! Novoopisani rod riba nazvan po riječkom znanstveniku

– Prirodoslovni muzeji su mjesta gdje se spaja kultura i znanost, kaže i dodaje da i nije neobično da se među najutjecajnijima u svijetu nalaze i muzejski znanstvenici. No u Hrvatskoj su na listama gotovo svi sa sveučilišta, instituta ili klinika, Kovačić je jedini iz muzejske struke.

ROD S NJEGOVIM IMENOM

Kovačić je prvu novu vrstu opisao 2000. godine, čime je postao prvi hrvatski znanstvenik nakon gotovo sto godina koji je opisao novu vrstu ribe.

– Bilo je prilike jer smo imali puno neopisanih vrsta, ali jednostavno se ljudi iz Hrvatske nisu usuđivali rješavati taksonomske probleme na ribama i onda su nam stranci opisali neke vrste iz Hrvatske, kaže.

Primjer toga je činjenica da je druga riba ikad opisana na svijetu iz morske špilje iz Istre, iz špilje kod Rovinja i to od strane njemačkih znanstvenika. »Vjerojatno zato što se u Hrvatskoj dugo nitko nije sustavno bavio taksonomijom riba«, kaže Kovačić. No, on i njegova je generacija su tu priču promijenili.

Kovačićev je započeo istraživati i objavljivati znanstvene radove na glavočima ‘90-ih, kad je nailazio na probleme »na koje nismo imali odgovor u Hrvatskoj«.

– Prekretnica se dogodila 2000. godine, kada sam zaronio, krenuvši iz ronilačkog centra Mihurić u Selcu na Krk i ulovio očito novu vrstu glavoča. Na povratku u Rijeku svratio sam u Kostrenu, gdje je profesor Robert Patzner sa Sveučilišta u Salzburgu upravo vodio studentsku ekskurziju, priča.

Budući da se Patzner bavio istim područjem, Kovačić mu je pokazao ribu iz uzorka. »Bobby, vidi, mislim da je ovo nešto novo«, rekao mu je. Patzner ju je pogledao i potvrdio: »Ovo je stvarno nešto novo.« Taj susret bio je početak, ubrzo je opisao svoju prvu vrstu, a od tada je opisao četrdesetak novih vrsta, ponajviše glavoča i priljepnjaka.

Međunarodno priznanje stiglo je i kroz novi rod riba nazvan po njemu – Marcelogobius. Kovačić pojašnjava da se ime može dati prema osobini vrste, mjestu nalaza ili osobi zaslužnoј za istraživanja, a kolega iz Njemačke ocijenio je da je za područje glavoča Kovačić dao velik doprinos. Rijetkost takvog priznanja objašnjava i brojke koje navodi: na svijetu je više od dvije tisuće vrsta glavoča, a tek dvjestotinjak rodova.

– Novi rodovi se puno rjeđe opisuju nego vrste.

Marcelo Kovačić / Arhiva Novi list

KLIMA I INVAZIVNE VRSTE

More koje je gledao na početku karijere nije isto što i danas.

– Prvo, znamo da nam ulaze nove vrste u Jadran zbog zagrijavanja. Zatim, znamo da su vrste koje su bile rijetko u Jadranu postale češće jer su termofilne, vole toplinu. I treće je da se vrste, koje su bile rasprostranjene samo na jugu Jadrana, penju na sjever. Posljedice se već vide: grabežljivci poput strijelke i ribe lava mogu pojesti domaće ribe i sigurno utjecati na sustav ako su u dovoljnom broju. Niz problema sa stranim vrstama ribama u južnom Mediteranu, npr. biljojedne alohtone vrste roda Siganus istiskuju salpu, su scenarij koji bi se mogao preliti i u Jadran, upozorava.

Sjeverni Jadran najbrže se zagrijava u Mediteranu. To bi mogao postati ozbiljan problem, evo zašto

Kada govori o promjenama u moru, posebnu pažnju posvećuje Sjevernom Jadranu. Podsjeća da je to »najhladnija točka Mediterana uz Lionski zaljev«, pa nije čudo da su se ovdje zadržavale i neke hladnoljubive vrste. No kako se cijeli Mediteran zagrijava, ta mala klimatska prednost polako nestaje. U široj geološkoj slici spominje i činjenicu da ako gledamo u prošlost do zadnjeg ledenog doba, iznenadili bismo se saznajući da su u Mediteranu živjele i vrste poput lososa ili bakalara, a to znamo, kaže, po kostima na ognjištima iz tadašnjeg vremena u Španjolskoj i Francuskoj. Danas je situacija drukčija: tople vrste napreduju, hladne se povlače ili nestaju.

Borealne vrste, poput papaline i iverka, vezane uz hladniji sjever Jadrana imaju sve manje pogodnih uvjeta. Kako se cijeli Mediteran zagrijava, »vrste koje su ovdje bile nešto brojnije jer im je odgovaralo hladnije« mogu oslabjeti ili nestati. No, postavlja se važno pitanje: što se može napraviti? »Skoro pa ništa«, kaže za klimatske promjene.

Ipak, nešto je u našim rukama.

– Najveći problem za ribe Jadrana je prelov, kaže. Sportski ribolovci trebaju loviti »ono što će taj dan pojesti«, a gospodarski ribari trebali bi obavljati aktivnost uz što manju dodatnu štetu, recimo kad je moguće, u more vraćati juvenilne ribe kao npr. male morske pse, koji mogu preživjeti ako ih se vrati u more. Jedna od rijetkih konkretnih mjera kod zagrijavanja mora koju navodi jest dopuštanje slobodnijeg izlova invazivnih vrsta koje su jestive, poput ribe lava, kako bi se bar djelomično regulirala brojnost. Dodaje i da o nacionalnim propisima ribarstva ne odlučuje on niti daje stručno mišljenje, već da se o tome brinu specijalizirani stručnjaci, ali smatra da promjene propisa ponekad mogu pomoći.

Marcelo Kovačić / Arhiva Novi list

Kovačić je desetljećima surađivao na projektima sa splitskim Institutom za oceanografiju i ribarstvo te s PMF-om u Zagrebu.

– U splitskom institutu sam od 90-ih godina stalno na nekim projektima, kaže, pojašnjavajući kako mu takav rad pomaže pokriti dio troškova i osigurava kontinuitet. Radovi nastaju paralelno: »Jedan je u časopisu na recenziji, drugi u fazi pisanja, treći u fazi izrade statističkih analiza, a negdje se tek radi u laboratoriju. Obično desetak, petnaestak tema postoje u istom momentu.« Trudi se, naglašava, izbjeći »prazan hod« i »što manje biti na sastancima, što manje putovati, ako ne idem na teren«, kako bi maksimalno iskoristio dan.

POGLED UNAPRIJED

Središte njegova znanstvenog života ipak je zbirka riječkog muzeja. Najvrjedniji dijelovi su tipovi, referentni primjerci na kojima su opisane vrste, a tu su i tisuće riba skupljenih tijekom trideset godina rada na malim, skrivenim vrstama morskog dna.

– Događa se da za neke vrste imamo više primjeraka ovdje nego sve druge zbirke u svijetu zajedno, kaže. Zbirka broji desetke tisuća primjeraka i stotinjak tipova, među njima su i holotipovi, a njezin smisao nije samo u današnjim istraživanjima nego i u onima koja će doći »za 10, 50 ili 100 godina«. Sve to ostaje u muzeju, pod stalnom brigom kustosa: »Zbirka bi trebala nadživjeti mene i idućeg kustosa i niz kustosa poslije.«

Osim istraživanja, važan mu je i rad s javnošću. Za djecu u muzeju postoji pedagoški program, a on se najčešće uključuje kada dolaze srednjoškolci ili strane grupe te kada je tema posebno vezana uz more i klimu. Primjećuje da djeca znaju krenuti »pasivno«, ali se kroz vodstvo »aktiviraju« i susret završava pitanjima, razgovorom i pljeskom. S vremenom se mijenjaju i generacije posjetitelja, pa nije uvijek lako probuditi interes u vremenu »predoziranosti« informacijama. Ipak, iskustvo ga uči da znatiželja postoji, treba je samo usmjeriti.

Gleda i prema budućnosti. Do mirovine mu je ostalo šest godina, a želja mu je zaroniti na mjestima koje »vjerojatno druge ljude ne bi zanimalo«. Ne privlače ga tropska mora, više ga zanimaju »rupe na karti«, pojedine točke europskog Atlantika i Crnog mora gdje još nije zaronio.

Za kraj poručuje Riječanima i svim Primorcima: »Uživajte u moru. Mi često ne shvaćamo koliku privilegiju imamo živjeti u gradu na moru, sve dok nam kolege ili prijatelji iz inozemstva ne kažu kako bi voljeli imati tu sreću. Mnogi sanjaju da će se u mirovini preseliti na takvo mjesto, a mi tu ljepotu imamo svakodnevno. Ne znamo zapravo koliko nam je dobro.«

Kroz sve dijelove priče: od muzeja i znanosti do terena, laboratorija i javnosti, provlači se ista nit: ustrajnost i znatiželja. Kovačićev rad pokazuje da prirodoslovni muzeji nisu samo mjesta izložbi, nego i važne znanstvene adrese. Popisi i priznanja dođu kao posljedica, a more ostaje početak svake nove priče i izvor onog dječačkog zanosa s kojim je sve i počelo.

POPUT DETEKTIVA

Opisivanje novih vrsta traži strpljenje i preciznost. Male, skrivene ribe ne hvataju se lako konvencionalnim ribolovnim alatima, pa u terenskom radu koristi ronjenje, mrežice »kao za leptire«, anestetik i pumpe kojima se ribe izvlače iz morskog dna. Potom slijede sati i dani rada pod lupom ili uređajima (npr. rendgen, ili mikro CT) dostupnim kod partnerskih institucija. »Mjesec dana možete izgubiti na jednom opisu, dva mjeseca kad je komplicirano«, kaže. S genetikom dolaze nova otkrića skrivenih vrsta, a onda je na njemu da dokaže »morfološke razlike« među njima. Uz sve to, godinama je gradio mrežu suradnika, do sada je radove napisao s oko 300 kolega iz tridesetak zemalja, od kojih su neki stalni partneri već dva desetljeća. Spominje kolege iz Rusije, Njemačke i Češke. Timovi na radu slažu se ovisno o temi i profilu stručnjaka koji je potreban.

Opis nove vrste veoma sliči detektivskom poslu. Najteže je, kaže, kada se genetskim metodama otkrije da je riječ o skrivenim vrstama i onda mora morfološkim putem dokazati da se radi o dvije odvojene vrste »Treba krenuti u pretraživanje većeg broja riba, djelić po djelić, da bi pronašao razliku.«. Zato je terenski rad usklađen s laboratorijskim: mrežice i pumpe na dnu, a potom mikroskop, rendgen i analize u muzeju.

Dio njegova rada ovisi i o sezoni. Kada se istražuje biologija pojedine vrste: kada se mrijesti, koliko brzo raste, čime se hrani, onda uzorke treba skupljati tijekom cijele godine. Za specifične terene ili ekspedicije u inozemstvu logistika zna biti presudna. »Dovoljno je da vam kofer s ronilačkom opremom zapne, a vi iz tog mjesta u koje dođete s avionom idete dalje na drugu lokaciju, praktički će vam cijeli teren propasti.« Srećom, kaže, takve situacije ga nisu snašle, ali su dio stalne brige svima koji rade pod morem.