Naknade za dugotrajna bolovanja dnevno koristi 40.000 ljudi / Foto PEXELS
Dugim bolovanjima razlog je priroda bolesti, ali i spora vještačenja, tvrde liječnici kojima se ne omogućuje brže liječenje
povezane vijesti
Naknade za dugotrajna bolovanja koja pokriva HZZO, a nedavno su korigirane za 76 posto, dnevno koristi gotovo 40.000 ljudi. Njihov je broj u porastu pa je tako prosječan broj osiguranika koju su na bolovanju dulje od 42 dana, u prvih šest mjeseci 2025. godine iznosio 39.536. Za usporedbu, u svibnju prošle godine dnevno je na dugotrajnom bolovanju bilo 31.325 radnika. Mnogi među njima ne mogu se vratiti na posao jer čekaju neku dijagnostičku pretragu ili terapiju. Ministrica zdravstva Irena Hrstić obećala je prioritetne termine za takve pacijente, no liječnici svjedoče da se u tom pogledu ništa nije ubrzalo.
Porast od 10,7 posto
Prema podacima HZZO-a, u odnosu na isto razdoblje prethodne godine zabilježen je porast dnevnog broja radnika na bolovanju u visini od 10,7 posto. No, taj je porast, kad je o dugotrajnim bolovanjima riječ, još i veći te prelazi 20 posto. Svakog mjeseca HZZO za ova bolovanja iz svog budžeta izdvaja 20 milijuna eura. Najčešći su uzrok tako dugih bolovanja mentalni poremećaji i poremećaji ponašanja, onkološke bolesti, te bolesti mišićno-koštanog sustava i vezivnoga tkiva, što znači različite križobolje i drugi problemi s kralježnicom i zglobovima. Zanimljiv je podatak o trajanju najduljeg bolovanja koji su u zadnjih 10 godina zabilježili u HZZO-u: jedan je osiguranik na bolovanju proveo čak 5.431 dan, ili punih 14,8 godina!
Mnogi se ne mogu vratiti na posao jer čekaju neku pretragu / Foto LUKA JELIČIĆ
Dugim bolovanjima razlog je priroda bolesti, ali nerijetko im kumuju i liste čekanja i spora vještačenja preostale radne sposobnosti, svjedoče liječnici koji bi često rado ubrzali dijagnostiku i liječenje svog pacijenta, ali im sustav to jednostavno ne dozvoljava.
– Kad je prema ocjeni izabranog doktora zdravstveno stanje osiguranika takvo da se daljnjim liječenjem ne može poboljšati te je kod osiguranika nastupila trajna nesposobnost za rad na poslovima koje obavlja, kao i kada privremena nesposobnost za rad traje neprekidno 12 mjeseci zbog iste dijagnoze, izabrani doktor dužan je osiguranika sa svom propisanom dokumentacijom uputiti Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje koje će zahtjev za ocjenu radne sposobnosti uputiti Zavodu za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom čije je nadležno tijelo vještačenja obvezno donijeti mišljenje o radnoj sposobnosti najkasnije u roku od 60 dana od dana zaprimanja prijedloga izabranog doktora, objašnjavaju proceduru u HZZO-u.
U praksi, svjedoče obiteljski doktori, na procjenu radne sposobnosti čeka se i po godinu dana i dulje.
Radnici nemaju prednost
U praksi, obiteljski liječnici kod naručivanja nemaju na raspolaganju opciju gdje bi označili da je riječ o radniku na bolovanju. Mogu takvu napomenu napisati na uputnicu, ali to ne znači da će pacijent dobiti raniji termin. – Fizikalna terapija čeka se mjesecima. Tu bi bilo etično, ako je netko upravo prošao operaciju ili nekakvu traumu, da dođe na red ranije od nekog tko na terapiju ide jednom godišnje zbog sindroma bolnih leđa. Mi to kompjutorski kod naručivanja ne možemo označiti, raniji termin može se dobiti jedino ako se u bolnicu ode osobno, upozorava liječnica. |
Nema termina
Najčešće se kod prve procjene ne dobije rješenje o trajnom invaliditetu, nego vještak konstatira da je liječenje u tijeku te da se iz dostupnih nalaza ne može utvrditi je li riječ o trajnoj nesposobnosti. Pacijenta se za godinu dana, ako nije sposoban za povratak na posao, ponovo šalje na vještačenje. Za neke, to se otegne godinama. Uz to, liste čekanja su i dalje ogromne, a osiguranici koji su na bolovanju nisu uspjeli ostvariti brži pristup pretragama, svjedoče obiteljski liječnici.
– Neke bolnice uopće ne nude moguće termine, pa ispadne da nemaju liste čekanja, a imaju, itekakve. Sad smo imali gospođu koja je dobila termin za MR kralježnice u kovolozu 2026. Kad smo poslali e-mail i tražili da se ubrza, dali su joj termin već u studenom. U nekim situacijama možemo pomoći pacijentu tako da s bolnicom iskomuniciramo o čemu se radi. Za UZV dojke se čeka godinu dana. U nekim bolnicama uopće ne možete naručiti gastroenterologa, gastroskopiju, kardiologa, onda pacijent mora ići sam, pa ga 16. u mjesecu vrate jer još nisu otvorili listu čekanja za idući mjesec. A kad dođe 30., kažu mu da su svi termini za idući mjesec popunjeni, ilustrira Zrinka Huđek Leskovar, predsjednica Koordinacije obiteljske medicine (KoHOM). Najteže je i dalje doći na CT ili MR snimanje, no čak i na »obični« rendgen vratne kralježnice, kaže, čeka se od 30 do 40 dana.
No, u KoHOM-u ne smatraju da bi radnici na dugotrajnom bolovanju trebali imati prioritet u naručivanju.
– Pitanje je koliko je to etično. Na bolovanju si, a netko drugi tko nije u radnom odnosu, dobit će kasniji termin, objašnjava čelnica KoHOM-a.
Obiteljski liječnici i dalje zazivaju povratak liječničkih povjerenstava za dugotrajna bolovanja jer se tako dijeli odgovornost.
– Ne želimo biti policajci, neka i osiguravatelj bude uključen u tu proceduru, poručuju.
