Minulog vikenda održan je riječki nautički sajam. Jedan od sajmova slične tematike što se održavaju u nas, i jedna od tisuće sličnih manifestacija u bližem i daljem okruženju, reći će mnogi nezainteresirani promatrač gradskih događanja. Ne bih se složio, nije baš tako.

Istina je, riječki sajam nije velik, naprotiv, spada u naše manje sajmove. Ali, ima nešto po čemu se izdvaja od ostalih. Njegovi organizatori, s pravom, redovito ističu da je najstarija takva manifestacija u nas. Ovogodišnji sajam imao je 41. izdanje. Godine su to vrijedne respekta, bez obzira na veličinu i odaziv izlagača, bez obzira na izostanak blještavila velebnih i skupih jahti. Ne treba sajmove gledati kroz veličinu i atraktivnost. Jednako to vrijedi za sve sajmove, pa i nautičke. Upravo neki naši nautički sajmovi, bivši, zoran su primjer strelovita uzleta u svjetske visine i brza nestajanja. Postojanost je ono što karakterizira riječki sajam. Kroz godine je mijenjao imena, organizatore i lokacije održavanja, i opstao je usprkos svim problemima, usponima i padovima, ponekad i neizvjesnosti sutrašnjice.

Sada se zove Rijeka Boat Show, a već dugo održava se na moru i uz more, u prostoru putničke luke, na Gatu Karoline Riječke. Prijašnjih godina često sam slušao primjedbe da je i taj skroman prostor slabo popunjen, da su prevelike praznine između štandova, odnosno izloženih plovila i svega popratnoga što uz njih ide. Ove godine takvih primjedbi nije bilo, prostor je uistinu bio maksimalno iskorišten. Jedino me smetalo, vjerujem ne samo mene, što je u moru bilo malo plovila, tamo ih se moglo još dosta smjestiti. U sljedećim izdanjima, nadajmo se, bit će i to riješeno na zadovoljavajući način, bez slobodnih vezova.

Plovila u prvom planu

Sve najvažnije o riječkom sajmu posljednjih je dana objavljeno, nema potrebe ponavljati. Organizatori su posebno isticali jednu svjetsku premijeru – brodica iz Turske, te dolazak nekoliko izlagača iz Kine. Plovila i izvanbrodski motori iz te daleke zemlje nisu novost na našem tržištu, davno smo ih upoznali. Tamošnji proizvođači imaju u Hrvatskoj više zastupnika, a neki od njih sada su se i sami predstavili našim ljudima od mora.

Potencijalnim kupcima sajam je ponudio solidan izbor skoro pa svega što im može zatrebati za more – plovila, motori, prikolice za kopneni transport plovila, razne potrepštine za more i plovilo. Skromno je bila zastupljena nautička oprema. Bilo je i automobila! Jasno, na svakom nautičkom sajmu u prvom su planu plovila, ona privlače najveću pažnju posjetitelja. Ponuda je prvenstveno bila namijenjena našim ljudima – barke, gliseri, gumenjaci… Ništa velikoga. Možda sam očekivao bogatiju ponudu s »domaćih navoza«, plovila u nas građenih. Neću reći da ih nije bilo, ali sam stekao dojam da ih je manje nego prijašnjih godina.

Organizatori riječkog sajma godinama su u prvi plan isticali promociju male hrvatske brodogradnje. Ovakvi, neveliki sajmovi pravo su mjesto za njihovu prezentaciju. Pritom je manje važno da li se prvi put pojavljuju na sajmu, ili ih redovno viđamo svake godine iznova. U tu kategoriju spada barka s kabinom Arba 500. Na riječkoj rivi redovno je viđamo, njen zagrebački brodograditelj još nije zakazao kada je Rijeka u pitanju. Svake godine u Rijeku dolaze i Barracuda gumenjaci. Obiteljska tvrtka iz Zagreba predstavila je standardni program, bez noviteta. Proizvodna gama dovoljno im je široka da mogu udovoljiti raznovrsnoj potražnji, ne moraju je širiti pod svaku cijenu, tržište ih je davno prepoznalo.

Sajamska prodaja

Obavezan sudionik sajma od prvoga dana i jedna je riječka tvrtka – Motonavis. Nisu proizvođači, nego zastupnici nekolicine renomiranih inozemnih tvrtki – u ponudi imaju stakloplastične, polietilenske i aluminijske brodice, gumenjake klasične i s aluminijskim trupom, te glavni brand izvanbrodske motore Suzuki. Njihov štand redovno je najveći, ponekad tek jedan od najvećih na sajmu. Moramo istaknuti i to, da se na sličan način prezentiraju i na najvećim hrvatskim sajmovima.

Među one koji su dali doprinos u podizanju sajma svrstava se i Scam Marine iz Viškova. Na njihovu štandu saznajem da su izlagali već na prvom sajamskom izdanju, ne samostalno nego uz većeg proizvođača – Centrometal. U manjem dijelu poslovanja i oni su zastupnici, ali je ipak njihova primarna djelatnost proizvodnja, prvenstveno namijenjena brodovima. Njihovu proizvodnu paletu čine brodski motori, generatori, palubna oprema, ribarska oprema, hidraulični, palubni i kormilarski sustavi, zaštita okoliša, strojna obrada, te projektantska djelatnost. Davno su se etablirali na domaćem i izvoznom tržištu.

Sajmovi su oduvijek bili, i biti će to dok se budu održavali, mjesto susretanja ponude i potražnje. Vjerujem da su i na ovogodišnjem riječkom sajmu zaključeni određeni poslovi. Što je prodano i koliko je toga prodano nisam se raspitivao, niti me to zanima. Ona priča da su »već prvog dana sajma prodana sva plovila, uključujući i najskuplja što stoje više stotina tisuća eura«, priča je za one koji ne poznaju sajmovanje, niti brodove. Jedan naš poznati mali brodograditelj svojedobno mi je rekao da »na sajmovima nikada ništa nisu prodali«. Ali, sajam je bio povod za prodaju. Ljudi su vidjeli što ih zanima, uspoređivali, računali i preračunavali, uspostavili kontakte. Tek kasnije posao se zaključivao!

Iako, bilo je na sajmovima i izravne prodaje, čak i izloženih plovila. Svojedobno, na jednome od naših sajmova, zove me čvojek – mali brodograditelj: »Dođi, moramo proslaviti, prodao sam brod. Došao je kupac, vidio brod i vratio se s novcima, s gotovinom. U ponedjeljak ujutro vraćam kući praznu prikolicu!«

Trsat i
Tršćanska obala

Ovaj tekst nije sajamska reportaža, za to je pomalo i kasno, nego priča o sajmu, sajmu što traje već puno godina, osobno viđenje jedne sajamske priredbe čijem sam prvom izdanju svjedočio. Ne znam, vjerojatno sam o tome nekad pisao, ali ponavljam. Prvi sajam 1984. godine, što je neuobičajeno, održan je na dva lokaliteta. Sajam je startao na Trsatu, u Dvorani mladosti, gdje je godinama potom redovno održavan, kao i sve ostale riječke sajamske priredbe. Međutim, mali dio sajma bio je postavljen i na moru. Nekoliko brodica bilo je vezano u kantunu današnje Rive Boduli, ondašnje Tršćanske obale, ispred zgrade tadašnjeg Transjuga. Stvarno ne znam kome ta velebna i lijepa zgrada danas pripada, tko u njoj posluje. Zainteresirani su mogli je na tim brodicama zaploviti, iskušati njih i motore što su ih pokretali. Zauvijek mi se urezala u pamćenje jedna plastična pasara, nije bila duža od pet metara. Pokretao ju je unutarnji diesel motor, lijepo je plovila, dobro držala more i kurs plovidbe. E sad, tko je graditelj brodice, tko proizvođač motora… davno je to bilo. Nisam zapisao, a što nije zapisano…