Zaljevska država Katar nije mogla ništa poduzeti protiv balističkih raketa koje je Izrael ispalio na nju prije otprilike dva tjedna baš u trenutku kada su u glavnom katarskom gradu Dohi zasjedali pregovarači Hamasa s domaćinama o mogućem prekidu vatre u Gazi. Ubijeno je šest osoba, no, pregovarači nisu bili među žrtvama. Oko deset izraelskih borbenih aviona letjelo je iznad Crvenog mora 9. rujna. Pazeći da ne uđu u zračni prostor bilo koje druge države ispalili su rakete u operaciji koju su prozvali „Over the horizon” („Preko horizonta”), podsjeća  Deutsche Welle (DW) u analizi mogućih posljedica prvog izraelskog napada na jednu zaljevsku državu i regiju koja ima interesnih veza sa SAD-om gotovo kao što to ima Izrael.

Napad izazvao promjene u arapskoj obrambenoj politici, uz sve više poziva na regionalnu suradnju i zajedničku obranu. Neki političari čak traže stvaranje „islamskog NATO-a“, ističe DW. Krajnja meta izraelskih raketa bili su pripadnici skupine Hamas, koji su imali razgovore u luksuznoj četvrti katarske prijestolnice Dohe…

S obzirom na to da su rakete doletjele neočekivano, Katar se nije mogao učinkovito obraniti. Najvažnija zaštita Katara od Izraela zapravo nema nikakve veze sa sofisticiranim sustavima proturaketne obrane. SAD, kao najvažniji saveznik Izraela, ima svoju najveću regionalnu bazu u Kataru i nedavno je toj zemlji dodijelio status „glavnog saveznika izvan NATO-a“.

Sve to, izgleda, nije bilo dovoljno da zaustavi Izrael u njegovom prvom poznatom napadu na jednu zaljevsku arapsku državu a to je ujedno i potez za koji su SAD potencijalno morale znati.

Izrelski napad na Dohu / Foto: Ibraheem Abu Mustafa / REUTERS

Naftne monarhije međusobno slične

– Izraelski napad poljuljao je povjerenje zemalja regije u njihove veze sa SAD-om i približit će ih jedne drugima, napisala je Kristin Diwan, viša suradnica u Arab Gulf States Institute u Washingtonu, nedugo nakon napada.

– Ove naftne monarhije su previše slične … tako izravan napad na njihov suverenitet i osjećaj sigurnosti neprihvatljiv je za sve njih, upozorava Diwan

Kao rezultat toga, vladari u Perzijskom zaljevu nastavljaju potragu za većom strateškom autonomijom i sve su odlučniji da se zaštite od rizika ovisnosti o SAD-u, ističe Sanam Vakil, direktorica programa za Bliski istok i Sjevernu Afriku u Chatham Houseu, u autorskom tekstu za britanski Guardian. Zbog svega toga, proteklog se tjedna sve više govorilo o formiranju „islamskog NATO-a“, obrambenog saveza islamskih i arapskih država koji bi funkcionirao slično Sjevernoatlantskom savezu, odnosno NATO-u.

Na hitnom summitu, koji su prošlog tjedna organizirali Arapska liga i Organizacija islamske suradnje, egipatski su dužnosnici predložili zajedničke snage za arapske zemlje, nešto poput NATO-a.

U govoru na summitu, irački premijer Mohammed Shia al-Sudani pozvao je na kolektivan pristup regionalnoj sigurnosti. Šest članica Vijeća za suradnju u Zaljevu (GCC) — Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati — priopćili su da će aktivirati odredbu iz sporazuma o zajedničkoj obrani potpisanog 2000. godine, prema kojoj se napad na jednu članicu smatra napadom na sve.

Saudijski šef diplomacije Faisal bin Farhan Al-Saud u sjedištu UN-a / REUTERS/Jeenah Moon

Formulacija slična Članku 5. NATO-a

Nakon hitnog summita, ministri obrane država Zaljeva održali su još jedan sastanak u Dohi i dogovorili poboljšanje razmjene obavještajnih podataka i izvješća o stanju u zraku, kao i ubrzano uvođenje novog regionalnog sustava za upozorenje od napada balističkim raketama. Također su najavljene i zajedničke vojne vježbe.

Istog je tjedna Saudijska Arabija objavila da ulazi u „strateški sporazum o međusobnoj obrani“ s Pakistanom. Dvije su zemlje proglasile da će se „bilo kakva agresija odnosno napad na jednu od njih smatrati napadom na obje.“

Format obrane “6+2”

To možda zvuči kao da se formira neka vrsta „Islamskog NATO-a“ radi suprotstavljanja Izraelu, ali stvarnost je ipak nešto drugačija, kažu poznavatelji prilika za DW.

– Savez po uzoru na NATO je nerealan, jer bi obvezao države Zaljeva na ratove koje one ne smatraju vitalnima za svoje interese. Nijedan vladar u zemljama Perzijskog zaljeva ne želi biti uvučen u sukob s Izraelom u ime, na primjer, Egipta, kaže Andreas Krieg, viši predavač na Školi za sigurnosne studije na King’s Collegeu u Londonu. Ipak, stvari se mijenjaju nakon napada na Dohu, smatraju analitičari.

– Sigurnost u Zaljevu se dugo temeljila na modelu gdje u osnovi plaćate nekome drugome da se brine o vašoj zaštiti, nastavlja Krieg. „Taj se mentalitet počinje mijenjati nakon napada na Dohu, iako vrlo sporo, priznaje ekspert iz Londona.

Umjesto „islamskog NATO-a“, svijet bi mogao vidjeti tzv. „format 6+2“, objašnjava Cinzia Bianco, stručnjakinja za zaljevske zemlje pri Europskom vijeću za vanjskopolitičke odnose (ECFR). Izraz „6+2“ odnosi se na šest država-članica Vijeća za suradnju u Zaljevu (GCC), te na Tursku i Egipat.

Bianco vjeruje da se o tom formatu vjerojatno razgovara i na marginama Opće skupštine UN-a ovoga tjedna.

– Ne radi se zapravo o aranžmanu tipa ‘Članak 5. NATO-ugovora (o kolektivnoj obrani)’“, rekla je ova stručnjakinja za DW, jer posvećenost država Zaljeva međusobnoj obrani nije tako čvrsta kao kod članica NATO-a.

– Vjerojatnije je da se radi o kolektivizaciji sigurnosnih i obrambenih stavova i, možda, što je najvažnije, o slanju poruke odvraćanja Izraelu, dodala je Bianco.

Vojna pomoć izvana

Format „6+2“ ima više smisla od „Islamskog NATO-a“, nastavlja Krieg. Turska je „najpouzdaniji nezapadni partner za Zaljev, s vojskom stacioniranom u Kataru još od 2017. i stvarnim kapacitetom za brzo djelovanje u krizama“, tvrdi Krieg. „Egipat je složeniji slučaj. Ima vojni kapacitet, ali se u nekim zaljevskim prijestolnicama sumnja u njegovu pouzdanost.“ A i ako je format „6+2“ doista na stolu, sve će se događati polako i diskretno, primjećuju i Krieg i Bianco.

– Većina ozbiljnih promjena odvijat će se iza kulisa. Vidjet ćemo priopćenja, summite i zajedničke vježbe. Ali važni pothvati, poput razmjene radarskih podataka, integracije sustava ranog upozoravanja ili davanja prava na baze, ostat će diskretni, smatra Krieg.

Također je moguće da će države Zaljeva, koje su dugo bile ovisne o SAD-u, pokušati proširiti obrambene veze s drugim zemljama.

– Sigurno postoje i drugi akteri, poput Rusije i Kine, koji su spremni zamijeniti SAD, kaže Sinem Cengiz, istraživačica na Katarskom sveučilištu. „Ali malo je vjerojatno da će bilo koji vanjski akter preko noći zamijeniti SAD; države Zaljeva to ne bi željele, dodaje Bianco.

– One i dalje ovise o američkoj vojnoj tehnologiji. Na primjer, nakon napada na Dohu, Katar je tražio nova jamstva od SAD-a da su i dalje njihovi partneri. Važno je napomenuti i da SAD zapravo nikada nisu bile otvoreno protiv ovakve regionalizacije obrane. One su zapravo uvijek poticale na stvaranje jedinstvene arhitekture balističke obrane za zemlje Zaljeva, zaključuje Bianco.

Više vojne integracije u Zaljevu moglo bi značiti i više SAD-a, jer su američki sustavi okosnica regionalne obrane, objašnjava Krieg. No, političko razmišljanje se promijenilo, tvrdi analitičar.

– Washington se više ne smatra krajnjim jamcem sigurnosti, već partnerom čija je podrška uvjetna i transakcijska. Lideri Zaljeva prilagođavaju se ideji da SAD imaju interese, a ne saveznike, te nastoje izgraditi sigurnosni stup predvođen zemljama Zaljeva, što bi bio neki srednji put između Irana i Izraela, zaključio je Krieg u analizi DW.