Što povezuje brodove »Dubrovnik« Jadrolinije, »Četvrti« Prvog dalmatinskog trgovačkog društvoa, »Konavli« Atlantske plovidba iz Dubrovnika, a kasnije Slobodne plovidbe iz Šibenika i »Caterina Gerolimich« brodara Navigazione Generale Austriaca Gerolimich & Co. SiA iz Trsta? Naravno – Irska…

Možda najpoznatiji Irac u našoj floti bio je motorni feribot velike obalne plovidbe »Dubrovnik« izgrađen 1979. kao »Conacht« u brodogradilištu Verolme Cork Dockyards Ltd. u Corku za tvrtku British & Irish Steam Packet Co. Ltd. iz Dublina. Connaght, pokrajina je na zapadu Irske koja obuhvaća pet okruga: Galway, čiji je istoimeni najveći grad kao i Rijeka bio Europska prijestolnica kulture 2020. godine, Litrim, Mejo, Roskomon i Slajgo. Trajekt »Dubrovnik« od 1988. plovi kao »Duchesse Anne«, a Jadrolinija ga kupuje 1996. Prodan je 2023. u Grčku i postaje »Prince«, a 2024. postaje »Akdeniz«. I dalje plovi pod zastavom Tanzanije.

USOLJENI BAKALAR

U brodogradilištu Reiherstieg Werft iz Hamburga 1884. izgrađen je brod »Hungaria« za kompaniju Hamburg Amerija Linie iz Hamburga. Taj je parobrod 1910. kao »Siegfried« unajmila njemačka ratna mornarica, a 1919. predao se Britancima. Dvije godine kasnije postaje »Admiral« (Poulsen & Ivers, Hamburg), a devet godina kasnije nalazimo ga u floti Prvog dalmatinskog trgovačkog društva iz Dubrovnika kao »Četvrti«. Zanimljivo je da je taj brod bio projektiran kao jedrenjak, a dovršen kao parobrod. U prosincu 1940. plovio je s Farskih otoka za Bilbao s teretom od dvije tisuće tona usoljenog bakalara kada se našao pod zračnim napadom. Posada je napustila brod uz južnu obalu Irske, a onda ga je ophodni brod Irske pomorske službe »Fort Rannock« uzeo u tegalj do sidrišta Valentia Harbour. U međuvremenu se jugoslavenska posada sigurno iskrcala u obližnjoj luci Ballinskellings. Nakon spašavanja broda »Četvrti«, sud u Dublinu je presudio da vlasnik mora platiti pet tisuća funti na osnovu zahtjeva zapovjednika »Fort Rannocka«, ministarstva obrane i glavnog državnog tužitelja. »Četvrti« je kupljen od jugo-vlasnika za 58 tisuća funti i preimenovan u »Irish Beech« u svibnju 1941. Nakon velikih radova i popravaka u brodogradilištu Liffey Dockyard Ltd. na koje je potrošeno 38 tisuća funti isplovio je iz Dublina 15. listopada za St. John’s gdje je ukrcao teret žita i parafina te se vratio u Dublin 20. prosinca. »Irish Beech« (vlasnik Irish Shipping Co. Ltd.) je u više navrata plovio za St. John’s (New Brunswick) po terete brašna, čaja i drugih tereta za Dublin, Cork, Waterford i Limerick. U rujnu 1942. prevezao je teret duhana iz St. John’sa za Sligo nakon čega je upućen u brodogradilište na popravak.

U četiri godine rata parobrod je izvršio ukupno 18 putovanja za St. John’s i deset puta je preplovio La Manche s teretom ugljena. Ostalo je zabilježeno kako je parobrod izbjegao napad njemačkih podmornica u ožujku 1943. godine: njemačka podmornica je ispalila torpedo dok je parobrod plovio iz St. John’sa za Dublin, a torpedo je prošao ispod brodske kobilice, a da to nitko na brodu nije primijetio. Istina se saznala tek nakon rata iz ratnih dnevnika njemačkih podmornica. Nakon rata parobrod je nastavio ploviti između britanskih i baltičkih luka, a u studenom 1945. nakatko se nasukao u muljevito dno Shannona u plovidbi iz jedne velške luke za Limerick s teretom ugljena. Odsukan je bez da je pretrpio nekakvu štetu. U siječnju 1948. godine, zbog problema s brodskim kotlovima odlučeno je da se brod proda za rezanje u Hammond Lane Foundry nakon 64 godine plovidbe.

IZREZANI

U brodogradilištu Ailsa SB Co. u Troonu, u Škotskoj 1888. izgrađen je parobrod »Winstanley« za naručitelja A. Mackenzie & Co. iz Dublina. Kasnije je promijenio još dva vlasnika iz Dublina da bi 1914. godine postao »Majdan« u vlasništvu G. Guina iz Trsta, a 1920. je u floti S.A. di Armamento Oceania iz Trsta. Od 1923. je u floti Jadranske plovidbe S.A. di Navigazione čije je sjedište bilo na Sušaku. Parobrod je izrezan 1934. godine.

Prisjetimo se i parobroda »Collingham« izgrađenog 1910. u Sunderlandu koji je 1930. postao »Duba« u vlasništvu Slobodne plovidbe iz Dubrovnika. Početkom Drugog svjetskog rata postaje »Leda« i plovi pod panamskom zastavom da bi 1941. postao »Irish Helm« (Irish Shipping Co. Ltd., Dublin). Parobrod je preživio dva svjetska rata, 1949. ga kupuju Turci i daju ime »Sadiklar« te plovi do 1960. kada je izrezan u rezalištu Slobodne plovidbe iz Šibenika.

U siječnju 1960. Atlantska plovidba kupila je parobrod za opći teret »Konavli« koji je izgrađen 1950. u West Hartlepoolu kao »Irish Hazel« za Irish Shipping Ltd. iz Dublina. U floti se zadržao samo šest godina kada je prodan Slobodnoj plovidbi iz Šibenika zadržavši isto ime. Izrezan je u ljeto 1972. u Turskoj.

TEŠKAŠI

Kada je 1979. godine započela doprema opreme za tvornicu umjetnih gnojiva u Kutini, dubrovačka Atlantska plovidba kupila je nekoliko brodova za prijevoz teških tereta. Među teškašima našao se i brod »Tipperary« u vlasništvu Shelbourne Shipping Co. iz Dublina izvorno građen 1969. (Schlichting Werft, Travemunde) kao kontejnerski brod (74 TEU) za liniju Dublin- Liverpool u najmu kod British & Irish Steam Packet Co. Ltd. iz Dublina. Brod je 1974. preinačen u brod za prijevoz općeg i teškog tereta ugradnjom dvaju 250-tonskih dizalica i kao »Thor Scan« plovio je pod zastavom Nizozemskih Antila. Dubrovčani ga kupuju u kolovozu 1980. godine i preuzimaju u Veneciji te postaje »Jahorina«, a prodan je 1987. kad je postao »Hori«. Sljedeće godine mijenja ime u »Lin Petaling« i plovi pod zastavom Malezije, a od 1989. plovi kao »Equator Jade« pod singapurskom zastavom. Devet godina kasnije brod je napušten u brodogradilištu u Batamu, u Indoneziji nakon što je vlasnik bankrotirao. Od 1999. godine nema vijesti o sudbini broda, a Lloydov registar brodova ga briše 19. srpnja 2011. jer je upitno njegovo postojanje.

Još jedan Irac završio je u floti Atlanske plovidbe 1985. godine: motorni brod za prijevoz kontejnera (102 TEU) »Sligo« izgrađen je 1971. u Pasajesu de San Juan u Španjolskoj za Irish-Cross Channel Services iz Dublina, a u najmu je British & Irish Steam Packet Co. Ltd. Sedam godina kasnije postaje »Biscayne Sky« i plovi pod zastavom Nizozemskih Antila, a od 1982. postaje »Scan Glen«. Atlantska plovidba preuzima ga u lipnju 1985. i daje ime »Slano«. Prodan je samo dvije godine kasnije kad postaje »Ariane I«, kasnije mijenja imena – »Ariane«, »Crioula«, »Transport«. Još uvijek plovi pod zastavom Sv. Vincenta i Grenadina.

NEOBIČNA SUDBINA

I na kraju neobična priča o sudbini parobroda »Caterina Gerolimich« izgrađenom 1912. u Cantiere San Rocco iz Muggie za Navigazione Generale Austriaca Gerolimich & Co., Societa in Azioni iz Trsta i na njemu je plovila posada iz naših krajeva. Od 1935. preuzima ga Imprese di Navigazione Commerciale S.A. iz Rima. Treba reći da je obitelj Gerolimich podrijetlom iz Malog Lošinja. Parobrod 9. lipnja 1940. stiže u Dublin iz luke Rio de la Plata, a sljedećeg dana Italija obljavljuje rat Velikoj Britaniji i Francuskoj, tako da brod nema nikakve mogućnosti vratiti se u matičnu luku, jer Irska je bila nutralna, iako članica Commonwealtha, te je brod interniran. Irske vlasti su brod premjestile u Alexandra Basin na rijeci Liffey, pustom zemljištu otetom moru… Tu je brod ostao tri godine, a posada se hranila divljim zečevima kojih je bilo u izobilju. Brod je bio pod stalnom paskom britanskih tajnih službi, a 1941. irska vlada utemeljuje Irish Shipping Co. Ltd. s 14 brodova iz Grčke, Jugoslavije, Estonije, Danske, Finske, Paname, Palestine, Čilea i SAD, a kako bi doskočila sve težoj situaciji s hranom. Bacili su oko i na parobrod »Caterina Gerolimich«, a pregovori o kupnji trajali su više od dvije godine – Italija je tražila repatrijaciju posade, Velika Britanija je tražila da Italija vrati njihove pomorce iz Italije, Italija je tražila otpis lučkih taksi, a sporna je bila i cijena. Na kraju je posada ostala u Irskoj do kraja rata.

Pregovori su završili tako da je irska kompanija unajmila brod, 25. svibnja 1943. parobrod je otegljen u brodogradilište na dokovanje i popravke što je trajalo do 20. lipnja, a pregovori o uvjetima najma trajali su do 16. kolovoza. Poslana je grupa časnika britanske Kraljevske mornarice koja je trebala ugraditi opremu za demagnetizaciju trupa, ali su oni odbili doći na brod dok na krmi vijori talijanska zastava odnosno dok se portret Mussolinija ne ukloni iz blagovanonice. U lipnju 1943. njemačka vlada je odbila podizanje irske zastave jer je ugovorom o najmu predviđao da se u slučaju kapitulacije Italije, brod vlaća Italiji u roku od tri do šest mjeseci. Irish Shipping je odlučio raspremiti brod daljnjih šest mjeseci nakon potpisa ugovora o najmu u očekivanju da će Njemačka jamčiti sigurnost broda, a u međuvremenu su zatražena američka jamstva da brod neće biti zarobljen ili konfisciran.

Irska je vlada Njemačkoj upitila pismo da Irska nema hrane i da će irski parlament razmotriti irsku neutralnost. Tek 16. listopada 1943. njemačke vlasti odgovaraju da nemaju ništa protiv korištenja parobroda pod irskom zastavom za prijevoz žita za irske potrebe. No, u međuvremenu je Italija kapitulirala… Tako je parobrod tek 5. rujna 1943. zaplovio u irskom najmu kao »Irish Cedar« s irskom posadom. Ukupno je brod obavio 15 prekooceanskih plovidbi za irsku kompaniju, talijanska posada koja je iskrcana ostala je internirana u Irskoj do kraja rata, a neki su ostali živjeti u Irskoj.

Brod se napokon vratio u Napulj 26. studenog 1945. godine, da bi ga odmah Talijanska kraljevska mornarica rekverirala, a vlasniku je vraćen tek 25. siječnja 1946. Rezanje je započelo u travnju 1950. u brodogradilištu u Monfalcone.