
Suzana Lepan Štefančić 7 Foto Bruno Jobst
Kako se oko plaća i isplate dugova nogometašima pogađalo kao da je riječ o kupnji kilograma rajčica na tržnici, a ne o stotinama tisuća eura...
povezane vijesti
Uoči zagrebačkog premijernog predstavljanja knjige »Časni suče, znamo se« koju je ovih dana objavila nakladnička kuća Despot Infinitus u Osijeku smo uspjeli razgovarati s autoricom, dugogodišnjom novinarkom Suzanom Lepan Štefančić.
Iza nje je 23 godine intenzivnog novinarskog rada, od prvih studentskih dana u Glasu Slavonije, preko suradnji s Osječkom televizijom, Radijem 101, Tportalom i Jutarnjim listom, pa sve do 18 godina provedenih u redakciji Večernjeg lista, gdje ju je, kako sama kaže, »zapala« crna kronika – specifično, zahtjevno, ali i iznimno važno novinarsko područje u kojem se oblikovala kao reporterka i komunikatorica s izraženom empatijom.
Proljetos se, međutim, nakon intenzivne 23 godine u novinarstvu, Suzana Lepan Štefančić odlučila za novi, mirniji poslovni put, koji ipak i dalje uključuje sve ono što je u novinarstvu oduvijek najviše voljela – pisanje i komunikaciju.

Photo: Davor Javorovic/PIXSELL
Opsežni spisi
Knjiga »Časni suče, znamo se« nastala je kao rezultat njezinog desetogodišnjeg pisanja o sudskom procesu braći Mamić na Županijskom sudu u Osijeku za Večernji list.
– Sam kazneni progon braće Mamić krenuo je prije punih deset godina, kada je u srpnju 2015. otvorena istraga protiv Zdravka i Zorana Mamića, Damira Vrbanovića i poreznika Milana Pernara zbog sumnje da su oštetili Dinamo za najmanje 115,8 milijuna tadašnjih kuna. Riječ je, među ostalim, o malverzacijama novcem od transfera Luke Modrića u Tottenham i Dejana Lovrena u Lyonnais.
Proces je sa zagrebačkoga prebačen na osječki sud zbog poznanstava Zdravka Mamića s nekolicinom tamošnjih sudaca, a završio je, u glavnini, osuđujućom presudom.
Uslijedilo je i drugo suđenje, gdje se braću Mamić, Damira Vrbanovića, Marija Mamića, Nikkyja Arthura Vuksana, Igora Krotu i Sandra Stipančića tereti da su iz Dinama izvukli 25,8 milijuna eura, i to u sklopu zločinačkog udruženja.
Obuhvaćeni su optužnicom transferi više desetaka igrača Dinama, a među njima Vedrana Ćorluke, Tina Jedvaja, Marija Mandžukića, Dejana Lovrena, Boška Balabana, Josipa Šimunića, Eduarda da Silve, Matea Kovačića… Postoji i treća optužnica, a koja je kasnije pripojena drugoj, i njome se Zdravka Mamića tereti da je podigao 2,2 milijuna eura s Dinamova računa u austrijskom Klagenfurtu i zadržao za sebe.
Brojke su impozantne za naše pravosudne prilike, puno je obrata, a kraja nema na vidiku.
– Proces »Dinamo 2« izuzetno je opsežan, samo druga optužnica ima gotovo 700 stranica, a za cijeli spis rezervirana je čitava jedna soba na osječkom sudu, i krcata je. Na popisu je gotovo 200 svjedoka. Postupak još traje i ne nazire mu se kraj.
Prvo suđenje za izvlačenje novca iz Dinama završeno je, pak, u samo 14 mjeseci, osuđujućom presudom Županijskog suda u Osijeku iz 2018. godine, a koju je kasnije u glavnini potvrdio i Vrhovni sud. No, sedam godina kasnije, ništa zapravo nije okončano. Zatvorsku kaznu služio je jedino poreznik Milan Pernar koji se u međuvremenu teško razbolio i lani preminuo.
Braća Mamić su već godinama u bijegu u BiH, koja ih odbija izručiti, a Damira Vrbanovića čeka ponavljanje postupka, po odluci Ustavnog suda koji je usvojio njegovu tužbu.
Ogoljena istina
Kada si započela s pisanjem knjige? Što je bio prijelomni događaj i koliko dugo je nastajala?
– Ideja se rodila u travnju prošle godine, kada sam osvijestila da proces ulazi u svoju desetu godinu i daleko je od svoga konca, a odavno se pretvorio u pravosudnu i društvenu epopeju kakva nije zapamćena u hrvatskoj povijesti.
Niti jedan drugi proces nije iznjedrio toliko novih istraga i sudskih postupaka, u knjizi ih spominjem pet, a baš kada je knjiga nedavno objavljena, podignuta je optužnica protiv Branka Šegona i Tihomira Kralja.
Njih se dvojicu tereti da su od Zdravka Mamića zatražili 500.000 eura u zamjenu za pomoć pri okončanju sudskih postupaka u njegovu korist. Suđenje Mamićima možda je najveći ispit s kojim se susrelo hrvatsko pravosuđe, a o samom je pravosuđu otkrilo štošta.
Čak trojica sudaca koja su odlučivala u procesima braći Mamić i sama su završila na optuženičkoj klupi, zajedno s Mamićima, i to zbog sumnje u primanje mita. Proces Mamićima zaista je ogolio i nogomet i pravosuđe. Što se same knjige tiče, ona nikoga ne osuđuje, niti brani, niti rehabilitira. Kako to ističe urednik Mladen Miletić, napisana je da činjenično vjerno, kroz dokumente i iskaze svjedoka, prikaže kako je to zapravo bilo. I u tom je smislu dokument jednog vremena.
Naslov »Časni suče, znamo se« jasna je poruka hrvatskom pravosuđu?
– Naslov je inspiriran izjavom Zdravka Mamića u prvom procesu, kada se znakovito obratio članu sudskog vijeća Miroslavu Jukiću riječima: »Sudac Jukić, znamo se mi!« Ostalo je nejasno što je time htio poručiti, ali svojevrsni je efekt postigao jer su se na tu rečenicu mnogi u sudnici uskomešali. Ideja za »Časni suče, znamo se« rodila se spontano, a odmah smo je svi prihvatili baš zbog različitih mogućnosti tumačenja, odnosno njegove višeslojnosti.
Koliko znam veliki si nogometni fan, jesi li se kroz ovo suđenje braći Mamić i ostalima razočarala u sport?
– Nogomet pratim i volim otkako znam za sebe, gledam doslovno sve utakmice HNL-a, ali sam baš zbog suđenja Mamićima dugo odgovarala svoga sina od namjere da trenira nogomet.
Ono što smo imali prilike čuti u osječkoj sudnici, daleko je od glamuroznog života nogometaša kakav mi zamišljamo dok sjedimo na stadionu ili pratimo televizijski prijenos Lige prvaka. A doznali smo na suđenju i kako se plaćalo igračima na ruke, kako se izbjegavao porez, kako se oko plaća i isplate dugova nogometašima pogađalo kao da je riječ o kupnji kilograma rajčica na tržnici, a ne o stotinama tisuća eura…
I to sve čak ni nema veze s »velikim igrama« koje su predmet triju optužnica. U Hrvatskoj su nogometaši heroji nacije, i nije to samo naš fenomen, no postoji i druga strana medalje, o kojoj baš i ne razmišljamo.
Fenomen (ne)sjećanja
Među svjedocima je kroz osječku sudnicu prodefilirala plejada zanimljivih likova, vrhunskih nogometaša, osvajača medalja, ljubimaca nacije, ali i oni koji nemaju veze s nogometom. Koje bi izdvojila kao najzanimljivije i koji su na tebe ostavili najupečatljiviji dojam?
– Luka Modrić dvaput je svjedočio na osječkom sudu, dakle i u prvom i drugom procesu, i njegovi su se iskazi, razumljivo, iščekivali i pratili s najvećom pažnjom. Nakon prvog svjedočenja, podsjetimo, sumnjičilo ga se za davanje lažnog iskaza, što je tada bilo poprilično iznenađenje. Nakon niza preokreta u njegovom slučaju, DORH se na koncu odlučio na odbačaj kaznene prijave protiv Modrića. Sličan je scenarij prošao i Dejan Lovren. Vrlo je zanimljiv bio, nadalje, iskaz bivšeg nogometaša Dine Drpića, koji je ispričao kako mu je propao transfer u Bešiktaš. »Ja odbijam da mi menadžer bude Mamić i drugi dan je moja guzica na naslovnici. Zdravko je u turske medije poslao moju golu stražnjicu, koju sam pokazao navijačima Hajduka poslije jednog derbija jer su mi vrijeđali tek rođenog sina. I cijeli posao propada. U Bešiktaš je na kraju otišao Gordon Schildenfeld, a njegov menadžer je bio Mario Mamić«, ispričao je Drpić.
Puno se pričalo o čuvenoj izjavi Luke Modrića »da se ne sjeća ranijeg iskaza…« Kako si to osobno doživjela?
– Nesporno, na spomen suđenja Mamićima, građani se prvo sjete rečenice: »Ne sjećam se«. Kao asocijacija, rođena je upravo nakon svjedočenja Luke Modrića u prvom sudskom postupku, no protezat će se i godinama kasnije kao lajtmotiv svih procesa protiv braće Mamić. Kao što se ni u slučaju braće Mamić nisam postavljala ni kao sudac, ni kao branitelj, neću ni u Modrićevom, to jednostavno nije moj posao.
Fenomena (ne)sjećanja dotaknula sam se, pak, u knjizi i tu je važno nešto istaknuti. Treba zaista dobro poznavati materiju procesa da bi se moglo shvatiti kada zaborav, stvaran ili fiktivan, ide u prilog optuženicima, a kada jedno »ne, ne sjećam se da sam primio novac na ruke« zapravo daje dodatne adute optužbi.
Ne samo Modrićeva izjava, bilo je tu dosta kontroverznih izjava svjedoka i u našoj se javnosti stekao dojam da zbog svog statusa »heroja nacije« imaju »privilegirani« status u sudnici.
– Pred zakonom smo svi jednaki i tu nema rasprave. Ne želim ni pomišljati da bi netko to doveo u pitanje.
Dokument vremena
Kako se Zdravko Mamić, dok je još dolazio u Osijek, ponašao na sudu?
– Nerijetko je gubio živce i glasno negodovao pa mu je na koncu i zabranjen ulaz u sudnicu. Vrhunac je bio kada je, baš dan nakon svjedočenja Luke Modrića, usred sudnice burno i neugodno raskinuo suradnju s odvjetnicima Jadrankom Sloković i Čedom Prodanovićem. U svom stilu, vikao je: »Hoćete krvi, džigerice moje.« Pažnju je, nesumnjivo, privlačio na svakome koraku. Primjerice, za vrijeme prvog procesa, zgrada suda taman se obnavljala pa je građevinarima izbrojao tisuću kuna za piće, a stavio je na glavu zaštitnu kacigu i fotografirao se s njima.
Je li Zdravko Mamić ili netko iz njegovog braniteljskog tima znao da pišeš knjigu?
– Knjiga je nastajala godinu i pol, a sve do pred sam kraj, nastojala sam je držati u tajnosti, koliko god je to bilo moguće, kako bi se izbjegli eventualni pritisci. U konačnici, knjiga nije ni zamišljena kao prostor u kojem bi svatko iznio svoje mišljenje, već kao što vjerniji prikaz događanja u sudnici i izvan nje.
Planiraš li već i drugu knjigu, materijala sigurno neće nedostajati, no kako planiraš pratiti nastavak suđenja?
– Nisam više prisutna u sudnici kao novinar pa to svakako mijenja pristup eventualnom nastavku knjige, no iskazi svjedoka dostupni su javnosti, a ostalo je i meni podosta materijala. Vrijeme za dopunjeno izdanje moglo bi sazreti s izricanjem presude u drugom procesu.
Što sam radila 10 godina?Mogli smo vidjeti da niti kolege novinari i novinarke koji su pratili suđenje nisu odoljeli da prilikom ulaska u zgradu suda od sportskih vedeta zatraže selfije. Jesi li i ti iskoristila tu priliku?– Jednom sam se našalila i rekla: »Što sam radila proteklih 10 godina? Gledala u leđa najvećim nogometašima u hrvatskoj povijesti«. Nije baš bilo puno prilika za selfije jer smo bili satima vezani za sudnicu, dok su oni utrčavali i istrčavali sa suda, a prve i jedine sam napravila tek proljetos, s Marijem Mandžukićem i Eduardom da Silvom. |
Lovrene, možemo li biti prijatelji?Novac koji se tako olako spominje i vrti kroz transfere nogometaša nezamisliv je za primjerice nas novinare.– Nezamisliv je za većinu hrvatskih građana. U optužnici se, primjerice, navodi kako je Dejan Lovren proslijedio 25,9 milijuna kuna, novca od transfera, na račun Zorana Mamića. Lovren je to na sudu objašnjavao riječima: »Bili smo prijatelji, posudio sam mu bez razmišljanja.« Iz dijela sudnice gdje su sjedili novinari netko je potom, u šali i poluglasno, dobacio: »Lovrene, možemo li i mi biti prijatelji?« |