Hrvatski zdravstveni sustav opterećen je dugovima, rastućim troškovima liječenja sve starijeg stanovništva, listama čekanja i posljedično otežanom realizacijom usluga u bolnicama.

Zbog toga se dio pacijenata oslanja na privatne poliklinike koje posluju uspješno, preglede odrađuju odmah i nisu na teret zdravstvenoj blagajni.

Udio privatnog zdravstvenog sektora u ukupnom zdravstvenom proračunu iznosio je u 2024. godini samo 4,87 posto, dok njegove usluge povremeno koristi 47 posto građana, ali se u potpunosti na privatne klinike oslanja samo dva posto hrvatskog stanovništva.

Veliki dugovi

Privatnici u zdravstvu već odavno traže da im se da veći dio zdravstvenog kolača, iako je, za ilustraciju, u 2023. godini 11 privatnih klinika temeljem usluga ugovorenih s HZZO-om utržilo 62,7 milijuna eura.

Vodećih 50 privatnih zdravstvenih ustanova lani je ostvarilo ukupne prihode u iznosu od 344 milijuna eura, a najveći poslodavac među njima je Klinika za kardiovaskularne bolesti »Magdalena« iz Krapinskih Toplica, koja je istodobno prva na »listi« HZZO-ovih ugovornih partnera s godišnjim ugovorom teškim gotovo 20 milijuna eura, što čini većinu njihovih ukupnih prihoda.

Kako je moguće da javne bolnice grcaju u dugovima, a privatne posluju uspješno, čak i onda kada gotovo u potpunosti ovise o pacijentima koji im dolaze preko HZZO-a?

Ako su uzroci lošeg poslovanja javnih bolnica niske cijene usluga koje im određuje HZZO, kako je moguće da jedna »Magdalena« koja pretežno ovisi o pacijentima i cijenama HZZO-a, posluje uspješno?

I bi li možda trebalo te uspješne privatne klinike u većoj mjeri pripustiti u javni sustav pa bi liste čekanja bile kraće?

Uz to, zagovaranje tržišta obveznog zdravstvenog osiguranja gdje HZZO ne bi bio jedini igrač, već bi se uključili i privatni osiguravatelji, već dugo se spominje kao potencijalna reformska mjera.

Što se aktualne ministrice tiče, javno zdravstvo nije samo proračunska stavka, već javno dobro, čime je dala do znanja da nije spremna za veće promjene postojećih odnosa u zdravstvenom sustavu.

I to je dobro, smatraju stručnjaci.

Privatne zdravstvene ustanove mogle bi postati konkurencija javnim ustanovama kad bi im uvjeti poslovanja bili jednaki, ali danas to nije slučaj, jer privatne ustanove imaju i prihod od privatnih pacijenata, što ih stavlja u bitno povoljniju poziciju, podsjeća sveučilišna profesorica Dagmar Radin s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.

Dagmar Radin / Arhiva NL

– U Engleskoj su pokušali s unutarnjim tržištem u vrijeme Margaret Thatcher, što je privremeno smanjilo liste čekanja, ali dugoročno ne. Stvorila se nekakva konkurencija između javnih i privatnih ustanova jer je novac pratio pacijenta, ali dugoročno to nije smanjilo liste čekanja,

Posao u fušu

– Privatni bi sustav mogao postojati paralelno ako su uvjeti poslovanja posve jednaki, a nisam sigurna da je to sada tako. Javne bolnice, naime, ne mogu dio sredstava ostvariti na tržištu kao što to rade privatne, ističe. Uz to, činjenica je da privatne klinike često ovise o dopunskom radu bolničkih liječnika koji nisu njihovi stalni zaposlenici.

Elementarni je problem u (ne)funkcioniranju bolničkog sustava maćehinski odnos HZZO-a prema njima, jer HZZO odluke donosi bez dogovora, a kasni s plaćanjem odobrenih limita, što bolnice gura u dug.

Za primjer navodi zatvaranje laboratorija u bolnicama koje su ušle u obnovu zbog potresa.

– HZZO je troma institucija koja sporo reagira na promjene. Znam za zahtjeve bolnica koje su preuzele laboratorij drugih bolnica u obnovi da im se poveća mjesečni limit jer imaju povećani opseg posla, i po godinu dana HZZO je kasnio s odobrenjem većeg limita, ilustrira prof. Radin.

S druge strane, javne bi bolnice mogle raditi efikasnije, njihovo se izvršenje može pratiti, ali pomaka, tvrdi, neće biti dok doktori budu radili i privatno, kao ni dok politika bude imala toliki utjecaj.

– Ako ne postoji odgovornost za izvršenje, ako nema direktnih posljedica za nerad, a postoji mogućnost rada negdje drugdje, nema razloga da se išta mijenja.

Poticaji za izvrsnost ili produktivnost mogu postojati, ali moraju biti opravdani radom, ističe.

Ključnim problemom, međutim, smatra političku umreženost zdravstvenih ustanova, što otežava uvođenje reda.

Solidarni sustav

– Nažalost, kod nas politika dopire preduboko. Ne možete se s javnom ustanovom ophoditi kao s privatnom u smislu traženja reda i rada.

Prije će »letjeti« osoba koja to traži, nego ona koja ne radi. Kad u javnoj službi ne možete dati otkaz nekome tko je zaposlen kroz lanac nepotizma i veza, ne možete mu poslati kontrolu bolovanja sumnjive naravi, onda imate nedostatna izvršenja, imate ljude koji moraju raditi i svoj i tuđi posao.

To se događa kad politika dijelom vodi cijelu priču, a ona je premrežena do najnižih razina, upozorava prof. Radin.

Način financiranja i funkcioniranja zdravstvenog sustava u Hrvatskoj ne bi trebalo mijenjati, uvjerava.

– Kad bismo se svi odgovorno ophodili prema javnom, moglo bi se smanjiti troškove. HZZO je već prebacio dio troška na pacijente kroz dopunsko osiguranje.

Ministrica je najavila da će nalazi iz privatnog sustava biti važeći u javnom, tu će se već izbjeći dupliranje.

Ima puno mjesta gdje se može smanjiti trošak, veli.

Istraživanja su pokazala da postojeći sustav daje najviše za ono što se u njega uplaćuje.

– To je sustav koji je polučio najviše jednakosti i pokrića za novac koji je uplaćen. Ne treba popravljati taj dio, treba popravljati poslovanje u sustavu kakav jest.

To je sustav baziran na solidarnosti koji jako dobro funkcionira, poručuje prof. Radin.