Od Južnog Tirola u Italiji, odakle teče prema istoku, prolazeći kroz pet država prije nego što će završiti u Dunavu, malo je velikih gradova na njezinu putu, a još manje onih koji žive u takvoj simbiozi sa 749 kilometara dugom rijekom iznimne bioraznolikosti. Priznao je to za nedavnog posjeta Osijeku i gradonačelnik Maribora, najvećeg grada kroz koji protječe Drava, kada je rekao da je suživot kakav Osijek ima s rijekom ono po čemu bi se mogli ugledati na njega.

Od Retfale do Zelenog polja Drava je uvijek tu, pri ruci Osječanima koji je koriste svakog dana tijekom cijele godine, bilo da uživaju u njezinoj ljepoti s kopna, bilo da su u neposrednom kontaktu ploveći čamcima kojima dohvaćaju njezine najskrovitije i najljepše dijelove nedostupne široj publici.

PECAROŠKI ČAMAC

Jedan od onih koji žive s Dravom i žive Dravu naš je sugrađanin Ljubomir Novoselić. Šira bi ga se osječka javnost mogla sjetiti kao dugogodišnjeg direktora tvrtke Vodovod Osijek, a njegovoj ga »braći po oružju« ne treba predstavljati.

Iako je skoro ispunio uvjete za mirovinu, Ljubo, građevinac, kako će sam za sebe reći, i dalje je poslovno angažiran kao voditelj projekata u jednoj austrijskoj tvrtki, no svaki slobodan trenutak koristi za odlazak na Dravu. U Zimskoj luci na vezu ima prekrasan crveni aluminijski čamac koji je, kako nam je otkrio, sredio uz pomoć svoga kuma Krune Mandića.

– Imam čamce otkad sam se rodio. Kada sam mogao sjediti, a da ne padnem u vodu, djed bi me stavio u čamac pa bismo otišli na pecanje, veslajući. S vremenom sam nabavio i vlastiti čamac, a ovaj sam sadašnji dugo sređivao s kumom, star je sigurno 20-ak godina i pravi je pecaroški čamac, pohvalio se dravski vuk dok smo polako izlazili iz Zimske luke, s namjerom da obiđemo poznate lokacije, od Pampasa do Želje i Podravlja.

TKO PECA, UPECA

Nismo se ni okrenuli, a već smo, zahvaljujući Hondi od 60 konjskih snaga, bili na našem prvom odredištu, Pampasu. U blizini je jezero Halaševo. Ljubo, kao dravski čovjek i osoba koja je i s profesionalne strane dobro upućena u zbivanja, otkriva nam da se ondje događaju neke dobre stvari.

– Tu Hrvatske vode provode projekt revitalizacije i čiste jezera i spojni kanal s Dravom. Kada se to bude izrefuliralo, bit će jako dobro. Tu sam kao desetogodišnji klinac ulazio i pecao štuke i pastate, govori naš vodič.

Iza obližnjeg zavoja, oko dva kilometra uzvodno, nalazi se ušće Karašice u Dravu. Dok sjedimo u čamcu s ugašenim motorom, pokraj nas prolaze veslači i prvi izletnici, pecaroši. Primijetili smo na obali i pecaroše koji su upalili vatru, vjerojatno kako bi skuhali ili ispekli sinoćnji ulov. Uz njih primjećujemo i čaplje.

– S obzirom na to da imam puno posla posljednjih godina, u čamcu sam puno rjeđe nego prije. Ali svaki sam drugi dan u Zimskoj luci, obiđem ekipu. Kad idemo na pecanje, zaputimo se na Dunav, prema Apatinu, neprocjenjivi su ti trenuci, jedva čekam penziju, s primjetnom dozom čežnje govori naš vodič.

Pitamo ga kakva je situacija s ribom, ima li je manje s obzirom na klimatske promjene, no otkrivamo nešto sasvim drugo, što nismo ni slutili.

– Tko ide pecat, taj i upeca. Nažalost, ima i onoga protiv čega se maksimalno borimo, a to je krivolov. Strujaroši. Imaju akumulator, pretvarač… Ošamute ribu, rastjeraju, poubijaju…, govori rezignirano.

NEISKUSNI, OPREZ!

Kada je riječ o izletima i kupanju, prema njegovu mišljenju, bez premca su tereni od 31. do 35. kilometra.

– Kupamo se iza novog mosta na trasi autoceste, koji je predivan. Ondje je mir i tišina. Na povratku gasimo motore i rinujemo se do mosta na Pampasu, ističe.

Sprudova je od Pampasa pa dalje uzvodno koliko hoćeš, no nije preporučljivo onamo odlaziti na kupanje osobama koje nisu upoznate s prirodom Drave. Rado ih posjećuju oni koji iznad svega cijene mir i privatnost, no kako smo se u ovu vožnju Dravom zaputili dosta rano, na njih nismo naišli. Naš vodič ovdje ističe jednu vrlo važnu stvar.

– Ovdje je dubina do koljena, a već nekoliko metara dalje naglo ide na metar, dva, pa i četiri metra. To je ono što prevari neiskusne plivače, tzv. abfall. Hodaju bezbrižno u vodi do struka i odjednom im se oruni tlo pod nogama i propadnu. Za neiskusne je puno bolje otići na uređena kupališta poput Kopike, biti u društvu i paziti. Dobar plivač može plivati, neće mu ništa biti, no treba biti oprezan, pogotvo kada su djeca u pitanju, jer nesreća se može dogoditi u sekundi, upozorava dok se prisjećamo upravo jednog takvog tragičnog događa koji se, nažalost, nedavno zbio u Belišću.

S obzirom na velike oscilacije u dubini na vrlo malom prostoru, pitamo ga je li ondje uopće moguće ploviti bez sonara.

– Može se, samo treba znati. Novim bi nautičarima bilo pametno za savjet upitati one iskusnije. Razlika u dubini vidljiva je i golim okom. Tamo gdje se voda mreška, nalazi se prijelaz iz pliće u dublju vodu, otkriva nam iskusno.

PAKAO ZA ODRŽAVANJE

Dok se vraćamo nizvodno prema Kopiki i dalje prema Donjem gradu, s desne strane primjećujemo Vodenicu, koja je već dugo na suhom vezu. Hoće li se ikada vratiti na svoje mjesto kod Solarskog trga, pitamo se.

– Sve je to lijepo i krasno, no isto tako i pakao za održavanje. To je plovni objekt, vlaga je konstantno prisutna, nakupi se svega i svačega. Svaki bi dan netko trebao to gledati, čačkati, što je ozbiljan posao, govori nam Ljubo.

U blizini, kod hipodroma, staro je vodocrpilište.

– Odavde je Osijek dobivao vodu u vrijeme rata, nakon što nam se pokvario glavni cjevovod, a već tu preko (pokazuje na lijevu obalu, nap. a.) bila je »ekipa«. Sada je to rezervno vodocrpilište koje je i dalje moguće aktivirati za ne daj Bože, otkrio nam je.

Dok se mimoilazimo s posadama drugih čamaca, bez iznimke mašemo jedni drugima. Riječ je o kodeksu kakav imaju i svi drugi koji dijele istu strast i zanimanje, poput kamiondžija i bajkera… I to nije jedini kodeks.

– Uvijek treba počistiti iza sebe. To tako mora biti, no znali smo nerijetko upozoravati ljude da učine ono što bi se trebalo podrazumijevati, govori Ljubo.

O ČAMCU RAZMISLITI

Je li istina da su kod čamaca ili brodova dva najljepša trenutka kada ih kupuješ i kada ih prodaješ? »Ne slažem se!« kategorički odbacuje Ljubo.

– Onaj tko ima režim korištenja čamca kao mi u Osijeku, gdje si ti svakodnevno vezan uz rijeku, to je jedna priča. Druga je priča kad brod koristiš 15 dana godišnje, a on je, recimo, u Zadru. Prvo, s ovakvim čamcima se ne ide na more. Imao sam Sessu od šest metara i 140 konja, i nju sam vukao na more, ali je ostatak vremena stajala u Osijeku. S njom smo išli na Dravu, uz još jedan čamac koji je bio za ribolov, a Sessa je bila za zezanciju, odgovara Ljubo.

Napominje kako kupnja čamca ili broda ne bi trebala biti brzopleta.

– Tip šeće promenadom, gleda u luku i pomisli kako bi bilo super kupiti čamac. Istovari 20-30 tisuća nečega, provoza se nekoliko puta i dosadi mu. Ozbiljna je to stvar, svaki čamac zahtijeva održavanje. Moraš ga održavati i nekog klinca trebaš znati. Zapravo, moraš imati volje, ona je presudna. S manjim je čamcima lakše. Jednom ga godišnje izvučeš van, očistiš od algi, prebrišeš, pregledaš, ispoliraš, i to je to. Inače, ovaj je moj čamac baš za ribolov. Sjediš i pecaš, a imam i spužvu koju navečer izvučem kako bih se udobno ispružio, upućuje nas u svijet pecaroša.

– Je l’ bar upecate nešto?

– Naravno, ali dat ću ti kumove slike, on je više upecao. Penzić je pa ima vremena za pecanje, dok ja odem nekoliko puta godišnje. Zato jedva čekam penziju, govori nam dok smo prolazili pokraj Kopike, koja je u jutarnjim satima bila rezervirana za četveronožne kupače.

– Ajmo mi u Zimsku luku, začu se glas, nakon što smo zaključili da od Picassa do Javora nema ni jednog ugostiteljskog objekta uz Dravu.