Foto Luka Jeličić / MORH
Ljudi danas rade sve za lajk, slikaju, snimaju, a to ugrožava živote i imovinu, upozorava Dukić
povezane vijesti
Najljepše je letjeti, čovjek je od pamtivijeka htio biti ptica, to jest gušt, ali posebno je zadovoljstvo onaj trenutak kada sletimo, nakon odrađenog posla, spašavanja života i imovine, riječi su kojima pilot kanadera 855. protupožarne eskadrile, Ivan Dukić iz Zadra, opisuje svoj posao, dok razgovaramo u prostoru 93. krila Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva u vojarni »Pukovnik Mirko Vukušić« u Zemuniku, gdje se, slikovito rečeno, radi kao u mravinjaku.
Zahvaljujući, između ostaloga, naporima svih dionika MORH-a, Lijepu Našu možemo opisati kao sigurnu zemlju, pa će i ove godine, tijekom glavnog napora protupožarne sezone, koja je započela 16. lipnja, vatrogascima iz zraka pomagati do pet kanadera CL-415, do šest zračnih traktora AT-802, jedan helikopter Mi-171 Sh, jedan zrakoplov Pilatus PC-9 za izviđanje i ostale zadaće te bespilotni sustav Orbiter 3.
Piloti na prvoj crti
Ključne su to karike u borbi protiv opasnih, vatrenih stihija, no najveća vrijednost čitavog sustava zapravo su ljudi; piloti na prvoj crti te tehničari koji možda ponekad i ostaju iza kulisa, ali su jednako važni. Svaki je uzlet satkan od timskog rada, predanosti, stručnosti i odgovornosti, stoga smo u Zemuniku, iz prve ruke, saznali kako izgleda njihov radni dan, koji su izazovi, kao i zašto su odabrali ovaj posao, pun izazova, ali i lijepih trenutaka.
Foto Luka Jeličić
I satnik, kapetan kanadera Ivan Dukić i Marin Zubčić iz Pridrage, časnik na održavanju zrakoplova te letač tehničar na kanaderu, od malih su nogu sanjali o ovim poslovima, a za ostvarenje dječačkih snova bilo je potrebno puno truda i odricanja. Ali, vrijedilo je.
– Sanjao sam o ovome još kao dijete. I moj pokojni otac bio je zrakoplovni tehničar, cijeli sam život uz te avione i bio je to nekakav prirodni slijed, a i oduvijek sam htio raditi nešto humano, emotivno započinje Zubčić.
Foto Luka Jeličić
Na Dukića je, pak, utjecao rođak.
– Kažu moji doma u šali da sam se »zatrovao« svim tim. Moj je rođak bio tehničar letač na helikopterima u bivšoj državi i jednom me prilikom, početkom devedesetih, odveo na aerodrom, bio je to prvi susret s helikopterom koji me oduševio, kao i svako četverogodišnje dijete. Međutim, par godina kasnije napravio sam đir s njim u helikopteru, to je iskustvo bilo prava potvrda. Svima sam pričao kako ću biti vojni pilot. A kada sam bio u srednjoj školi, bio sam na kupanju u Arbanasima s ekipom s veslanja, točnije kod stijena, i prošao je kanader s brojem 866, to mi je baš oduzelo dah. Zamislite, moj prvi let godinama kasnije bio je na kanaderu 866, imam upisano u knjižici. Je li to splet okolnosti ili sudbina, teško je reći, ali nešto jest, priča Dukić.
Foto Luka Jeličić
Presudni susret
Naravno, između presudnog susreta s kanaderom u Arbanasima i prvog leta bilo je mnogo stepenica, srednja zrakoplovna škola, brojna testiranja, Fakultet prometnih znanosti, a Dukić je završio i školu za nastavnika letenja. Dvije je godine radio taj posao, dok se 2012. nije ukazala potreba za protupožarstvom. Dugi niz godina bio je kopilot, a od prošle je godine kapetan kanadera.
Foto Luka Jeličić
– Lijep je ovo posao, no velika je razlika između radnog dana u protupožarnoj sezoni i izvan sezone. Kad počne druga faza protupožarne sezone, nema više radnog vremena od sedam do 15 sati. Postoje žuta i plava dežurstva, žuto podrazumijeva da se dolazi u sedam ujutro i ostaje do pola sata do zalaska sunca, dokad polijećemo. Druga je opcija ranije pozivanje, npr. ako se noću dogodi požar, zovu nas u 4.30 i u šest sati polijećemo. Tada se obično odrade dvije smjene po tri i pol sata plus sat vremena odmora, tako da se već oko 13, 14 sati predaje avion drugima, odnosno plavom dežurstvu, objašnjava Dukić.
Druga faza protupožarne sezone dakle sastoji im se od kombinacije žutog i plavog dežurstva i slobodnih dana za odmor, a na jesen se vraćaju na smjene od sedam do 15 sati, s tim da je jedna posada uvijek dežurna.
Foto Luka Jeličić
Sličan je ritam i tehničara, a Zubčić, koji odrađuje i posao časnika i tehničara letača, ima mnogo zadataka.
– Kada sam u ulozi časnika, nakon sastanka sa zapovjednikom prenosim smjernice svojim ljudima i krećemo s radovima. Kad radim kao tehničar letač, radim sve kao i ostali, pripremamo se za letenje ako je za taj dan planirano. Tehničari, najjednostavnije rečeno, pregledavaju avion prije prvog leta, zatim tijekom samog leta pratimo parametre, provjeravamo je li sve u zelenom području, a ako je nešto abnormalno, upozoravamo posadu. Također, radimo međuletne preglede i poslijeletni pregled, nakon zadnjeg letenja, tj. provjeravamo stanje kako bismo znali što ćemo koristiti sljedeći dan ili za sljedeću misiju, tumači Zubčić i dodaje kako im nikad nije dosadno ili monotono, već da je svaki dan drugačiji.
Foto MORH
More varijabli
Isto tako, pilot Dukić ističe kako je svaki požar različit jer je u pitanju more varijabli, od geografskog položaja, nadmorske visine, blizine vode, smjera vjetre, zahvaćene materije.
– Gašenje požara je kao igra šaha, ja to tako gledam, mora se ukalkulirati puno elemenata kako bi požar bio što prije ugašen, imati na umu, uz sve prirodne čimbenike, i kako će se vatrogasci rasporediti, govori Dukić koji je sudjelovao i u požarima u Turskoj 2021. godine te u Italiji 2017.
Foto Luka Jeličić
Puno je, kaže, slika duboko urezanih u pamćenje, no izdvaja upravo misije u Turskoj i Italiji.
– U Turskoj smo bili u Antaliji, to je bila ogromna izgorena površina, sjećam se da sam tada vidio kuću koja je s jedne strane, koju nije dohvatio požar, bila jako fino uređena, a s druge je vatra sve rastopila, fasadu, prozore… A u Italiji, 2017., bio je skoro studeni, gasili smo požar po talijanskim planinama gledajući s druge strane Mont Blanc prekriven snijegom, prisjeća se Dukić.
Svaka je misija, nastavlja, ples između sigurnosti i učinkovitosti, kao i u svemu drugome, a kada je riječ o sigurnosti, iz MORH-a već dulje vrijeme upozoravaju na – dronove.
Foto Luka Jeličić
Ne ometati heroje
– To očito stalno treba ponavljati. Pokušat ću maksimalno pojednostaviti. Svi vozimo automobile, zamislimo da je dron u zraku ono što je mačka na cesti. Kad automobil udari mačku, nastaje velika šteta na automobilu. Gore, kad letimo, mi nemamo mačke, ali pojavljuju nam se dronovi i materijalna je šteta sigurna i samo je pitanje posljedica. Avion stoji jako puno, no to je manji problem, u njemu su tri člana posade i ne daj Bože da se dogodi najgore. Ljudi danas rade sve za lajk, slikaju, snimaju, a to ugrožava živote i imovinu, upozorava Dukić i napominje da se, čim primijete dronove, povlače, štiteći tako živote i čuvajući opremu.
Dakle, najmanje što možemo, uz stalnu brigu da požara bude što manje, jest ne ometati heroje koji riskiraju da bi pomogli zajednici i prirodi.
Foto Luka Jeličić
– A ako sanjate postati jednim od heroja, jednostavno treba probati, zaključuje Dukić razgovor u, kako kažu, Hrvatskoj u malom, vojnoj bazi u Zemuniku gdje su ljudi iz svih dijelova zemlje, što potvrđuje zastava Hajduka s jedne, a Dinama s druge strane.
I na koncu, premda su ovdje svi poslovi fizički naporni, psihički iscrpljujući i nerijetko riskantni, popraćeni su najvećim priznanjima i nagradama, ne onima u srebru ili zlatu, već su to činjenice da su svojim zalaganjem i znanjem spasili nečiju obiteljsku kuću, šumu ili najvrjednije – ljudski život.
PET KANADERA, ŠEST ZRAČNIH TRAKTORA…
Tijekom glavnog napora protupožarne sezone, vatrogascima će iz zraka pomagati pet kanadera CL-415, do šest zračnih traktora AT-802, jedan helikopter Mi-171 Sh, jedan zrakoplov Pilatus PC-9 za izviđanje i ostale zadaće te bespilotni sustav Orbiter 3
