Slegli su se dojmovi jedne od najupečatljivijih sezona domaće nogometne lige, a nakon svega proživljenog, ljeto bez velikog reprezentativnog nogometnog natjecanja doći će nam kao detoksikacija. Sve prevrate sezone iza nas pomno je i iz prvih redova pratio Ivan Ljubić.

Na stranicama TV priloga novinar, voditelj i komentator MaxSport televizije iz prve ruke će nam znati reći sve bitno iz minule sezone. S istarskim zetom, televizijskim glasom i licem te podcasterom pretresli smo mnoge pojedinosti njegovog rada za mikrofonom.

Ivane, gotova je sezona HNL-a. Prvak se odlučivao u zadnjem kolu, utrka je ušla u fotofiniš budući da su Rijeka i Dinamo sezonu završili s istim brojem bodova, no Rijeka je slavila naslov. Kakav je vaš osvrt na sezonu?

Iza nas je nevjerojatna sezona kakva se vrlo vjerojatno neće više nikada ponoviti. Gledajući prošlost vidimo da je ovakav rasplet zaista kuriozitet. Neki su više zadovoljni, neki manje, no svjedočili smo povijesnoj sezoni. Završni dan prvenstva bio je holivudski scenarij – helikopter, rasplet za prvaka, borba za Europu… Ovo je bila neviđena sezona.

Ajde da se ne zapetljamo u priče o najboljoj ili najlošijoj sezoni, ali ono što je sigurno da je sezona bila abnormalno uzbudljiva te vrlo kompetitivna i možda je upravo ta kompetitivnost i osjećaj da ne želiš predviđati ishod utakmice donijela jednu svježinu koju nismo imali.

Zasigurno. Dinamova hegemonija u domaćem prvenstvu posljednjih godina, uspjesi i snaga u dobroj su mjeri ljude ohladili od Hrvatske nogometne lige. Svi oni koji su bili drugi, treći, četvrti, peti moraju u svojim dvorištima potražiti razloge tih neuspjeha. Budući da radimo na televiziji, možemo reći da je ovo sezona u kojoj je izazvan najveći interes gledatelja prema domaćoj ligi i nogometu općenito; ovo je sezona u kojima je najveći broj navijača pohodio stadione i oboren je rekord posjećenosti. Probijena je brojka od milijun; utakmice i televizijski sadržaj domaćeg prvenstva postao je najgledaniji TV proizvod u državi – i to sve govori. Ovo je sezona na koju ćemo se lakoćom vraćati i za dvadeset, trideset godina jer bit će je jako lako izdvojiti i velikog broja sezona koje će se dotad nakupiti.

Nastavno na sve prethodno, sezona HNL-a polučila je, kao što ste već rekli, veliki skok u posjećenosti stadiona tijekom utakmica. To se možda najviše ogleda u Varaždinu, Koprivnici i Puli, a vjerujem da je to ishod te kompetitivnosti lige. Budući da dijelite tribine s gledateljima, kako ste doživjeli tu veliku posjetu?

Ne postoji ništa ljepše od toga. Ja sam dio mlađe generacije komentatora koja je, nažalost, i kroz koronu morala biti na stadionima. Znamo koliko je depresivno ne imati nikoga na tribina. Ne želimo da se to ikada više ponovi. Doživjeti pet-šest tisuća gledatelja u Puli, osam-devet u Varaždinu, Slavenov rasprodani „Kušek Apaš“… Da si mi to rekao prije sedam-osam godina, rekao bih ti da si lud i da to nije moguće. Manje sredine su se probudile, postale organizirane, pokazale da s manjim proračunom mogu pametno birati igrače i dobro raditi. Velike posjećenosti u Puli, Varaždinu i Koprivnici je nešto senzacionalno, na kraju krajeva i u Šibeniku gdje ljudi nisu odustali i davali su potporu svom klubu.

Foto Ana KRIŽANEC

U čemu liga može ili mora biti bolja?

Početak i kraj svake priče je infrastruktura. Stadionsko pitanje u Hrvatskoj je takvo da ga mora rješavati prije svega država u suradnji s lokalnim zajednicama. Riječkom duplom krunom stvoreni su savršeni uvjeti i kontekst da se izgura priča o Kantridi. Ovo je povijesna prilika, raspoloženje cijele zajednice, grada i ljudi koji dišu ovaj klub. Rijeka zaslužuje biti stavljena na nogometnu kartu svijeta s jednim posebnim stadionom kakav Kantrida mora biti kad se izgradi prema onim planovima koje smo vidjeli.
Usto, konkurentnost na vrhu nam je u posljednjih nekoliko godina ubila mladost lige. Negdje dobiješ, negdje izgubiš. Prosjek godina, broj golova, driblinga… Postoje ti trendovi koji nas upozoravaju da ne idemo u najboljem smjeru što se tiče kvalitete nogometa, no neki drugi trendovi su obećavajući i pokazuju ono što znamo desetljećima – da Hrvati vole nogomet, ali da im je puna kapa loših stadiona. Ne govorim sad o Rujevici, ona je Hilton za naše pojmove, ali postoje stadioni nedostojni čovjeka.

Odakle strast prema komentiranju i TV novinarstvu? Kako ste se i kada našli u tom poslu?

Sasvim slučajno 2017. godine pošao sam tim putem. Sad nakon nekog vremena shvatio sam da je to možda bilo predodređeno za mene. Moj otac je novinar, uvijek sam bio sklon društveno-humanističkim znanostima, a nogomet sam pasionirano pratio otkad znam za sebe. Ona sam generacija koja se do kraja zarazila nogometom nakon hrvatske bronce u Francuskoj i na tom valu pratili smo sve žive lige, odrastali uz Peticu… Volio sam nogomet, puno čitao i pisao i onda se te 2017. godine otvorila prilika da dođem na HNTV i počnem učiti novinarstvo.

Drago mi je da vodimo ovaj razgovor upravo na šampionskoj Rujevici jer ste često svojim komentarom prenosili utakmice Rijeke i atmosferu s tribina. Bivajući ovdje na Rujevici kroz sezonu, kakav je vaš možda nešto osobniji dojam o ovoj šampionskoj Rijeci?

Rujevica je stadion na kojemu čovjek vrlo brzo može vidjeti razliku između kvalitete i kvantitete. Iako Rujevica ne prima pedeset tisuća gledatelja, ona ima svoje osobitosti i mane, međutim tu se jako pasionirano voli Rijeka i ovo je sigurno jedna od najljepših komentatorskih pozicija u domaćoj ligi. Osjećam se počašćeno i privilegirano da sam ja taj. U mom privatnom životu se dogodilo da sam se preselio u Rovinj i redakciji MaxSporta je puno jednostavnije da radim utakmice s Rujevice. Bio sam ovdje i kroz Cosmijevu sezonu, sjećam se tih vremena koja nisu bila tako vesela. Vrlo brzo uslijedio je uspon pod Jakirovićem i postoje slojevi rada i razvoja na ovoj momčadi kroz Jakirovića, Sopića i na koncu Đalovića. Trener Đalović od ove je momčadi stvorio najbolji obrambeni stroj koji smo ikad vidjeli u HNL-u i dobili smo kolektiv koji je svojom borbenošću, pragmatičnošću i fanatizmom dokazao da je broj jedan u Hrvatskoj. Mogu se samo nakloniti na svemu čudesnome što su Riječani napravili ove sezone i nadam se da će na valu toga biti konkurentni u europskim kvalifikacijama.

Foto Ana KRIŽANEC

Imate i nešto prisniji odnos s Istrom, ne samo klubom, već i poluotokom?

Već sam dvije godine žitelj Istre i živim 25 minuta vožnje od pulskog stadiona. Utakmice Istre 1961 su uglavnom moje utakmice, što mi nekada i bude krivo zbog kolega jer je Drosina također sjajan stadion za raditi utakmice. Svjedočimo sjajnom periodu Istre1961 i njihovim iskoracima. Sad već polako zaboravljamo silne Istrine borbe za deveto mjesto. Istra također grabi korake, postala je ozbiljna, organizirana, financijski stabilna i konkurentna. Takva Istra i šampionska Rijeka čine nogometnu renesansu hrvatskog zapada.

Vaš glas postao je dio navijačke pjesme Istre 1961. Slično kao što su se komentatorske vrline Josipa Krmpotića našle u popularnoj riječkoj „Šezdesetoj minuti“ , prijenosi vas i vašeg kolege Anđelka Kecmana našli su se u „Ča im delamo“. Je li vam to jedno priznanje vašem komentatorskom radu?

Dva-tri mjeseca uopće nisam znao da se to dogodilo, sve dok svoj glas nisam čuo na stadionu dok se pjesma reproducirala pri čemu sam pomislio: „Pa, zaboga, ovo sam ja!“ Nenad Marijanović i ekipa napravili su tu pjesmu koja je ušla i u svlačionicu te postala zaštitnim znakom ove Istre koja zaista „dela“ mnogima svašta. Smatram to velikim komplimentom jer sam, takoreći, postao dio povijesti. Za pedeset godina kad se ta pjesma bude vrtila, eto ti mene i kolege Keca!

Aktivni ste i na podcastu Utakmicu po utakmicu, koji se vrlo jasno i transparentno stvara u produkciji Nove TV. Kako pristupate tom segmentu koji je, kao što i priliči, opušteniji nego vaša komentatorska uloga.

Drugačija je to disciplina, ali volim takav oblik diskusije o nogometu. Podsjeća me na raznorazne kave ili ručkove gdje se otvoreno govori o svemu. U ranoj fazi tog projekta, koji je sad pregazio pet godina djelovanja, dogovorio sam se sam sa sobom da moram reći sve što mislim. Dokle god je to u okviru pristojnog, normalnog i argumentiranog, reći ću svoj stav, pokazati tko sam, što sam i za koga navijam. Mislim da to nije nešto što čovjeka može sputati na putu da dostigne razinu profesionalnosti koja je potrebna u ovom poslu. To je jedan zanimljiv i drugačiji u kojem mogu ponekad biti provokativan, politički nekorektan i možda malo vulgaran, ali uvijek u dobroj namjeri i želji te s kompasom da se ne trudim svidjeti svima, jer ako se pokušavaš svidjeti svima, na kraju se nećeš svidjeti nikome.

Foto Ana KRIŽANEC

Koji vam igrač predstavlja personifikaciju HNL-a?

Kad me to pitate kao zakletog dinamovca, moram reći Arijan Ademi, jer je čovjek 13 puta bio prvak. Zamisli 13 puta prolaziti kroz proces osvajanja i potvrde u HNL-u. Za mene je to Ademi, ali također i Luka Modrić, Niko Kranjčar, Olmo, Gvardiol, Andrijašević, Gavranović, Livaja zbog svega što je napravio otkako se vratio u HNL, Štrok, Karić, Mumlek, Srebrenko Posavec… mogao bih ovako do jutra nabrajati, jer pamtim sezone upravo po tim liderima i nositeljima. Kada za deset godina kažemo „Toni Fruk“, pamtit ćemo gol s centra, asistencije, gol Istri… da sad ne nabrajam što je čovjek napravio.

Kako je nas vas djelovao odlazak Luke Modrića iz madridskog Reala?

Jako emotivno. Da mi je netko rekao da će taj mršavi mladić koji je 2005. godine igrao Ligu za ostanak, da će osvojiti Zlatnu loptu i biti najtrofejniji igrač najvećeg kluba na svijetu, rekao bih mu da odmah skrene za Vrapče i upiše se tamo. Luka Modrić je jedna od najvećih sportskih bajki i priča ikada. Što je sve prošao, došao na vrh svijeta i još nije gotov – živo me zanima kako će Modrić izgledati na Svjetskom prvenstvu jer je jasno kao dan da će voditi Hrvatsku na tom natjecanju.

I za kraj, HNL će u sezoni 25/26 biti…

Efikasniji, posjećeniji, voljen i omiljen te i dalje TV proizvod broj jedan u Hrvatskoj. To je naša liga i moramo ju poštovati, cijeniti, njegovati, pričati o njoj; biti i kritični kada treba biti kritičan jer to je jedini način da napredujemo i izgradimo ligu koja može biti na ponos svima. Ja sam duboko uvjeren da naša liga za 10-15 godina može biti među deset najboljih u Europi, jer imamo taj potrebni talent. Sve ostalo nam manjka, ali ne može me nitko uvjeriti da su Belgijci ili Nizozemci talentiraniji ili sposobniji od nas. Mi moramo vjerovati u to i doći će to jednoga dana.

Foto Ana KRIŽANEC