Znatiželjno se mnoštvo prije nekoliko dana okupilo oko postamenata na Korzu. A središtu gužve – drveni sanduk i Borislav Božić koji njime fotografira. O čemu je riječ? Nazvana Riječankom 1, ova je kamera nova rukotvorina stasalog fotografa koji ne zna mirovati, a eksperimentiranje mu je način života.

Borislav Božić rođen je 1956. u Prnjavoru u Bosni i Hercegovini, a svoju prvu fotografiju okida 1971. Od te je fotografije krenuo njegov put prema vizualnoj i drugoj umjetnosti, kojim do današnjih dana nije usporio.

Diplomirao je na studiju likovne kulture na Filozofskom fakultetu u Rijeci i u mirovinu je otišao kao srednjoškolski profesor, a za kontinuirano bavljenje pedagoškim radom nagrađen je mnogobrojnima međunarodnim i domaćim nagradama i priznanjima. Velik dio svog stvaralaštva posvetio je analognim fotografskim tehnikama i aparatima.

AFGANISTANKA

Takva je i drvena kamera Riječanka, koja je bila povod našeg razgovora. Takozvana afganistanka, istovremeno je fotoaparat i laboratorij za crno-bijelu fotografiju. Nastajala je nekoliko mjeseci i to po uzoru na e-faoree ili instant kamere.

– To na lokalnom jeziku znači trenutna kamera, koja isti čas fotografira i izrađuje. Naime, u Afganistanu, koji je siromašna zemlja, prije 20-30 godina nisu imali baš razvijenu tehnologiju. Tada su fotografi na ulici ovakvim kamerama radili male i portretne fotografije, koje je afganistanska vlada priznala kao valjane za dokumente. Međutim, i tamo je standard porastao. Sada u Afganistanu, Španjolskoj, Grčkoj, Meksiku – ovo je više turistička atrakcija, objašnjava Božić.

Foto Vedran Karuza

Napominje da ti fotografi ne znaju previše o fotografiji. Naučili su tehniku i time zarađuju novce na turistima.

– Ja to neću raditi, iako su me oduševljeni prolaznici pitali da ih uslikam, nasmijao se. »Ja nisam radio iz tih pobuda, ja se natječem sa samim sobom. Cijeli život eksperimentiram. Završio sam likovnu umjetnost, radim grafiku, crtam, a fotografija je konstanta u mom životu«, kaže fotograf koji, iako ima moderne fotoaparate, rijetko ih kad koristi. Više se zanima za analogne kamere, a može se reći da je majstor za cameru obscuru. »Ružno je ako sam za sebe to kažem, ali to je činjenica – jedan sam od većih stručnjaka za cameru obscuru u Hrvatskoj. Mislim da su skoro svi Riječani koji rade cameru obscuru naučili to od mene«, kaže.

Foto Vedran Karuza

SAM SVOJ MAJSTOR

Svaki aparat koji napravi sam, a ima ih pozamašan broj, dobije ime. Camera obscura bila je Ljubica, a ovaj drveni sanduk zove se Riječanka.

Foto Vedran Karuza

– To je prvi aparat koji sam posvetio svome gradu. U njemu živim 54 godine, došao sam kao dječak. Iza sebe imam puno napravljenih kameratura i imam nekog znanja. Ova je kamera također bila jedan veliki eksperiment. I onda sam rekao – ja u ovom gradu živim, ovaj grad mi je dao nagradu. Zato sam bio radosan da je nazovem Riječanka. Da je poklonim gradu za Dan sv. Vida – odnosno njezinu viziju, njezin duh, njezine fotografije, objašnjava Božić.

Kada govori o eksperimentiranju na ovom projektu, podrazumijeva razne dijelove procesa. Eksperimentirao je s razvijačima, vrstama fotopapira, jer svaka kombinacija daje različite rezultate i efekte.

Foto Vedran Karuza

– Kad pogledaš slike, vidiš da ima razlika. Neke su oštrije, neke su zrnatije. Jer sam isprobavao kako dobiti taj duh, punu atmosferu, fotografiju koja će stilom odgovarati starinskoj vanjštini kamere. Vanjštinu je također napravio gotovo u potpunosti sam. Stolar mu je, kaže, napravio osnovne daščice, a ostalo je nastalo u Božićevom dnevnom boravku koji je pretvorio u stolarsku radnju.

Foto Vedran Karuza

– Milijun šarafčića, pilica, nema čega nema. Piliš, mjeriš, radiš, onda probaš pa nije dobro, pa onda to mijenjaš i tako. Taj me proces jako raduje, kaže. Najteže mu je bilo pronaći sitne detalje koji odašilju duh prošlosti, ali tome je doskočio kupovanjem online iz Kine. -I zbog toga, tko god je vidio kameru zastao je i iznenadio se, misleći da je stara više od 100 godina. To je i bila ideja.

Kada je netko sam svoj majstor, onda on najbolje zna kako se njegove majstorije koriste. Ali sve se može naučiti, jer samo upravljanje njome nije teško pa je može koristiti i netko tko ima manje iskustva u analognim tehnikama.

Foto Borislav Božić

– Sam proces nije naporan, nije prezahtjevan, ali ga treba usvojiti. Vještinu treba usvojiti, međutim, to nije dovoljno. Dovoljno je ako ćeš proces samo mehanički ponavljati, ali ako želiš u njoj kreirati, stvarati – onda trebaš to nositi u sebi. Trebaš to, kako ja kažem, i doručkovati, ručati, večerati, sanjati, poručuje Božić.

NIJE U TEHNICI SVE

Smatra da današnji fotografi nemaju duboko znanje o fotografiji kao takvoj, što je negativna posljedica digitalne tehnologije. Naravno, postoje pozitivne posljedice, naprimjer, danas svatko ima priliku napraviti dobru fotografiju. »Ali tko ne razumije osnovu, ne razumije suštinu medija. E, to je problem. Nije u tehnici sve, nego u nečem drugom. Mnogi su rekli da fotografiju ne čini fotoaparat, nego onaj tko je iza fotoaparata. Tako da ova moja Riječanka, genijalni drveni sanduk, ako je znaš koristiti, možeš napraviti fotografiju koja će privući neku pažnju«, poručuje.

Foto Vedran Karuza

– Ronald Barthes je rekao sjajnu misao – neće biti nepismen onaj tko ne bude znao abecedu, nego onaj tko ne bude razumio fotografiju. Mi smo sada u svijetu fotografske slike. Civilizacija smo vizualnog, ali vrlo malo ljudi razumije vizualno i to sve više postaje pravilo, upozorava Božić i dodaje da kao civilizacija premalo učimo vizualnu kulturu. Predlaže učenje kroz obrazovni sustav – povećanje fonda sati te drugačije strukturiranje sustava u sadržajnom i metodičkom smislu. Kako kaže, trebamo naučiti vizualno gledati i misliti, razumjeti to što vidimo. Kao primjer koji ga frustrira navodi fotografe i druge ljude koji putuju u poznate europske i druge gradove, dive se vizuri i fotografiraju, a da nisu prepoznali svoj rodni grad. Kaže, ne razumiju ga jer ga ne gledaju. »Fotografi ne prepoznaju vlastiti prostor. Dakle, mogu napraviti prekrasne snimke, prekrasne priče, prekrasan odnos prema vlastitom gradu, vlastitom prostoru. Ali to ne rade, nego odu u, naprimjer, Rim, da bi napravili monumentalne fotografije.«

FANTASTIČAN MOTIV

Rijeku, jednako kao i druge europske gradove, vidi kao fantastičan fotografski motiv, jer su se u njoj prelamale različite ideologije i kulture te je po tome specifična. »Ona ima sjajnu povijest. Oni koji žele upoznati svoj grad, shvatit će da je to neiscrpno blago – i fotografsko, i za pisanje, i za književnike, i za pjesnike. Ona je fotografski bazen motiva«, poručuje Božić i naglašava da gledanjem otkrivamo i vlastiti identitet.

Foto Borislav Božić

Također nije zadovoljan pretjeranim korištenjem riječi »umjetnost«. Smatra da je riječ poplavila svijet i da dolazi do devastacije i vulgarizacije pojma, zato izbjegava svoje radove nazivati umjetničkima te tu riječ izgovara sa strahopoštovanjem.

A što se tiče estetike, u današnje vrijeme i o njoj nije sklon pričati, jer se postavlja pitanje što je uopće estetika. Ipak, kada bi morao opisati estetiku fotografija iz srca svoje Riječanke, rekao bi da su one nostalgične i možda plahe. Ponavlja, sve su one posljedica eksperimentiranja. Probaš jednom, probaš opet, ali to je ono što im daje čar. »Ovo što ja radim nikada nije do kraja precizno. Uvijek je puno iznenađenja i baš je cilj biti spontan, pratiti proces. Bitno je da ja uživam u tom procesu, da ga pratim, da je meni lijepo«, zaključuje Božić.