Scena iz filma "Ispopd sunca"
U doksu "Ispod sunca" Vitalija Manskog sjeverno-korejski ratni veteran učenicima predaje kako su Ameri kukavice i kako se borio protiv Japanaca
Ima neke proklete simbolike u razrednoj sceni doksa »Ispod sunca« Vitalija Manskog ambijentiranog u Pjongjangu danas u kojoj sjevernokorejski ratni veteran čiji je torzo načičkan tolikom količinom ordenja da se skoro srušio od sve te težine, učenicima drži dugo predavanje o tome kako su Ameri kukavice i kako se borio protiv Japanaca. No klincima je sve to očito bilo jako dosadno i stalno su se borili sa snom.
Naravno, publika je u šoku promatrala svu tu totalitarnu vojnu lobotomiju, iako se ni ovaj naš famozni Nacionalni program edukacije o domovinskom ratu čija ideja malo je reći dubiozna, a prema kojoj bi naši generali trebali ući u škole i poučavati djecu svom viđenju rata i svojoj istini, nimalo ne razlikuje od njegova sjevernokorejskog pandana. Samo su neprijatelji drugi. Možda je Sjeverna Koreja našim novim »kurikularcima« u post-jokićevskoj eri puno bliža no što mislimo.
Sve to je na naslovnici pretprošlih Novosti sjajno ilustrirao Alem Ćurin, poigravajući se karikaturom legendarnog Lassalvya u koju je ubacio Davora Domazeta Lošu koji predaje klincima. Dok im on pokušava utuviti u glave svoju »istinu«, jedan od učenika crta u svoju teku kukaste križeve. Drugi crta Srbe na vrbama. Treći piše Za dom spremni. A četvrti slika međunožje svoje učiteljice. Primjer drugi. U emisiji »Pola ure kulture« koja se uglavnom svodi na pola ure strave i užasa, prikazan je kraći prilog o Turcima koji su snimili biografski film o Erdoganu zvan »Reis«, opisavši ga kao čistu propagandu, iako i mi imamo svoje filmske »reise«, samo samo što se njihov redatelj ne preziva Yavuz nego Vrdoljak. Zato nema sumnje da će horde učenika navaliti na multiplekse u sklopu organiziranih školskih projekcija kad se naš »reis«, pardon, general, napokon ukaže na velikom platnu u svoj svojoj raskoši, naročito ako notorni nacionalni program ratne edukacije saživi. Nadamo se da će Vrdoljakov film na IMDb-u proći barem malo bolje u odnosu na Yavuzov flop ocijenjen s 1.9, što je valjda najniža ocjena u povijesti tog portala.
Kad profesor Lošo napusti učionicu
I kad profesor Lošo napusti učionicu, umorni mali učenici izvadit će iz ruksaka slušalice i vozeći se doma u ritmovima cajki ili neke druge glazbe koja im para uši, zaboravit će na sve njegove ratne priče, nakon što su potrošili pet minuta da bi »odgropali« njihove žice. No možda bi pedagoški bilo pametnije da edukaciju o ratnim pobjedama zamijeni recimo edukacija o toleranciji i suživotu uz film »Les heritiers« (Nasljednici) koji će uskoro moći vidjeti publika zagrebačkog kina Tuškanac i riječkog Art-kina u sklopu Dana frankofonskog filma. »Živim u banlieuu, dolazim iz islamske obitelji i napisao sam knjigu o Shoahu«. To su riječi mladog Ahmeda Dramea, 16-godišnjeg scenariste »Nasljednika«, učenika gimnazije Leon Blum u Creteilu udaljenom otprilike 12 km od centra Pariza, čiji je tekst o holokaustu pobijedio na Državnom natjecanju o pokretu otpora i deportacijama. Scenarij filma nastao je upravo prema tom tekstu i njegov autor ga je ponudio redateljici Marie-Castielle Mention-Schaar nakon što ga je oduševio njen prvi film »Ma premiere fois« (Moj prvi put). U tom filmu, Drame glumi učenika Malika koji postaje nešto poput piščeva alter ega, dok učiteljicu portretira Ariane Ascaride, muza ljevičarskog redatelja Roberta Guediguiana kojeg vole opisivati kao francuskog Loacha.
U doksu »Škola broj 3« prikazanog u programu »Generation 14Plus« u sklopu ovogodišnjeg Berilnalea iza kojeg stoje ukrajinska autorica Jelizaveta Smith i Francuz Georg Genoux, njihovi mali akteri ne moraju slušati priče generala profesora o ratu i njegovoj istini, jer su im je taj rat i njegovi užasi još toliko friški da se njegovih trauma ne mogu tako lako riješiti. Riječ je o 13 učenika obnovljene škole u Donbasu koja je bila razorena tijekom ukrajinskog rata. Iskustva koja oni podastiru krajnje su intimna i emotivna. Iskustva o ljubavi i gubitku, nadama i strahovima.
Zanimljivo, rat se u njihovim ispovijestima tek periferno spominje i time one postaju još bolnije. On postaje neka vrsta nevidljivog gravitacijskog centra njihovih naracija. Iako je u njihovu malom gradu na snazi primirje, situacija u kojoj oni žive teško se može nazvati mirnodopskom. Inače, doks je filmska ekstenzija njihova kazališnog projekta »Moja Mikolaivka«, koji prema riječima njegovih autora »traga za istinom putem estetičkih sredstava«. Inače, Genoux vodi u Kijevu »Teatar preseljenih« zajedno s Natalijom Vorožbit.
Iako prosede »Nasljednika« puno duguje Cantetovu »Razredu«, jer oba filma promatraju učionicu kao multietnički mikrokozmos u kojem se zrcale sva pitanja i dileme s kojima se zapadnjačko društvo danas još uvijek mora suočavati, način na koji autoričini učenici slobodno tumače holokaust krajnje je emotivan. A riječ je o učenicima trećeg milenija, koji su odrastali u multietničkoj i multireligijskoj magmi državne francuske škole. No danas nakon svih Charlie Hebdoa i sličnih paranoja, autoričin komad o putovanju u Povijest, s dirljivim susretom učenika i preživjelog zatočenika konclogora, pokušava dokazati da su njegovi »putnici« jedini njeni nasljednici i kao takvi imaju veliku odgovornost. Iako ćemo ih na kraju filma ugledati kako se odmaraju na jednoj livadi sretni zajedno.
U razredu učenici iz drugog i trećeg svijeta
Slični pedagoški kolosijek slijedi i »La mia classe« Danielea Gaglianonea, samo što njegov razred čine svi oni učenici iz drugog i trećeg svijeta koji žele »postati zapadnjaci«, u ovom slučaju Talijani. Zovu se Bassirou, Mamom, Gregorio, Jessica, Metin, Pedro, Ahmet, Benabdillha, Shadi, Easther, Ljudmila, Moussa, Issa, Nazim, Mahbobeh i Remzi. Zvuči poput neke šarolike rodno izmiješane nogometne nomčadi. Ali oni su tek izbjeglice i azilanti koji vjeruju da će im na tom toliko željenom Zapadu biti bolje nego što im je bilo u zemljama koje su napustili. Svi oni uče talijanski kako bi se u svakodnevnici mogli lakše snalaziti. Akcenti i životne drame tih wannabe Talijana su različiti. Ali zato su im suze iste i jednako slane. Oni su ne-glumci. Jedino je njihov profesor profesionalni glumac (Valerio Mastandrea). Jer, da bi se danas snimio film kao »akt slobode«, više se ne mogu izmišljati priče, ali ni »dokumentirati« iste. Već sam akt reprodukcije postaje fikcija, sa svim tim minijaturnim mikrofonima nataknutim na tijela protagonista, dok je stvarnost ta koja će eksplodirati u očima učenika punim boli. To su ta »stvarna« tijela.
Time filmski set postaje ne-mjesto, onaj otpadak između stvarnosti i fikcije koji je toliko suptilan da ga se ne može »fingirati«. Zato Gaglianoneov komad postaje »backstage« samog sebe. U granici koja je nadmašila razliku između fikcije i doksa. Na taj način svijet ulazi u film kao što i film izlazi iz svijeta. Zato je autorski film danas satkan od pogleda, ali i od različitih pristupa. Zato glumac Mastandrea kaže Gaglianoneu autoru, »Gaglia, u filmu moraš biti i ti«. Tada autor postaje neuralgični centar priče, ulazeći bez ikakvih hipokrizija u suze Povijesti. Jer, svaka suza je i njegova suza. Barem jednom ne treba se sramiti plakanja. No, te iste suze, kao i suze njegovih učenika, bitno se ne razlikuju od suza male Manskijeve akterice iz sjevernokorejske učionice, negdje daleko ispod sunca, koja mora slušati dosadne tirade jednog starog ratnog prdonje.
