Riječki magistar kinezioloških znanosti Sergio de Privitellio / Foto Vedran KARUZA
Vježbanje danas više nije niti trend nego potreba. Ljudi sve više shvaćaju važnost rekreativnog bavljenja sportom, iako u Hrvatskoj još uvijek možda ne i dovoljno. A budući da niti danas svi dovoljno ne shvaćaju važnost kontinuiranog vježbanja jasno je kako su na mene u ono vrijeme gledali, pa u Opatiji su mi svi govorili »mali, ča ti to rabi« ili »nama ti to ne rabi« – prisjeća se Sergio de Privitellio
U Novom listu od 1990. godine, u tekstu pod naslovom »Nesavladiv strah od poduzetništva« kolegice Olge Mandić stoji zapisano: »Sportska rekreacija sastavni je dio života zapadno od naših granica i dok općenito ne podignemo kvalitetu življenja na višu razinu, privatna će inicijativa u spomenutoj oblasti biti prava rijetkost i zasluživat će naziv pionira koji svladavaju prepreke soc-realističkog načina razmišljanja… U protekle dvije godine Sergio de Privitellio je svaki zarađeni dinar ulagao u nabavku sprava i maštao o pravom kondicijskom centru na 500-600 četvornih metara sa saunom, masažom, solarijem, trimom, kompjuterom za programirane treninge…«.
Od teksta Olge Mandić prošlo je 28 godina i 30 godina otkako se upustio u pionirski podhvat »svladavanja prepreka soc-realističkog načina razmišljanja«, Sergio de Privitellio više ne mašta o »pravom kondicijskom centru na 500-600 četvornih metara s kompjuterom za programirane treninge«, ali se rado prisjeća svojih i početaka kolega koji su se kao profesori »fiskuluture« odlučili upustiti u avanturu života. Ovo je Sergiova priča. I da ne bi bilo zabune, bilo je teretana i prije 1988., ali njihovi voditelji ili nisu bili u mogućnosti legalizirati djelatnost ili su djelovali u sklopu nekog sportskog kolektiva.
– Radio sam tada u Osnovnoj školi »Ivo Lola Ribar«, današnjoj školi »Ivan Zajc«. Završio sam ondašnji Fakultet za fizičku kulturu u Zagrebu i zaposlio se kao profesor tjelesnog odgoja. Bilo je to 1987. i radio sam godinu dana. I onda je 1988. stupio na snagu novi Zakon o sportu prema kojemu se i sportska djelatnost mogla obavljati privatno, pod uvjetom da si imao završen fakultet. U Jugoslaviji si mogao biti privatni autoprijevoznik, mogao si imati razne obrte ili se kao privatnik baviti ugostiteljstvom, ali privatna djelatnost u sportu nije postojala. I meni je odmah pala na pamet ideja da otvorim fitness centar.
Koliko je meni poznato, u isto smo vrijeme krenuli moj kolega Luka Radman u Splitu i ja. I ako nismo bili prvi u Jugoslaviji sigurno smo bili prvi u Hrvatskoj – započet će Sergio de Privitellio, nekadašnji gimnastičar »Rijeke«, znani kondicijski trener mnogih riječkih klubova i brojnih sportaša.
Hotel Opatija
– Kako sam se odlučio na to? Nije da nisam volio raditi s djecom, štoviše mnogi moji kasniji projekti bili su vezani upravo uz rad s djecom, ali jednostavno sam bio pun ambicija i želio sam se okušati u nečemu čega do tada jednostavno kod nas nije bilo. Sjećam se da mi je mama, kada sam rekao da dajem otkaz i idem u privatnike, rekla da nisam normalan.
Sergio de Privitellio je magistar kineziologije i trenutačno radi doktorat na temu povezanosti kineziološke aktivnosti i same procjene kvalitete života studenata Sveučilišta u Rijeci.
– Magistrirao sam 2009. godine na temu djece predškolske dobi jer se već 15 godina se bavim djecom predškolske dobi, uostalom i osmislio sam Olimpijadu dječjih vrtića i s vremenom sam upisao doktorat, odslušao ga i nedavno obranio temu. Ovih dana krećem u istraživanje u kojem će mi oko dvije tisuće riječkih studenata ispuniti upitnik na osnovu kojega ću dobiti podatke koliko su studenti tjelesno aktivni i koliko su zadovoljni kvalitetom svog života. Taj upitnik sadržava i prehrambene navike studenata pa smatram da će ovaj rad biti na korist Sveučilištu za buduće smjernice vezane uz tjelesnu aktivnost studenata – kaže de Privitellio.
Tako sam krenuo tražiti poslovne prostore i u Opatiji, u Hotelu »Opatija«, našao jednu dvoranicu od stotinjak kvadrata koja se nije koristila. Došao sam kod direktora hotela Milana Korolije, objasnio mu u čemu je riječ, čime bih se želio u toj dvorani baviti i da bi ta djelatnost gostima hotela donijela jedan sadržaj više i čovjek se oduševio. Kako sam opremio fitness? Iako je u svijetu već tada to bila znanost, kod nas jednostavno nije bilo ničega pa sam prve sprave za vježbanje napravio sam uz pomoć brata Nenada, a sprave smo napravili tako da smo otšli u Austriju, pogledali kako te sprave izgledaju i jednostavno ih pokušali – iskopirati. Kako sam ja godinama trenirao gimnastiku i bio čak i u reprezentaciji Hrvatske gimnastički klub mi je posudio nekoliko starih strunjača i nekoliko bučica i tako smo krenuli.
Vježbanje danas više nije niti trend nego potreba. Ljudi sve više shvaćaju važnost rekreativnog bavljenja sportom, iako u Hrvatskoj još uvijek možda ne i dovoljno. A budući da niti danas svi dovoljno ne shvaćaju važnost kontinuiranog vježbanja jasno je kako su na mene u ono vrijeme gledali, pa u Opatiji su mi svi govorili »mali, ča ti to rabi« ili »nama ti to ne rabi«, ali sam nekako ipak ljudima uspjevao objasniti što mi je cilj. I čitavo sam vrijeme dodavao nove sadržaje pa sam tako 1989. godine u Opatiji, u suradnji s Darkom Ažićem, otvorio prvu privatnu školu za obuku neplivača. Uzeli smo na bazenu termine koji nisu popularni gostima i krenuli. I na neki način udarili temelje današnjem plaćanju članarina po klubovima, jer u ono vrijeme, recimo, Plivački klub »Primorje« obuku neplivača je vršio besplatno. Članarina je bila 200 dinara, od tih novaca mi smo platili i bazen i voditelje i još smo zaradili.
Podrška
U hotelu Adriatic, mogu slobodno reći da je to preteča thalasoterapie, na osmom katu smo radili vježbe na bazenu i oko bazena, otvorili smo i saune, a 1992. godine iza hotela sam izgradio dva teniska terena i sportski objekt. U taj projekt smo uložili velike novce, a on nikada nije zaživio na pravi način i da mi nije bilo supruge Gee, koja je svih ovih godina bila uz mene i davala mi podršku u mojim projektima, sigurno ne bih opstao do danas.
Crvena zvezda je 1990. došla na pripreme u Opatiju i bili su smješteni u Hotelu Ambasador. Budući su tražili fitness u kojem bi mogli trenirati, a ja sam ga jedini imao logično je da su došli do mene. Direktor kluba tada je bio Dragan Džajić, došao je do mene, pitao za cijenu i kako nisam imao pojma koliko bih im mogao naplatiti ja sam rekao tako smješnu cijenu da su oni svaki dan na trening dolazili s desetak taksija. Više ih je koštao taksi nego treninzi kod mene. Osim toga, Košarkaški klub Zadar je za vrijeme rata igrao Europsku ligu u Rijeci, bila je to ekipa s Komazecom, Popovićem i bilo mi je to nevjerojatno iskustvo jer sam imao priliku godinu i pol dana raditi s njima i sa sjajnim stručnjakom Slavkom Trninićem. Naravno, radio sam u Rijeci i s mnogim riječkim klubovima, godinama sa Zametom, muškim i ženskim, i odbojkašicma Rijeke. Nekad glavni treneri baš i nisu voljeli imati kondicijske trenere, danas je to ipak drugačije, poseban je to segment u kondicijskoj pripremi, kondicijski trener ipak bolje zna što je kome potrebno. Individualno i grupno. Danas više ne radim s klubovima, 2012. sam operirao leđa, što je opet posljedica mog bavljenja vrhunskim sportom. Na žalost, vrhunski sport nije zdrav.
Bilo je tu još puno poznatih i slavnih, nekoliko godina u Opatiju je kod mene dolazio i slavni pijanist Ivo Pogorelić. Radio sam i s tenisačicom Silvijom Talajom, ali s vrhunskim sportašima nikad nije bio problem raditi. Za razliku od ljudi s estrade. Oni sve žele preko noći.
Tada sam se opet vratio u Rijeku, otvorio fitness klub u Dvorani mladosti, jedno kratko vrijeme i na Drenovi i na kraju na Zametu. Moram reći da čitavo to vrijeme nisam odustao od svoje struke, radim ili sam radio s djecom predškolske dobi, s građanima, s vrhunskim sportašima i gotovo svim riječkim ekipama, a sada kao vanjski suradnik radim na Fakultetu zdravstvenih studija i na Odjelu za biotehnologiju kao profesor tjelesne i zdravstvene kulture. Kroz kineziološku znanost sam prošao čitavu vertikalu.
Što se promijenilo u ovih tridest godina? Tehnologija je učinila svoje, ljudi se sve manje kreću i shvatili su da moraju imati nekakvu aktivnost. Možda nekad i nije bilo tako, ali fitness centri su danas jedino mjesto na kojem građani mogu provoditi svoje aktivnosti. U ono vrijeme nas je zaista bilo malo, najstariji u Rijeci smo moj Studio S i Blue Gym, a danas fitness centara i raznih udruga koje se bave tjelesnom aktivnošću građana ima na svakom koraku. Ponekad je to i nelojalna konkurencija, veselio sam se kada je krenula sportska inspekcija, ali ona nije ništa napravila. Nije isto kada vas vodi školovani kadar, ili netko tko nema pojma o tome. Osim toga, tu su i razni suplimenti i nikad u životu u mojim fitness centrima nije bilo ničega osim vode ili nekog izotonik napitka. Danas dosta mladih ljudi koristi više tih suplimenata, što više štete nego koriste zdravlju.
Nekad i sad
Pogledam li danas kako to sve izgleda ni samom mi nije jasno kako sam u to krenuo. Prve prave sprave kupio sam već za Jugoslavije, ali od ondašnjeg jedinog proizvođača takve opreme, MTZ-a iz Skoplja, koji su uz lokomotive i vagone u jednom dijelu tvornice radili fitness sprave. Bile su to robusne i anatomski loše pogođene sprave, ali su bile – sprave i za mene u to vrijeme vrhunac. U Rovinju je tih godina bio veliki sajam rekreacije pa su oni meni, da ne bih morao plaćati prijevoz od Skoplja do Opatije, sprave dopremili nakon tog sajma. Danas, što se tiče sprava, smatram da imam Mercedes, moji su fitness centri opremljeni spravama koje proizvodi Tehno Gym, koji je daleko najbolji na svijetu po tom pitanju.
Sergio de Privitellio zaslužan je za pokretanje Olimpijade dječjih vrtića, svojevrsnog natjecanja djece predškolske dobi u kojem nije cilj ostvariti rezultat već okupiti što veći broj djece i podučiti ih važnosti svakodnevne tjelesne aktivnosti.
– Bio sam i koordinator sportskog programa u vrtićima i to i dan danas dobro živi. Djeca predškolske dobi su jako zahvalna i to je period u kojem se jako može utjecati na djecu i njihove navike. Smatram da bi svaki vrtić trebao imati takav program, ali na žalost nema svaki vrtić infrastrukturu za takvo što. Cilj tog programa nije rezultat, već stjecanje zdravih navika.
Inače, današnje sprave su nevjerojatne, za neke treba izdvojiti novaca kao za malo bolji automobili ali ne postoji način da se ozlijedite, postoji sprava za svaku mišićnu skupinu, veći fitness centri jednostavno mogu zadovoljiti sve potrebe vrhunskog sportaša i građana u isto vrijeme. Povrh toga, tu su i educirani treneri ili voditelji koji individualno rade s ljudima kojima se napravi prilagođeni program, nije to više kao nekada da dođeš sam u teretanu i radiš što hoćeš. Danas u fitness centru jednostavno možeš dobiti jednu širu sliku o sebi. Prije trideset godina to nije bilo moguće jer niti mi sami nismo znali koja je sprava za koju mišićnu skupinu i nama je trebalo vremena da se obučimo. Osim toga, danas je na svakoj spravi nacrtano čemu služe, nekad sam ja prvo sam na sebi morao isprobati da se naučim da bih mogao svojim korisnicima objasniti što se i kako pravilno radi.
Administracija
Naravno da sam na početku stalno obilazio te fitness centre po Europi pa ja sam s današnjom suprugom otišao u Rim i prvo sam je odveo u tada najveći rimski fitness klub. Za mene je to bilo savršenstvo, nisam se mogao nagledati, fitness klub ispod hipodroma s najmodernijim američkim spravama na više od tisuću kvadrata prostora.
Kada uspoređujem današnje i vrijeme od prije trideset godina, uviđam da ljudi danas ipak puno više vježbaju. Em što se otvorilo puno fitness centara u velikim prostorima, em što ima puno korisnika. Ima jedan dio ljudi koji dolazi trenirati da bi od sebe nešto napravio i oni su individualno vođeni, ima ih i koji se dođu malo podružiti, opustiti i ti ljudi vole imati vođene programe pa s voditeljima rade koliko mogu ili koliko žele.
Ono što se također jako promijenilo u odnosu na današnje vrijeme je administracija. Ako imaš struku danas praktički i nemaš problema, kada sam ja kretao to je bilo katastrofa. A pored svih papira koje si morao prikupiti tu su bili i nameti. Pa meni je u Opatiji komunalna naknada iznosila više nego najam prostora, što je danas nevjerojatno. Doduše, neko vrijeme tako je bilo i u Hrvatskoj, ali samo dok ljudi nisu shvatili da za takvu djelatnost moraš imati veliku kvadraturu. I dan danas se borimo s, primjerice, ZAMP-om, koji nam naplaćuje po četvornom metru prostora.
