Sastavljanje antologija pjesništva nije ništa manje zahvalno od sjedenja u vijećima koja dodjeljuju javne novce kulturi. Pa dok potonji u ukupnosti reakcija skupljaju isključivo dvije vrste neprijatelja: one koji nisu ništa dobili i one koji su dobili premalo, tako se ni prvi objelodanjivanjem svojih izbora nikada u pravilu ne usreće. Ili nisu zadovoljili u sferi “tko” ili nisu zadovoljili u sferi “što”, a počesto je i “kako” upitno u očima kritičara. No vijeća i dalje postoje, a antologičari i dalje sastavljaju antologije.

Vijeća ćemo zasad pustiti na miru pa se posvetiti antologičarima, konkretno jednome, koji je od objave svoje posljednje antologije uspio, ponovno, uzburkati ovu malu pjesničku baru u Hrvatskoj. Tonko Maroević je izabrao pjesnike i pjesme, predgovorom i pogovorom popratio svoj izbor, a Hrvatsko društvo pisaca potom mu je, pod uredničkom paskom Ervina Jahića, objavilo antologiju “Svjetlaci”, podnaslovljenu “Hrvatsko pjesništvo trećega poraća (1996. – 2019.)”

Već ovaj naslov i podnaslov otvaraju zanimljiva semantička, izbornička, pa i politička ili etička polja za raspravu, a nismo još ni zagrebali pod površinu korica, među pjesme pedesetero pjesnikinja i pjesnika, poredanih kronološki prema datumu rođenja, zastupljenih s pet do osam pjesama. No prije nego bilo što od toga učinimo, valja nam zabilježiti da je knjiga objavljena u listopadu 2019. godine te će ovo paljenje reflektora da bi ju se (ponovno) prizvalo u fokus imati barem nekoliko elemenata: dosadašnju refleksiju na nju, iskustvo čitanja i, najvažnije, upućivanje takvoj vrsti knjige kao kulturološki važnom momentu kojemu se (uporno) treba navraćati, konzumirati ga, mijenjati stavove i mišljenja, stavljati ga u kontekst. Jer ne mijenjaju se samo okolnosti, mijenja se i čitatelj, a o svemu tome možda i najbolje mogu govoriti mijene u odnosima spram tekstova (pjesama) koji se u antologijama nužno postavljaju u ogledalima, višeslojnim, umnažajućim, onima u sinkroniji i onima u dijakroniji, onima u odsustvu i onima u prisustvu.

Tko je unutra

Navedimo odmah zastupljene pjesnikinje i pjesnike: Vesna Parun, Irena Vrkljan, Vesna Krmpotić, Zvonimir Balog, Petar Gudelj, Danijel Dragojević, Veselko Koroman, Arsen Dedić, Zvonimir Mrkonjić, Branislav Glumac, Nikica Petrak, Stijepo Mijović Kočan, Mario Suško, Luko Paljetak, Ivan Rogić Nehajev, Borben Vladović, Jakša Fiamengo, Slavko Jendričko, Jozefina Dautbegović, Vesna Biga, Sonja Manojlović, Milorad Stojević, Branko Maleš, Gordana Benić, Drago Štambuk, Božica Jelušić, Diana Burazer, Sead Begović, Dražen Katunarić, Anka Žagar, Mile Stojić, Branko Čegec, Miroslav Mićanović, Delimir Rešicki, Miloš Đurđević, Krešimir Bagić, Damir Šodan, Tomislav Domović, Miroslav Kirin, Drago Glamuzina, Tomica Bajsić, Davor Šalat, Ivica Prtenjača, Ivan Herceg, Ervin Jahić, Dorta Jagić, Ana Brnardić, Marko Pogačar, Martina Vidaić i Goran Čolakhodžić.

Ako već ovdje uputimo na jednu očitost, odnosno ako ju kvantificiramo, već smo stupili na polje nepovrata, koje otvara pitanja i tumačenja koja zahtijevaju dodatna tumačenja i opravdavanja, jer u suštini iznose politički stav. Pa čemu toliko okolišanja oko činjenice da je Maroević u svojoj antologiji zabilježio trinaest pjesnikinja, a 37 pjesnika? Zato što takvo kvantificiranje odmah na Maroevića lijepi antifeminističku metu i gađanje može otpočeti. Ili se nastaviti, jer činjenice su porazne: antologičari, mahom muškarci, favoriziraju muškarce, i tome se nema što ni dodati ni oduzeti. I zato je Maroević, sa svim svojim pravima i ukusima i činjenicama da je on taj koji određuje metodologiju uvrštavanja pjesnika, (samo) dio jednog obrasca koji nikako da se promijeni.

Ono što je u svemu tome dobro, kako to obično biva, odgovor je prirode na takve (za)datosti, pa je u recentnoj pjesničkoj produkciji ženski pjesnički glas, oslobađajuće je to reći, superioran muškom. No to više s Maroevićem, a pogotovo s poezijom, nema nikakve veze.

Svi pišu poeziju

Maroević je svoje agende i postulate kojima se vodio u antologičarenju precizno detektirao u tekstovima kojima je knjiga opremljena, predgovoru i pogovoru, odnosno uvodnom eseju o suvremenom pjesništvu i završnom bilješkom o izboru. No ostavio je i neke potencijalne dugove, barem iz očišta ovoga čitatelja, o čemu malo kasnije.

Znakovit je već uvodni odlomak njegova uvodnog eseja, u kojem pisac kaže da i na kraju prošloga stoljeća i na početku novoga tisućljeća pjesništvo živi u svojim enklavama i rezervatima, da se piše kao valjda nikad ustrajnije i masovnije, a da se recepcija i odjek svode na sasvim uske krugove i tek iznimnu potvrdu u javnosti.

– To je cijena stečene i uspostavljene autonomije, a i rezultat željene difuzije i demokratizacije. “Poeziju će svi pisati” ustvrdio je još u pretprošlom stoljeću genijalni Lautreamont, a to ispunjeno proročanstvo danas nam stvara muke i nevolje razabiranja, dovodi nas često u nedoumice oko značenja i vrijednosti tekstova koje čitamo. Inflacija nužno vodi devalvaciji, a hiperprodukcija stihova svakako je naškodila ugledu djelatnosti u kojoj su fiksirana najintimnija i najtananija ljudska iskustva, u kojoj su sublimirane egzistencijalne tegobe i traume, u kojoj je svaki jezik došao do svoje najveće čistoće i najdublje prvotnosti – piše točno Maroević, implicitno upućujući na činjenicu da u eri digitalne razmjene, možda još više nego ikada prije, raste potreba za izbornicima, ponekad tumačima, a svakako informiranim pojedincima ili grupama s energijom zaranjanja u nepregledno more poticaja, da bi se iz njih izvuklo ono najbolje.

Otud, ujedno, još pokoji razlog da se u ruke uzme antologija jednoga od najvećih poznavatelja poezije ovih prostora, neumornog pratitelja scene, akoprem generacijski ipak donekle uvjetovanoga, od čega ni sam ne bježi, signirajući svoje najbolje poznavanje onoga korpusa pjesništva s kojim dijeli suputništvo.

Zaokružena putanja

U eseju Maroević dalje uglavnom govori o krugu koji je prošla suvremena hrvatska poezija, a koji je on zabilježio u svojim antologijama, uz ovu još i “Uskličnicima”, koji se bave pjesništvom od 1971. do 1995. Pa su tako krugovaši imali svoju priču, razlogovci svoju, pitanjaši svoju. I svaka od njih je znakovita, pa i za eklektičnu suvremenost (ima li uopće drugačije?).

– Logično je da su se “krugovaši” – u šestom desetljeću prošloga stoljeća – polemički odnosili prema restrikciji individualnih sloboda, afirmirajući pravo na svjedočenje egzistencijalne ugroženosti, a razumljivo je da su se “razlogovci” – u nešto liberalnijoj klimi sedmoga desetljeća – sustavnije mogli posvetiti samoj predmetnosti pisanja i tvarnosti jezika, što su pak još mnogo ekskluzivnije, radikalnije, dosljednije razvijali takozvani “pitanjaši”, došavši do stava dekonstrukcije konteksta, što pretpostavlja podjednako razgradnju socijalne kao i idejne i tekstualne hijerarhije. Sa Zbornikom “Off poezije” – koncem osmoga desetljeća – na svoj je način zaokružena i završena putanja od riječi kao znaka postojanja, preko riječi kao predmeta razmatranja pa do riječi kao stvari lišene značenja i prepuštene proizvoljnim smisaonim izvrtanjima – piše Maroević, zaključujući da je u prethodnom stoljeću, a svakako prije više od trideset godina, izvedena cjelovita amplituda od punine povjerenja u učinkovitost govora, preko njegove relativizacije pa sve do suočenja s prazninom izgovorenog, odnosno napisanog.

Sve je to u nekom trenutku moralo rezultirati određenim promjenama, pa se na iskustvo jezika u tzv. semantičkom konkretizmu, kojim se ponekad izricalo i krajnje nepovjerenje u mogućnost izricanja ikakve istine, nakalemilo iskustvo stvarnosti, uskoro oprimjereno u stvarnosnom pjesništvu, koje dobrim dijelom, ni kao termin, ni kao poticaj, na žalost, nije dobilo svoje ovjerovljenje. A nije ga dobilo ni u ovoj antologiji, jer u njoj, recimo, nema Tatjane Gromače, prvog pjesničkog pera te vrste poticaja, kao ni mnogih drugih “stvarnosnika”.

O dugu

No Maroević odlično primjećuje da aktualni pjesnički trenutak, omeđen tim trećim poraćem, nije samo klasično promatrani manirizam, mješavina svega i svačega (uostalom često tako percipirana i zato što je perspektiva suvremenika uvijek preblizu), nego organski odgovor na rečene poticaje. Pa se tako tzv. semant-konkretisti počinju više usmjeravati referencijalnosti, a tzv. stvarnosnici jezičnoj ekspanziji, distorziji i razradi.

Sada je trenutak da progovorimo o Maroevićevu dugu, barem iz ovoga očišta, jer njegov je uvodni esej mogao biti puno ozbiljnija studija četvrtstoljetna pjesnikovanja, koja bi ne samo bolje ovjerovila samu antologiju, nego bila i izrazom rijetko informiranog i akribičnog poznavatelja pjesništa, njegovih aporija i dometa, ne samo na ovim prostorima, nego i puno šire. Cvjetko Milanja, Zvonimir Mrkonjić i Tonko Maroević, na žalost, ili se barem tako ovome čitatelju čini, nemaju dostojnih zamjena u ovoj našoj suvremenosti, pa i kad se ne mogu maknuti od nekih davno usvojenih obrazaca, oni i dalje predstavljaju eruditske nosioce (izgubljenih) znanja s kojima je divno komunicirati pa i angažirano polemizirati. Pa dok Maroević zaključuje da “sinkronija četvrtstoljetnog isječka hrvatskoga pjesništva idealno upućuje na duboku dijakroniju domaćega nam Parnasa, svjedočeći kako aktualna poetska praksa, unatoč nepovoljnim uvjetima i nezadovoljavajućoj recepciji, predstavlja relevantnu parcelu kontinuirana lirskog izraza”, mi, još i prije čitanja njegova izbora, žalimo što svi ti momenti nisu angažiranije domišljeni u tekstu koji ostaje sasvim korektnim uvodom u antologiju, ali neostvarenim potencijalom ozbiljne, i potrebne, studije ovodobnog pjesništva.

Poznavajući Maroevićevu skromnost, ali i nabrušenost dijela mlađih pjesnika i (blagih) koketa s teorijom ili kritikom prema “starcima”, jasno nam je da su šanse za taj tekst (bile) vrlo male.

O bljeskovima

Vratimo se sada naslovu antologije, što će nas odvesti i na autore i njihove pjesme u nju uvrštene. “Svjetlaci” su bljeskovi koji nastaju kad se zatvore oči, ali naslov je antologije uzet iz istoimene pjesme Delimira Rešickog te se odnosi na, kako to kaže Maroević, “shvaćanje pjesničkog teksta kao konkretizacije ili svjetlosne emanacije nekog (vizualnog, emotivnog, verbalnog ili čak samo ritmičkog) doživljaja.” No ono što iza toga može stajati je i Maroevićev možebitni dug, kako je to već primijećeno, prema činjenici da Rešicki, ovome autoru jedan od najznačajnijih živućih autora bilo koje generacije, nije bio uvršten u prethodnu antologiju, “Uskličnici”, s kojom ova zatvara krug i čini pregled pjesništva od 1971. do danas. Ako bismo se mogli ozbiljno našaliti, treća antologija koju će autor pisati možda će tražiti svoj naslov u opusu, u ovu antologiju neuvrštene, Monike Herceg.

A kad smo već ovdje, da i mi ispucamo svoje strelice nekih od onih kojih nema, pa da to skinemo s obaveznog dnevnog reda i konačno se posvetimo onima kojih ima. S obzirom na ranije utvrđen nesrazmjer u kontekstu pjesnikinja, navest ćemo da osim Gromače u Maroevića tako nema ni Andriane Škunce, Sibile Petlevski, Lane Derkač, Sanje Lovrenčić, Aide Bagić, Jasenke Kodrnje, Asje Bakić, Eveline Rudan, Andrijane Kos Lajtman, Sanje Baković, Marije Dejanović, Marije Andrijašević, Antonije Novaković… Popis bi se, dakako, još mogao nastaviti, kao što i u sferi pjesnika postoje jaka neuvrštena imena, recimo kapitalci Boris Maruna i Simo Mraović, no oni su (kao i neke od pjesnikinja iz ovoga popisa neuvrštenih) pali žrtvom jednoga ukusa koji “stvarnosnike” jednostavno cijeni manje. I u tom smislu iluzorno je kritizirati Maroevića, jer onda to ne bi bila njegova antologija i njegov izbor. Ako tko ima bolji, mora ga načiniti, opravdati, pa pronaći izdavača i objaviti ga. Pogotovo ovdje nećemo polemizirati o dijalektalnoj poeziji, koju Maroević izbjegava, jer to pak otvara sasvim nove slojeve pitanja o korpusu hrvatske književnosti, ali i “pravima” antologičara.

Što jest unutra

Pa čak i sam Maroević je, naravno, svjestan da je izbor mogao biti i drugačiji. Neke prijatelje i dugogodišnje poznanike nije uvrstio, recimo Sibilu Petlevski, Igora Zidića, Matu Ganzu… što govori i o tome da je u kontekstu svojega ukusa postavio visoke kriterije, pa ako bismo mi, recimo, umjesto Tomislava Domovića uvrstili bilo koju od gore navedenih pjesnikinja, nećemo to propisivati kao kanon kojem bi trebao odgovarati Maroević. Neka njega i njegova izbora, s kojim mi, eto, ipak volimo stupiti u dijalog. No tu ćemo stati.
Po pitanjima onoga što jest unutra, dakle pjesme pedesetero pjesnika, možemo reći da nismo još čuli ili pročitali kritiku izbora samih tekstova, jer to bi bio kudikamo ozbiljniji posao, koji je malo tko u ovom našem kulturnom prostoru uopće spreman napraviti. Maroević objašnjava da u njegovoj metodologiji broj pjesama (od pet do osam) nije valorizacija pjesnika, nego upućivanje na stilske i motivske raspone, jednako kao što su izabrane pjesme morale biti objavljene u periodu o kojem je riječ, dakle od 1996. do 2019. godine. I tu možemo pratiti zanimljive momente, poput činjenice da u najstarijoj generaciji koja je u to doba (još uvijek) objavljivala, vrhunsku formu zadržavaju samo rijetki. Ovome čitatelju tako nema razlike u kakvoći pjevanja Danijela Dragojevića kroz godine. Uz tematsko-motivske mijene i preokupacije, emanacija njegova duha tek je pronašla adekvatnu formu za svoj (novi) sadržaj. Pjesmu “Četvrtak”, recimo, ovdje dakako uvrštenu, a iz posljednje Dragojevićeve zbirke “Kasno ljeto”, pamtit ćemo dok budemo živi.

Eklektičan pregled

Na drugom polu je Vesna Parun, čija je pjesnička moć potkraj života ipak opala, pa uvrštavanje njenih pjesama u ovakav izbor nalazimo ipak dugom prema njenu ukupnom obolu. Da je napisala samo ono što je objavila u rečenom periodu, teško bi se te pjesme našle u ovoj antologiji.
Po pitanju najmlađih autora, osim njihovim izborom, o čemu smo (previše) pisali, Maroević ponekad, po našemu sudu, ne nudi najreprezentativnije radove, no i opet, to je stvar ukusa. Ali za primijetiti je i nama u ovakvoj vrsti teksta da Maroević najbolje stoji s korpusom onih pjesnikinja i pjesnika koji se nalaze u sredini, ako sredinu uzmemo jako široko, od najmlađe Dorte Jagić nadalje. Odmah nam je ovo i doznačiti, ako nije jasno: ograničenje s najstarijima nastupa ne zbog Maroevićevih preferencija ili nemogućnosti sagledavanja, nego, kako rekosmo, zbog toga što u promatranom periodu izlog radova iz kojeg se bira nije onako bogat kako bi bio da se sagledava ukupnost produkcije.

O mlađima i njegovu odnosu prema njima pak je i sam Maroević dovoljno rekao u svojim tekstovima antologije.
Metodološki je, dakle, Maroević donio eklektičan, vrlo širok pregled generacijski i poetički udaljenih pjesmopisanja, jasno označen antologičarevim ukusom, ali i hrabrošću. U konačnici čitatelju nudi meritoran i moćan pogled na heterogen korpus hrvatskog suvremenog pjesništva, s kojim se može dijalogizirati, polemizirati, ali iz kojega se može i učiti, komparirati, nalaziti poticaje za daljnje istraživanje. I, što da ne, sastavljanje neke nove antologije ako je taj nerv dovoljno jak.