Slovenski saksofonist i skladatelj Jure Pukl će 15. studenoga u dvorani Gorgona zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti nastupiti uz Jazz orkestar HRT-a pod ravnanjem Mirona Hausera. Bio je to povod za razgovor s ovim slovenskim glazbenikom koji je ostvario zavidnu međunarodnu karijeru.

Pukl je nakon završetka srednjoškolskog obrazovanja u Mariboru studirao klasični i jazz saksofon na Umjetničkom sveučilištu u Beču. Usavršavao se na konzervatoriju u Hagu, a potom na Berklee Collegeu u Bostonu, gdje su mu mentori bili Joe Lovano i George Garzone. Magistrirao je glazbu na Glazbenoj akademiji u Grazu. Pozornicu je dijelio s poznatim džezistima poput Davea Liebmana, Branforda Marsalisa, Esperanze Spalding, Georgea Lewisa, Jeffa »Taina« Wattsa, Macea Parkera, Howarda Curtisa, Dona Menze i Leeja Harpera. Članovi njegovih sastava bili su ugledni džezisti. Kao vođa sastava snimio je šest albuma. Na snimanjima nekih od tih izdanja pridružili su mu se Vijay Iyer, Joe Sanders, Damion Reid, Adam Rogers, Gregory Hutchinson, Melissa Aldana, Johnathan Blake i drugi slavni džezisti.

Iako najčešće nastupa s malim sastavima, Pukl ima bogato iskustvo sviranja s orkestrima. Naime, sviranje s big bandom svojevrsna je škola za sve jazz glazbenike, a tako je bilo i za njega. U mladosti je svirao u puhačkom orkestru, poslije je, tijekom studija klasične glazbe, svirao u orkestrima, ponekad i kao solist. Svirao je s Big Bandom RTV Slovenija, jazz orkestrom Nouvelle Cuisine i Simfonijskim orkestrom austrijskog radija te »Gustav Mahler« Youth Orchestrom pod ravnanjem Claudija Abbada. »Puno sam svirao s big bandovima iako nisam stalni član niti jednog«, rekao je. »Zapravo, bio sam stalni član European Movement Jazz Orkestra koji djeluje dva puta godišnje s po nekoliko koncerata, s kojim smo nastupili i u Zagrebu 2010. Inače nisam član nekog big banda koji djeluje redovito. Kao solist sam nastupao s big bandovima već tijekom školovanja, posebice s Big bandom Kraljevskog konzervatorija u Den Haagu i Berklee Concert Jazz Orkestrom, a poslije i s beogradskim RTV Big Bandom. S nekim sam orkestrima svirao i kao član saksofonske sekcije.«

Anorok je korona

Između ostalih, kao gost, solist svirao je s Jazz orkestrom HRT-a. »To je odličan big band u kojem svira puno mojih prijatelja«, kaže. »Zadnji put sam svirao s njim prije petnaestak godina kad je orkestar još vodio Saša Nestorović. Jazz orkestar HRT-a je posebice u pogledu zvuka, ali i zajedničkog ‘disanja’. Momci odlično fraziraju i blanding u big bandu je jako dobar. Big bandove, ali i klasične orkestre – budući da sam studirao i klasiku mnogo sam kao solist svirao s orkestrima klasične glazbe – doživljavam na poseban način, ponajprije jer to ne radim redovito kao što sviram s malim sastavima, a potom, kako ja to vidim, trebam pronaći svoj prostor u zvuku, posebice kad se radi o skladbama u kojima se ne izmjenjuju samo teme i sola, nego se glazba razvija i gradi, a solo nije samo korus nego se kroz neko vrijeme provlači tijekom izvedbe. Solist mora dobro slušati što big band svira. Ne može očekivati da će big band pratiti njega i da će on svirati preko toga. Solist mora pronaći svoje mjesto, priliku kako će popunjavati zvuk dok iza njega već svira dvadeset glazbenika i zvuk je već poprilično ispunjen. Kod ovako velikih sastava potrebno je poštovati disciplinu. Zato je posebice zanimljivo i sjajno svirati ovakvu glazbu. Važno je da glazbenici dobro odsviraju aranžman i da imaju dobru energiju. Puno ljudi znači puno različitih energija koje se trebaju spojiti i popuniti međusobno, jer nekad se dogodi da se ne poklope, nego se bore međusobno…«

Za koncert s Jazz orkestrom HRT-a Pukl priprema program s vlastitim skladbama, onima koje su bile napisane za njega, ali i jednom standardnom baladom. Bit će to skladbe s njegovih ploča: »Triumpf of Society« s albuma »Broken Circles«, »Doves« s »Doubtless« i »Seahorse« sa »Sound Pictures« te skladba »Impresija« koju je Kaja Draksler napisala za njega. Odsvirat će i jednu baladu iz arhiva Jazz orkestra HRT-a. Između ostalih aranžmane su napisali Kaja Draksler, Tadej Tomšič, Igor Lunder i Reinhold Schmoelzer. Pukl je taj program nazvao »In the Moment«. Upravo to je njegov životni moto – »in the moment«, u trenutku, u tom trenutku. »To znači da nije toliko bitno što je bilo ili što će biti«, tvrdi. »Volim živjeti za trenutke, ne planirati svaki korak, ne truditi se da je uvijek sve pod kontrolom… Jedino znam da će to biti moderan jazz, harmonijski i ritmički malo napredniji, nešto između tradicije i budućnosti. U skladu s tim pisani su i aranžmani. Želim da su malo drukčiji od same kompozicije, ali da još uvijek odražavaju samu skladbu te da imaju prostora za sola i da su dobro orkestrirani.«

Jure Pukl je čest gost hrvatskih pozornica. Zadnji je put u Zagrebu svirao 20. svibnja ove godine u Tvornici kulture, na festivalu JazzHR Spring Edition. Tom prigodom vodio je međunarodni sastav s kojim je predstavio svoj novi projekt »Anorok«. Istoimeni album snimio je s trubačem Peterom Evansom, kontrabasistom Joeom Sandersom i bubnjarem Nasheetom Waitsom, a na koncertu u Zagrebu nastupio je uz trubača Ralpha Alessija, kontrabasista Joea Sandersa i bubnjara Ferenca Nemetha. »Čitana obrnuto, riječ anorok je korona«, objasnio je. »Naime, ovu sam glazbu skladao u vrijeme pandemije, dok je još uvijek bila korona. Malo sam se igrao tim nazivom pa sam rekao da ćemo sad opet okrenuti na bolju stranu, kao anorok, da nije korona.«

Na krilima jazza

Kao autor Pukl članovima sastava ostavlja veliku slobodu u interpretacijama. Zapravo, bira one muzičare kojima je blizak njegov način glazbenog razmišljanja, a od njih očekuje da daju svoj doprinos u konačnom oblikovanju skladbi. »Kao autoru važno mi je da skladba ima priču te da ima dovoljno mjesta za improvizaciju i spontanost«, objašnjava. »Također važno mi je da nije prekockasta, što znači da nije napravljena po nekoj ‘jazz recepturi’, kako su to mnogi već radili i odradili. Moramo tražiti nove koncepte, biti individualni i svoji. Uostalom tako je jazz nastao. Kad počnemo svirati od glazbenika ne zahtijevam ništa. Biram one za koje vjerujem da će donijeti nešto svoje i tako obogatiti moju glazbu. Naime, najuzbudljivije mi je kad čujem sastav ili muzičara koji nosi u sebi tradiciju, ali je ipak ne upotrebljava za kopiranje ili sviranje po tom ‘receptu’ nego traži ili već ima osoban izričaj. To što volim čuti ovisi o raspoloženju tog dana ili prethodnog razdoblja. Jedan dan volim slušati Bena Webstera, sljedeći dan Messiana, pa opet sljedeći dan rapera NAS-a, naprimjer. Slušam različitu glazbu, u zadnje vrijeme najmanje jazza, iako dosta kupujem ploče i imam puno povijesnih jazz izdanja. U zadnje vrijeme slušam i dosta singer-songwritera. Zato su moje skladbe otvorene, što znači da se mogu svirati na razne načine. Nema dijelova koje bi trebalo svirati na posve određen način. Trebali bismo ih interpretirati onako kako se osjećamo taj dan, tu večer kad sviramo. Budući da je u vrijeme pandemije sve bilo vrlo nesigurno i nejasno, budući da nismo bili svjesni što se zbiva, tako sam nekako i zamislio koncept te glazbe, da se može svirati na razne načine. Prije sam više pisao glazbu s harmonijskom podlogom, s precizno određenim dijelovima i oznakama gdje tko solira, a ovdje je puno otvorenije i svake večeri je drukčije.«

Osim što ih na taj način potiče da svaku večer sviraju drukčije, njegove skladbe potiču glazbenike iz benda na kreaciju, na ludovanje. »Mislim da je baš u tome bit umjetnika«, rekao je. »Ustvari, biti umjetnik znači da si slobodan u određenoj sferi. Recimo kod nas jazz muzičara karakteristično je da sviramo skladbe koje tijekom izvedbe pretvaramo u nešto drugo. To je najviše što umjetnik može napraviti, u čemu može istinski uživati. Želimo raditi svoju glazbu koja nikad nije ograničena određenim parametrima i dijeliti je na bini s drugim glazbenicima, što je opet posebno veselje jer ti glazbenici dodaju svoje viđenje, svoju interpretaciju, svoje razmišljanje. Ako ne sviram svaki dan, ako svaki dan ne slušam glazbu – ne samo jazz – ako ne idem ujutro u prostoriju za vježbanje i napravim si kavu te počnem puhati duge tonove, što je vježba za sound, onda ne letim… No ako to napravim svaki danm to mi je dovoljno za let na krilima jazza/glazbe!«

Preživjeti od jazza

U tom veselju pridružuje im se i publika, koja također utječe na to da je svake večeri drukčije. »Publika mi je vrlo bitna, njihova energija«, kaže Pukl. »Volim kad mi ljudi dođu poslije koncerta i zahvale za glazbu. Tada im se zahvalim za energiju koju nam isporučuju. Naravno nekad imamo bolje, a nekad lošije dane. Osjetljiv sam pa kad publika bude suzdržana ili povučena, ili ih ne motiviramo dovoljno, to jako utječe na mene. Osjećam to, ali naravno trudim se da uvijek damo najbolje i da publika to osjeti te vrati u energijskom smislu.«

U stvaralačkom procesu Puklu je važna sloboda. Takav pristup uspijeva ostvariti jer često iza sebe ima glazbenike svjetskog jazza, one koji suradnicima omogućuju slobodu izražavanja. »Zato sam želio živjeti u New Yorku, u centru događanja gdje živi najviše najboljih glazbenika«, tvrdi. »Zato sam htio tamo uspjeti. Kad sam upoznao sve te ljude i počeo svirati s njima nisam se više osjećao kao da je pored mene neki izvanzemaljac koji svira. Primio sam to kao da imam sreću da mogu svirati s njima, ali to se najviše vidi na energiji s kojom sviramo, jer takvi snažni glazbenici, ne zvijezde nego snažni glazbenici, naprave i tebe snažnijeg, uz njih i ti bolje sviraš, bolje zvučiš. Sad više ne razmišljam tko je zvijezda, nego suradnike biram po feelingu. Zovem one čije mi se sviranje sviđa. Sad već imam prijateljski krug glazbenika s kojima radim. Joe Sanders mi je i osobno vrlo dobar prijatelj, Gregory Hutchinson također, kao i Nasheet Waits. Prije nego sam ja njega zvao u svoj bend, on je zvao mene u njegov i s njim sam svirao niz koncerata u Europi.«

Ipak, život jazz glazbenika nije uvijek idiličan. Budući da se posvetio jazzu, nameću se pitanja kako preživljava svirajući tu glazbu, kako se nosi s teretom napornih turneja, što ga motivira da nastavi svirati jazz unatoč svim tim poteškoćama. »Motivira me ljubav prema glazbi«, tvrdi. »U tu glazbu zaljubio sam se na prvi pogled. Uvijek sam bio dosljedan u bavljenju jazzom, nisam radio kompromise. Nekad ni neke druge veze, recimo romantična veza mi je bila manje bitna nego muzička. Kad sam se školovao, pitao sam se gdje ću živjeti i odlučio da će to biti tamo gdje je najbolja glazba. Na kraju sam otišao u New York kad sam imao trideset i pet godina. Svi su mi govorili da sam lud, pitali me što ću tamo, kako ću preživjeti, ali osjećao sam da moram i nikad mi nije bilo žao. Baš ta ljubav prema glazbi me motivira i potiče da nastavim. Sad to više nije preživljavanje, nego život jer imamo bolje uvjete. Više na turnejama ne vozimo uvijek mi, jer tada ne spavamo dovoljno, nego imamo vozača i kombi tako da se uspijemo naspavati, ne radimo sve sami. No bilo je godina kad smo bili u teškoj financijskoj situaciji, kad nismo znali kako ćemo preživjeti iz mjeseca u mjesec, pogotovo u New Yorku nakon što sam stigao tamo, iako sam tada već imao karijeru. Tamo si nitko i ništa dok se ne dokažeš na sceni, moraš krenuti od samog početka. Primjerice, prve godine boravka u New Yorku s triom sam svirao u Central Parku da bih zaradio za život. Svirali smo na otvorenom i to tri, četiri puta tjedno po pet, šest sati dnevno. Tako spoznaš kako si još dosta snažan muzički, kako ti se postavila ambažura jer si toliko svirao svaki dan, a i zaradili smo neke parice da smo mogli platiti stanarinu i hranu.«

Vlastiti izraz

To iskustvo mu je od pomoći u njegovom sviračkom, ali i pedagoškom djelovanju. Naime danas on podučava mlade glazbenike, između ostalog i na jazz klinici koju vodi u Velenju. »Tu Jazz kliniku pokrenuo je Boško Petrović, a ja sam prve tri godine sudjelovao kao polaznik«, rekao je. »Boško mi je bio prvi jazz mentor. Jednom mi je rekao: ‘Jura, ako to voliš, radi to, za tebe to ima smisla!’ Kasnije me zvao na svirke s njim i njegovim bendom i čak me zvao na snimanje jednog albuma. Prije toga sam ga i sam zamolio da snimi ploču sa mnom i za to nije tražio honorar. Od njega sam naučio što znači ‘giving, passing it on’, stara škola ili old school. Toga skoro više nema jer ima sve manje takve jazz gospode, legendi… Zato sam preuzeo Kliniku. Volim dodati nešto glazbenoj sceni, volim vidjeti mlade džeziste koje to nadahnjuje, volim kad dođu i kažu mentorima: ‘You changed my life!’ Program je nastajao nekoliko godina. Pratili smo i prosuđivali što je dobro, a što možda nije. I sam sam prisustvovao takvim radionicama diljem svijeta i stekao sam osjećaj za to što je dobro. Za predavače zovem prijatelje, muzičare s kojima sam svirao, one koji imaju što reći, glazbeno i filozofski.

Kod nas su kao predavači sudjelovali cijenjeni svjetski glazbenici kao što su Kurt Rosenwinkel, Jeff »Tain« Watts, Ben Hannink, Shai Maestro, Joe Sanders, Melissa Aldana, Sara Serpa, Nasheet Waits, Mike Moreno, Nelson Veras, Danny Grissett i Sanem Kalfa, ali i slovenski muzičari: Kaja Draksler, Marko Črnčec, Jani Moder i drugi.«

Nakon što je dvadeset i osam godina radio kao slobodan umjetnik, Jure Pukl je danas profesor na jazz odjelu glazbene akademije u Ljubljani koji je započeo s radom ove školske godine. »Za to su zaslužni Matej Hotko i Jaka Pucihar«, rekao je. »Oni su to gurali godinama. Počeli su prije petnaest godina, a Matej je poslije, prije desetak godina, to preuzeo i izgurao do te točke da se otvorio odjel. Sada ćemo ga trebati razvijati, tvrdo raditi da bi dokazali da je naš mladi kolektiv sposoban za to. Radit ćemo na usvajanju znanja o glazbalima, improvizaciji, sposobnosti sviranja u jazz orkestrima i malim sastavima i, naravno, na tome da naši studenti razvijaju vlastiti glas i izraz.«