Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
10. prosinca 2019.
Oceanografkinja

IVONA CETINIĆ Riječanka na čelu programa NASA-e vrijednog čak 75 milijuna dolara

Ivona Cetinić
Ivona Cetinić
Autor:
Objavljeno: 27. studeni 2017. u 7:11 2017-11-27T07:11:00+01:00

Na temelju njenog prethodnog rada, NASA je Ivonu prije nekoliko godina pozvala da se pridruži njihovom »Ocean Ecology Labu« i radu na razvijanju novog sofisticiranog satelita čije je lansiranje planirano za 2022. godinu

NASA-in »timelapse« koji prikazuje promjene u sezonskoj suigri biljnog svijeta i Zemljine površine u posljednjih 20 godina ubjedljivo je najgledaniji nedavni video američke svemirske agencije. U posljednjih tjedan dana od kad je objavljen pogledan je više od milijun i pol puta, a pored fascinantnih satelitskih snimki na kojima se povlačenje i bujanje zelenila doima kao da Zemlja diše, glavna zvijezda popularnog videa je Riječanka Ivona Cetinić.

Na spomenutom video uratku, naime, zapravo imamo priliku vidjeti rezultate kompleksnih optičkih satelitskih mjerenja koji ocrtavaju što se kroz sezone i godine događa s biljnim svijetom na kopnu i moru, a Ivona se pojavljuje u ulozi naratora kao jedna od trenutno najvažnijih oceanografkinja u redovima NASA-e, specijalizirana za optička mjerenja biologije fitoplanktona (biljnih planktona). Video je privukao i veliku pozornost najvećih svjetskih medija, pa se Ivona prošli tjedan pojavila i na podužem CNN-ovom prilogu u kojem američkoj javnosti pojašnjava ovaj fascinantni »zemaljski« dio NASA-inih istraživanja. Hrvatskoj znanstvenici to i nije prvi put da NASA-u predstavlja u medijima, što i ne čudi obzirom da se trenutno nalazi na čelu jednog od najvećih aktualnih oceanografskih projekata ove najveće svjetske svemirske agencije i jedna je od vodećih znanstvenica u tzv. Laboratoriju za ekologiju oceana u NASA-inom Goddard centru za svemirske letove.

Strelovita karijera 

Ivonin put do NASA-e odličan je primjer strelovite karijere koju naši najtalentiraniji znanstvenici mogu ostvariti u inozemstvu. Pred završetak studija iz biologije na zagrebačkom PMF-u, kao članica laboratorija prof. dr. Damira Viličića, sudjelovala je u međunarodnom projektu Dolce Vita na kojem se promatrao međusobni utjecaj geofizikalnih i bioloških procesa u Jadranu. Američki dio tima primjenjivao je metode bio-optike, drugim riječima koristili su svjetlo za mjerenje procesa u moru.

– Prisustvo različitih čestica uzrokuje i promjene svjetla, a time dakle i boje mora, što se može mjeriti instrumentima u moru i pomoću satelita. Sateliti koriste odbijanje sunčeve svjetlosti od površine mora, a instrumenti u moru imaju ugrađeno svjetlo i na sličnom principu rade mjerenja ispod površine, pojašnjava nam Ivona.

Ivona Cetinić / Foto: twitter/NASAOcean

Ova optička mjerenja znanstvenici mogu koristiti da bi vidjeli koliko u moru ima fitoplanktona, a koliko ugljika, različitih nutrijenata i raznih kemikalija koje fitoplanktoni trebaju za rast. Tada relativno nova metoda koja je puno brža od »tradicionalnijeg« filtriranja uzoraka vode kroz različite filtere, fascinirala je Riječanku od početka studija zainteresiranu u kombinaciju fizike i biologije. Prof. Burt Jones iz američkog tima pozvao je tada Ivonu na doktorat u SAD, na Sveučilište u Južnoj Kaliforniji gdje se nastavila baviti proučavanjem fitoplanktona, radeći s podvodnim robotima i proučavajući biološke procese poput cvjetanja mora u blizini kalifornijskih obala. Po završetku doktorata prebacila se na Sveučilište u Mainu, gdje je u sklopu postdoktorskog studija istim metodama počela proučavati globalnije probleme, odnosno biološke procese u oceanima, ponajviše u sjevernom dijelu Atlantika. Fokus njenih istraživanja i tada je bio način na koji fitoplankton mijenja kruženje ugljika u atmosferi i na površini planeta.

– Fitoplanktoni, baš kao i biljke na kopnu, uzimaju ugljični dioksid iz atmosfere i pretvaraju ga u šećer koji im je potreban za rast. Mene zanima kako će različiti tipovi fitoplanktona utjecati na daljnje kruženje ugljika.

Neke fitoplanktone će primjerice pojesti ribe koje će onda »ispuhati« taj ugljični dioksid natrag u atmosferu. Neki fitoplanktoni će umrijeti sami od sebe i pasti na dno oceana, što znači da je taj CO2 maknut iz atmosfere za idućih nekoliko stotina godina.

– More na razne načine povlači isti postotak ugljičnog dioksida iz atmosfere kao i eko sustavi na kopnu i važno je znati što se s njim poslije događa. Kad bi nestali fitoplanktoni, onda bi rast ugljičnog dioksida u atmosferi bio puno veći. Ono što to sprječava su šume i oceani. Mi danas imamo jako dobro razumijevanje razlika između pojedinih vrsta fitoplanktona. Slijedeći korak je pokušati uvidjeti razlike i promjene vezane za put ugljika, pojašnjava nam Ivona. Razlog je jasan – ako se fitoplankton mijenja, mijenja se i cijeli eko sustav.

Njezin rad nije prošao nezapaženo, pa ju je unatrag nekoliko godina NASA pozvala da se pridruži njihovom »Ocean Ecology Labu« i radu na razvijanju novog sofisticiranijeg satelita čije je lansiranje planirano za 2022. godinu. Postojeći satelit je, šali se Ivona, poput starog Nokijinog mobitela, a novi bi u odnosu na njega trebao biti kao najnoviji iPphone. Trenutno je, naime, putem satelitskih snimki teško razlikovati vrste planktona na pojedinim područjima, a nova razlučivost bi to trebala omogućiti dozvoljavajući znanstvenicima da kvalitetnije vide i povezanost fitoplanktona i kruženja ugljika.

Razvoj novog satelita jedan je od razlog zbog kojeg je NASA ovog kolovoza pokrenula veliki petogodišnji program EXPORT namijenjen proučavanju utjecaja koji sinteza organskih tvari iz ugljičnog dioksida na površini oceana ima na kruženje ugljika na Zemlji, a s time i na klimatske promjene. Program »težak« 75 milijuna dolara obuhvaća dva velika eksperimenta – jedan na Pacifiku, a drugi u Sjevernom Atlantiku i podrazumijeva vrhunsku opremu, te logistiku u vidu platforme, brodova, aviona i podzemnih robota. Ivona je zadužena za znanstvenu koordinaciju stotina znanstvenika koji će u njemu sudjelovati, kao i iznimno komplicirane dinamike istraživanja.

»Divlje« ideje 

Nije teško zaključiti da je za jednog oceanografa rad u uvjetima koje nudi NASA ostvarenje snova.

Priroda se ne može nositi s globalnim zatopljenjem

Laički rečeno, jedan od glavnih praktičnih razloga zašto znanstvenici istražuju odnos fitoplanktona i kruženja ugljika u konačnici su podaci koji bi nam mogli ukazati na posljedice klimatskih promjena. Što nam dakle govori famozni NASA-in »timelapse« koji sažima desetljeća promatranja globalne biologije iz svemira?

– Već unutar prve godine mjerenja moglo se vidjeti kako brzo biljke reagiraju na El Nino i na slične promjene u klimi. Danas se vidi da je u posljednja dva desetljeća Arktik postao zeleniji, područja manje produktivnosti, odnosno tzv. oceanskih pustinja su počela biti veća, a vidjeli smo i povećano cvjetanje mora u području obala. Sve to su reakcije na povećanje temperature. Eko sustavi se mijenjaju na području sjeverne hemisfere. Proljeće dolazi ranije, a jesen kasnije. Priroda nije evoluirala na način da se može nositi s time. Neke vrste koriste tu situaciju, a neke vrste propadaju, pojašnjava Ivona.

Jedna od spomenutih posljedica je i cvjetanje mora – iako hrani akvakulturu, tu situaciju uvelike koriste opasne toksične alge koje ugrožavaju ribe, ali i posredno ljude. Primjer posljedice zatopljenja u Jadranu su i ribe papagajke koje jedu koralje no i općenito najezda vrsta koje u Jadran dolaze iz Crvenog mora. Povećanje globalne temperature od 0,7 celzijusa u zadnjih 30 godina, tvrdi Ivona, je dramatično veliko u vrlo kratkom razdoblju. Drugim riječima, vrste se na njega ne mogu adaptirati u samo dvije do tri generacije. U zaljevu Maine kraj Bostona, navodi nam ona još jedan primjer, posljednjih godina došlo je do »eksplozije« broja jastoga koji iz južnijih predjela bježe na sjever. S daljnjim zatopljenjem jastozi će nastaviti svoj bijeg i uskoro će svi završiti u Kanadi, dok će ribarstvo u tom dijelu Amerike trpjeti velike gubitke.

– S podacima prikazanim u »timelapsu« vidimo reakciju na klimatske promjene, ali ne i same klimatske promjene. No u kombinaciji s drugim podacima poput promjena u temperaturi možemo vidjeti realni utjecaj klimatskih promjena. U načelu bi nam trebalo bar još deset godina da možemo reći što se točno događa, zaključit će Ivona.

– Radimo stvari koje su na rubu, pomaknutu znanost. Ako imam neku ideju, bez obzira koliko bila »divlja«, imam prostora, vremena i novaca da je razvijem. Ovaj NASA-in institut je kao veliko sveučilište, genijalni znanstvenici i genijalni inženjeri rade zajedno na razvijanju novih metoda i opreme. Na prvom sastanku s inženjerima imala sam dojam kao da sjedim s kapetanom Picardom i slušam neku terminologiju iz Zvjezdanih staza. Ali sada sam već i sama dosta naučila o inženjerstvu, priča nam Ivona koja je jedna od rijetkih žena u NASA-inim redovima na ovom području znanosti.

Na zadnjem »terenu« na Pacifiku, prisjeća se ona, njezin tim je isprobavao čak tri, četiri nove tehnologije za praćenje fitoplanktona i mjerenje ugljika koji s njim tone prema dnu. Između ostalog iskoristili su razbijeni iPhone da u njega stave kameru, postavili su ga potom na podvodnu platformu koja tijekom 48 sati ide na veliku dubinu, te tako po prvi put snimili »kišu« mrtvih fitoplanktona koja pada na morsko dno. Uspjela improvizacija će sada biti iskorištena za konstrukciju prave kamere.

Na pitanje znači li sve to da NASA-i ipak nisu dramatično uskraćena sredstva za istraživanje života na Zemlji i klimatskih promjena, naša sugovornica diplomatski odgovara da kao zaposlenica američke državne agencije nije ovlaštena da raspravlja o toj vrsti pitanja.

Lude ideje isprobavala je nedavno i na brodu Schmidt Instituta, čiji je vlasnik bivši glavni direktor Googla Eric Schmidt. I na ovom projektu Ivona je bila glavni znanstvenik, a privatni institut koji se bavi istraživanjima mora sudionicima je osigurao ama baš sve potrebno da dobiju najbolje rezultate. U takvim uvjetima, kaže ona, nije teško raditi na brodu mjesec dana po 20-tak sati.

Multikulturalna zajednica 

Riječka znanstvenica, inače, posljednjih godina živi sa suprugom Amerikancem, također znanstvenikom, i trogodišnjim sinom u predgrađu Washingtona. Život u glavnom gradu SAD-a je, kaže, brz, ali nije neugodan. Sve je puno znanosti i kulturnih zbivanja, a gradom dominira multikulturalna zajednica. Ona i suprug život u predgrađu izabrali su zbog sina – prvenstveno da bi njemu bilo ugodnije, ali i zbog mogućnosti da imaju vrt i uzgajaju vlastito voće i povrće. Ivona nam priznaje da se svojedobno pokušala vratiti u Hrvatsku, no za njenu specijalizaciju i tip istraživanja Hrvatska definitivno nema uvjeta.

No znanstvene veze s Hrvatskom nije prekinula. Osim što surađuje sa znanstvenicima Sveučilišta u Zagrebu poput dr. Zrinke Ljubešić, već osam godina intenzivno radi na projektu dovođenja velike međunarodne konferencije na temu optičke oceanografije u Dubrovnik. Konferencija koja je većinom Ivonino »čedo« i ona predsjedava njenim organizacijskim odborom, u listopadu iduće godine privući će u Dubrovnik predstavnike NASA-e, te europske, kanadske i kineske svemirske agencije, kao najvažnijih svjetskih organizacija koje se bave satelitskom tehnologijom i oceanografijom i tako zasigurno doprinjeti otvaranju nekih novih mogućnosti i za hrvatske znanstvenike i inženjere.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.