Svima dužni

Ugostitelji na rubu preživljavanja: Stavljanje ključa u bravu na Trsatu najavilo čak – sedam kafića

Biljana Savić

Foto Vedran Karuza

Foto Vedran Karuza

Promjenom stope PDV-a porezno opterećenje je poraslo za 10 posto prometa i time pojelo svu dobit. Pouzdano znam da vlasnici sedam kafića na Trsatu prodaju svoje objekte zbog nelikvidnosti. Cijene su od 10 do 30 tisuća eura za inventar, kaže iskusni ugostitelj



RIJEKA Ni jedan posao, pa na moju žalost ni ugostiteljstvo, na kraju mjeseca ne generira dobit veću od 10 -12 posto od prometa. Promjenom stope PDV-a, porezno opterećenje je poraslo za 10 posto prometa i time pojelo svu dobit. Nemojte miješati promet i profit – pripovijeda jedan riječki ugostitelj.


– U ovome trenutku pouzdano znam da sedam vlasnika kafića na Trsatu prodaje svoje lokale zbog nelikvidnosti. Cijene su od 10 do 30 tisuća eura za inventar, tu govorim o unajmljenim prostorima kafića od 50 do 80 četvornih metara – kaže nam naš sugovornik i dodaje.


– Nekad je to bilo ovako – otvoriš kafić i nakon godinu dana kupiš BMW. Bilo je to prije dvadesetak godina. Svi se sjećaju dobrih životnih standarda vlasnika kafića, a danas se ovi poduzetnici mahom poimlju kao ljudi koji su dužni bogu i vragu i jedva preživljavaju.




Naš sugovornik na sarkastičan nam način tumači matematiku današnjeg vlasnika ugostiteljskog objekta kojemu, ako je na Korzu na super lokaciji i s dobrim prometom, na kraju mjeseca ostane 4.917 kuna. To bi bila njegova plaća, s tim da i on radi u svom kafiću.


Čista računica 


– Recimo, kafić sa 120.000 kuna prometa mjesečno, što je super promet od oko 4.000 kn na dan, koji je na samom Korzu, ima sljedeća davanja: PDV 24.000 kuna, roba 40.000 kuna, ako kažete da je 300 posto, nažalost nije, ali recimo da je, zatim plaće 30.000 kn za 4 konobara da pokrije tjedan te vlasnika, pa najam s terasom 10.000 kuna, nije mu neka lokacija, ali bogami nije mu ni loša, pa onda potrošni materijal 3.000 kuna, a tu su vam papir za wc, za ruke, sapun, novine, žlice, cukrići, limunići… Onda porez na potrošnju koji iznosi 3.000 kuna, pa komunalna naknada 1.000 kuna, spomenička renta 650 kuna, ZAMP 300 kuna, HRT 80 kuna, internet 500 kuna, fiskalna kasa 350 kuna, sanitarna knjižica za jednog radnika 350 kuna, struja 2.500 kuna, a majke mi to je za mjesec kad ne trošim puno struje, i voda 800 kuna, ali stvarno. I evo, to je fantastična tajkunska lova od 3.470 kuna, povrh plaće za povrat investicije, kredite, bankovne naknade, trake za kasu i slične stvari. Ovaj mjesec sam imao sreće da nije »krepao« ledomat, a niti frižider. Nitko nije ukrao novine, pa nisam kupovao nove. Sve žličice su uredno na broju, nitko nije uništio WC dasku. Stolice se drže, ne treba ih mijenjati. Slobodno provjerite brojke, nije teško. Naravno, ovdje govorimo o ugostitelju koji prijavljuje promet. Ovi drugi, oni nisu moj problem. Oni su problem gostiju koji im se vraćaju iako su takvi, i inspekcijama koje ih nekako ne uspijevaju staviti na red, pripovijeda naš sugovornik.


Mizerna dobit 


Slikovit je to nastavak priče koju smo jučer objavili u našem listu, a koja iznosi poražavajuće podatke ugostitelja u Primorsko-goranskoj županiji, u kojoj svaki drugi ugostitelj prodaje svoj objekt zbog nelikvidnosti. U ovom smo slučaju iznijeli matematiku jednog od rijetkih ugostitelja koji posluju u plusu, a njegova neto dobit na kraju je mizerna. Priča o vlasniku kafića koji vozi »bembaru« odavno je pala u vodu, iako nitko ne implicira da bi oni uopće trebali voziti bijesne aute. No, tek uspoređujemo s nekim prošlim vremenima, kad u Hrvatskoj, primjerice, nije bilo turista ni približno kao sad kad je svaka godina rekordna.