Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 6° 4
Sutra: 6° 6° 4
19. studenoga 2018.
Legendarni zapovjednik smjene u JVP Rijeka Darko Vagaja

Rekorder riječkog vatrogastva: Dok sam živ, bit ću vatrogasac

Legendarni zapovjednik Darko Vagaja / Foto Sergej DRECHSLER
Legendarni zapovjednik Darko Vagaja / Foto Sergej DRECHSLER
Autor:
Objavljeno: 9. siječanj 2014. u 17:46 2014-01-09T17:46:00+01:00

Danas pratimo sva svjetska dostignuća i riječka se postrojba može mjeriti s bilo kojom u Europi. Ono što se nije promijenilo je da je najvažniji ipak čovjek. Nikakva oprema ne može nadomjestiti obučenog, školovanog čovjeka koji će znati njome rukovati na najučinkovitiji i najsigurniji način

Legendarni zapovjednik smjene u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Rijeka Darko Vagaja na samu je Novu godinu objesio kacigu o klin i otišao u mirovinu. Kao profesionalni vatrogasac radio je punih 39 godina, a kako je prije toga dvije godine radio kao električar, ukupno je, s beneficijama, skupio čak 52 godine staža po čemu je svojevrsni rekorder među svojim kolegama. Iako je kako bi pomagao drugima vlastiti život riskirao gotovo puna četiri desetljeća, kaže kako nikada ni na trenutak nije požalio što je odabrao zanimanje koje mu je, kaže, u krvi.

– To je posao koji se voli. A ljubav u mom slučaju nije bila slučajna, nego nasljedna, jer prije mene je profesionalni vatrogasac bio brat mog oca, tako da sam od malih nogu bio u doticaju s vatrogastvom.

Jeste li već tada znali da ćete biti vatrogasac? San je to mnogih dječaka, a vama se i ostvario.
– Da, još kao klinac sam želio biti vatrogasac. Moj barba, Albino Vagaja, znao me je provozati u vatrogasnom kamionu u prostoru vatrogasne jedinice, što je bio nezaboravan osjećaj i mislim da je to bio ključni trenutak za izbor mog zvanja. I danas u našu postrojbu dolazi velik broj djece, i uvijek su oduševljeni, a možete zamisliti kakav je to bio osjećaj u ona vremena. Inače, školu sam završio za električara, a u tom sam zvanju radio dvije godine, tijekom kojih sam prošao gotovo cijelu bivšu Jugoslaviju. Već 1975. ipak se odlučujem za posao vatrogasca i prelazim u riječku profesionalnu vatrogasnu jedinicu.
 

 Ispravna odluka

Koliko se posao vatrogasca promijenio od kad ste ga vi počeli raditi do danas kad odlazite u mirovinu?
 – Puno je promjena. Posebno kada je riječ o tehnici koja je strahovito napredovala. Kad sam počinjao, imali smo skromne alate, na primjer kod prometnih nesreća koristili smo se kojekakvim ručnim alatom, jer hidraulike nije bilo. Danas pratimo sva svjetska dostignuća i riječka se postrojba može mjeriti s bilo kojom u Europi. Ono što se nije promijenilo je da je najvažniji ipak čovjek. Nikakva oprema ne može nadomjestiti obučenog, školovanog čovjeka koji će znati njome rukovati na najučinkovitiji i najsigurniji način.

Što uopće čini dobrog vatrogasca, Kakav to čovjek mora biti?
– Treba imati prilično širok spektar znanja i vještina iz raznoraznih područja. Također iziskuje da čovjek zna i može u kratkom vremenu, praktički trenutačno, donijeti ispravnu odluku i snaći se u svim situacijama do kojih dolazi na terenu, a one su bezbrojne. U Rijeci već niz godina imamo razne specijalizacije, ljude također šaljemo na obuku po čitavom svijetu, kako bi oni kasnije ta znanja mogli prenijeti ostalim pripadnicima postrojbe. Na taj način svi prate razvoj vatrogastva u svijetu i drže korak s vremenom.

Što sa zmijom

Jeste li se našli u situaciji da ne znate što učiniti?
  – Na osiguranju hotela za vrijeme održavanja Mediteranskih igara u Splitu, prilikom obilaska začuli smo strahovit ženski vrisak. Potrčali smo da vidimo što je, a u hodniku nekoliko sportašica i kraj njih – zmija. Nisam znao što učiniti, kako tu zmiju maknuti. U tom trenutku je naišao jedan dječak, kasnije sam saznao da je bio kormilar veslačke ekipe iz Tunisa ili Alžira, i bez oklijevanja, golim rukama uhvatio zmiju i ležerno s njom odšetao do obližnjeg parka, gdje ju je pustio. Svi smo ostali potpuno zaprepašteni.

 Sin nastavlja tradiciju

Percepcija vatrogasaca u javnosti uvijek je izuzetno pozitivna, a i sami vatrogasci kažu da je to posao koji se živi, a ne radi. Kako ćete živjeti bez vatrogastva. Prestaje li se uopće odlaskom u mirovinu biti vatrogasac?
– Ne. Pitali su me to već mnogi kolege i prijatelji, ali odgovor je definitivno ne. Osjećam se teško bez uniforme i sa saznanjem da više neću odlaziti na posao s kolegama, ali ću ga uvijek nositi u sebi i na neki način ostati »unutra«.

Unutra ostajete i preko sina koji nastavlja obiteljsku tradiciju u vatrogasnoj postrojbi Grada Rijeke.
– Točno. Sin je također već deset godina profesionalni vatrogasac, pa ću preko njega biti upoznat s detaljima iz života i rada postrojbe. Teško se od ovog posla rastati kad vam jednom uđe pod kožu.

Sin je također već deset godina profesionalni vatrogasac, pa ću preko njega biti upoznat s detaljima iz života i rada postrojbe. Teško se od ovog posla rastati kad vam jednom uđe pod kožu

 Oproštaj od kolega

Kako su se kolege oprostili od Vas i Vi od njih?
 – Na samu Staru godinu imali smo zajedničku večeru. Nisam ni znao što će se događati, jer sam prethodno bio na godišnjem odmoru i došao sam odraditi samo taj zadnji dan. Dečki su nadmašili sva moja očekivanja, pripremili su cijeli program, uručili mi sat s posvetom i čak prikazali kratki film o meni koji su napravili. U tim su mi trenucima kroz glavu prolazile svi oni ljudi, događaji, intervencije u ovih skoro četrdeset godina.

Za vatrogasce se često kaže da su svi kao jedna obitelj.
– I to ne bez razloga. Vrlo često ovisimo jedan o drugome, znajući da intervenciju moramo odraditi zajednički, složno, jer drugačije ne može. Da bi se to moglo, mora se funkcionrati na jedan familijaran način.

U svakoj obitelji ima zanimljivih situacija, koju biste vi izdvojili, koja vam je ostala u sjećanju?
– Čovjek se uvijek nekako najradije prisjeća šaljivih zgoda. Kad sam postao voditelj ili kako se to osamdesetih godina zvalo komandir odjeljenja, u jedinicu je došla žena, sva uplakana, tražeći pomoć. Došla je ranije s posla i nije mogla ući u stan, jer je u bravi s druge strane bio ključ. Kći s kojom je živjela je u to doba bila u školi, pa je žena sva u strahu otišla provjeriti je li na nastavi. Kada su joj rekli da joj kćeri nema u školi, jadna je žena pomislila na najgore, da se kćeri nešto dogodilo u stanu. Otišli smo do zgrade, gdje sam se s krova konopcem spustio na balkon i ušao u stan. Već sam se pripremio na loš ishod cijele priče, međutim, zatekao sam mladu damu s mladićem u, ajmo tako reći, zanosu prve ljubavi. Možete zamisliti majku kada je shvatila što se događa. Njen je bijes bio toliki da je kćerin mladić poluodjeven izletio iz stana, s bojom na licu koju mi je teško i opisati. Ne mogu ni zamisliti koliko mu je bilo neugodno, ali glavno je da je sve sretno i dobro završilo.
 

 Eksplozija plina na Kantridi

Bilo je sigurno i teških trenutaka. Kad vam je bilo najteže?
– Najteže mi je palo kada se dogodila eksplozija plina na Kantridi u kojoj je smrtno stradao naš kolega Edo Surina. Mojoj je smjeni to bio prvi dan godišnjeg odmora, a da nije, mi bi se nalazili tamo. Osim činjenice da smo izgubili kolegu, najteže mi je bilo zajedno s tadašnjim zapovjednikom Tomislavom Milošem službeno obavijestiti obitelj. S obitelji pokojnog Ede i danas smo u redovitom kontaktu, njegova supruga svake godine uručuje prijelazni pehar u natjecanju »Fire combat« Riječke vatre, koje svake organiziramo u spomen na sve poginule riječke vatrogasce.

Koje su bile najzahtjevnije intervencije u vašoj karijeri?

– Bilo ih je puno, ali ovako, na prvu, izdvojio bih požar u skladištu banana u luci. To je bilo početkom devedesetih, požar je izbio ujutro. Požar se strahovito brzo širio jer je cijela hala imala izolaciju od stiropora. Oblak dima proširio se cijelom Rijekom, što se i danas može vidjeti na Youtubeu. Veliki problem je nastao kada su požar počeli gasiti remorkeri. Oni su bacali goleme količine mora zbog kojih se dim nije mogao dizati nego se širio po gatu. U velikoj pogibelji tada su se našli naši vozači koji u to vrijeme nisu imali aparate za disanje. Veliku potencijalnu opasnost predstavljala je i mogućnost istjecanja nekoliko tona amonijaka iz skladišta, zbog čega su tadašnji prvi čovjek Grada Slavko Linić i naš zapovjednik Slavko Gauš razgovarali o mogućnosti evakuacije dijela stanovništva iz okolnog područja grada. 

Često se događa da su ljudi, u trenutku kada im u požaru nestaje teško stečena imovina, ogorčeni i na nas te ih nerijetko moramo udaljiti s mjesta intervencije. Zna biti žučnih tonova, ali već idućeg dana shvate što se događalo

 Ljudi cijene naš posao

Vaši kolege i vi mnogima ste spasili živote i imovinu. Sjete li vas se ti ljudi kasnije, pokušavaju li stupiti u kontakt i na neki vam način izraziti zahvalnost?
– Kako da ne. Često se događa da su ljudi, u trenutku kada im u požaru nestaje teško stečena imovina, ogorčeni i na nas te ih nerijetko moramo udaljiti s mjesta intervencije. Zna biti žučnih tonova, ali već idućeg dana shvate što se događalo i što smo sve učinili da se ublaže moguće posljedice događaja. Tada često dolaze k nama, zahvaljuju, neki donesu i bocu vina, pršut ili nešto drugo za dečke iz postrojbe. Često nas se sjete i kasnije, tako da osjećamo koliko cijene nas i naš posao.

Čime ćete se baviti u mirovini?
– Provoditi vrijeme u društvu supruge Nede, sina Dražena i kćeri Jasmine. Supruga i ja smo ljubitelji prirode, tako da ćemo nastojati što više vremena provesti vani, u šetnji po raznim lokacijama koje sam i kroz posao imao priliku upoznati. Jasno, sada ću na ta mjesta odlaziti bez vatrogasne opreme, ali bude li zatrebalo – uvijek sam spreman pomoći.

 

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka