Svjetina zna što je po grbu, zastavi i imenu, pa onda to i skandira, a nama preostaju duga i nejasna objašnjenja, romani, filmovi, izmišljene i stvarne priče – svojevrsni je uvod u novu knjigu Miljenka Jergovića »Rod«, u kojoj ispisuje sagu o porodici Karla Stublera, svoga pradjeda. Ovo žanrovski teško jednoznačno odredivo djelo, sastavljeno od romana, dokumenata, pripovjednih skica i fragmenata, prošlog je tjedna predstavljeno u riječkom antikvarijatu »Ex libris«.

   Iz razgovora koji je s autorom vodio urednik ovog »Frakturina« izdanja Seid Serdarević, mogli su se saznati mnogi detalji o knjizi, između ostalog i o Karlu Stubleru koji je bio dunavski Švaba. Rođen je u rumunjskome Banatu, a po zanimanju je bio željezničar koji je život proveo u Bosni. U njegovu domu govorilo se njemačkim jezikom, a izvan kuće srpskohrvatskim. Država s kojom je došao u Bosnu zvala se Austro-Ugarska, ali je većinu života proživio u Jugoslaviji. Unuk mu je 1943. poginuo kao njemački vojnik u Slavoniji.

   Dvije godine poslije po Karla Stublera dolaze partizani i vode ga u logor za pripadnike njemačke narodne zajednice u Jugoslaviji, iz kojega će biti deportiran u Njemačku. Spašavaju ga susjedi koje je tijekom rata štitio i skrivao u svome domu. »Rod« prati priče Karlove djece i unuka sve do smrti njegove posljednje unuke, koja je živjela u Sarajevu, i prekida porodične loze.

   Na početku razgovora s Jergovićem nametnulo se pitanje kako je njegova autobiografska prozna knjiga »Otac« utjecala na »Rod« u kojemu tematizira porodicu s majčine strane.

Razasuti grobovi

– To su dvije različite knjige – odgovorio je Miljenko Jergović. »Otac« je neka vrsta sinovljevsko-građanske legitimacije. Njenu političnost najprije su prepoznali u »Večernjem listu«, gdje se odmah okupio konzilij koji je zaključio da knjiga »Otac« iz Beograda bombardira Hrvatsku. Tu sam knjigu pokušao »sakriti« tako što je objavljena u Beogradu, misleći da neće stići do Zagreba. Međutim, stigla je.

   Sada me sud o »Rodu« onih koji ga neće pročitati ni najmanje ne zanima, niti me obavezuje. Neki će ovu knjigu možda pokušati čitati, a drugi će vjerojatno prigovoriti da u njoj ima previše ponavljanja i pričanja istih priča na različite načine.

   »Rod« je forma koja inzistira na ponavljanju i eliptičnom pripovijedanju, gdje se priča kreće poput austro-ugarskog stepeništa. Ovo je moja prva knjiga za koju me ne zanima što bi netko mogao reći i napisati. Izliječio sam se od toga što mi netko želi prigovoriti, sve dok ti prigovori nisu strogo književne naravi. No, to kod nas gotovo nikad nije slučaj. Svi oni čiji bi me sud o »Rodu« mogao zanimati su mrtvi. Njih više nema, a one ostale ne smatram pretjerano kompetentnima, niti je važno što oni o tome imaju reći – kazao je Jergović.

  Od potomaka Karla Stublera u Sarajevu više ne postoji ništa osim stana majke Miljenka Jergovića, kojega je nazvao svojim rodnim domom, ali i obavezom koje bi se najradije riješio.

   – Treba se osloboditi svega što još podsjeća na ono o čemu knjiga »Rod« govori. Za razliku od nekih Hrvata, Srba i većine južnih Slavena, nisam naročito vezan za grobove i grobna mjesta, niti me briga što u tom gradu ostavljam razasute grobove. Grobnice me ne zanimaju i ne želim ih obilaziti – stav je Miljenka Jergovića.

   U dijelu knjige pod naslovom »Mama Ionesco« Jergović tematizira smrt majke, a u »Sarajevskim psima« smrt grada.

   – »Mama Ionesco« privatna je priča o umiranju. Mislim da ništa ne trivijalizira nečiju smrt i nečiju žalost kao sentimentalnost – smatra Jergović, dodajući: »Da bi se napisala priča o umiranju majke, pisac ne smije lagati i ne smije apsolutno ništa prešutjeti. Najvažnije je ono što se ne smije izgovoriti ili napisati. Ukoliko se nedopuštene stvari prešućuju, onda se priča pretvara u nakićenu novinsku osmrtnicu«.

Stvarnost i fikcija

Premda »Rod« sadrži mnogo autobiografskih elemenata, Jergović je otkrio da je više od polovine njegove knjige fikcija. Tako se u »Rodu« isprepleću stvarno i fikcionalno Sarajevo. Fikcija je, primjerice, da je Sarajevo imalo operu, o čemu Jergović kaže: »Zgrada sarajevske opere postoji jer tako piše u mojoj knjizi. Ako nešto u stvarnosti ne postoji, onda je to problem stvarnosti. Opera u Sarajevu bila mi je nužna u priči, jer je to zgrada koja se vidi iz svih pozicija u gradu. Smisao književnosti i jest da se ljude dovede u uvjerenje da nešto zaista postoji« – rekao je Jergović.

   Osim Sarajeva, jedna od bitnih lokacija u »Rodu« je Dubrovnik, u kojemu je neko vrijeme živio Jergovićev pradjed. Međutim, nakon što je podržao radnike u štrajku, izbačen je s posla i dekretom protjeran u Bosnu. Iz te činjenice protjerivanja počinje i obiteljska priča.

   – Moja porodica imala je vrlo živi osjećaj da su odnekud, da nisu domaći i da je njihova posljednja čvrsta točka bio Dubrovnik. U mojem rodnom domu stvorila se mitska slika o Dubrovniku – pojasnio je autor.

   Važan motiv u »Rodu« su i željeznice kao simbol napretka. Vezano uz to Jergović je ukazao na važnost željeznica u našim kolektivnim memorijama.

   – Željeznice nisu bosanski specifikum, ali su važnije u Bosni nego recimo u Rijeci. Željeznica je za Bosnu element prve modernizacije toga društva i te zemlje. Bosna je sa željeznicom izišla iz svoga srednjeg vijeka i tursko-otomanske faze. Toj je zemlji željeznica došla kao simbol modernizacije, ali i temeljni element urbanizacije. U Bosni su se gradovi razvijali oko željezničkih stanica. Željeznica je konstitutivni dio našeg identiteta. Na našim porodičnim grbovima trebala bi biti lokomotiva.

   No, dogodilo se to da su mreže željezničkih pruga uništene, vlakovi su prestali postojati i više nikud ne voze. Mi danas živimo na aerodromima i svoje identitetske lomove doživljavamo na aerodromima – osvrnuo se Jergović, i dodao da samo veliki i ozbiljni gradovi imaju željezničke kolodvore, dok je željezničku postaju nazvao nakaradnim izrazom.

   I Jergovićev »Rod« poput željeznice premrežuje epohe i krajeve, zemlje koje su se izmjenjivale i povijest koja je bila nemilosrdna. Od pradjeda i početka dvadesetog stoljeća do današnjice i autora i njegove sudbine – »Rod« je opus magnum Miljenka Jergovića, autora kojega nazivaju Ivom Andrićem našega doba. Kako je u osvrtu na Tportalu napisao Gordan Duhaček, obimni roman »Rod« neupitno je jedan od književnih događaja 2013. godine, ujedno i autorovo najambicioznije djelo u kojemu pripovijeda povijest vlastite obitelji, od pradjeda Karla Stublera pa do suvremenog Zagreba.

   – »Rod« je apoteoza Jergovićevih tematskih opsesija i stilskih manirizama. Riječ je o tekstu koji na tisuću stranica uključuje najbolje od autora, kao i ono problematično. Likovi koje Jergović stvara su fascinantno kompleksni, a i obični ljudi, oživljeni kroz njegove akutne opise i znakovito istaknute detalje, pa se strepi nad sudbinom svakog od njih, često i opravdano jer u povijesti ovih prostora u proteklih 150 godina bilo je mnogo ubijanja. »Rod« je tako priča i o svim ratovima u kojima je danas tzv. regija, nekad Jugoslavija, nekad Austro-Ugarska sudjelovala, spuštajući ih na ljudsku razinu tragedija roditelja koji – u najboljoj namjeri – pošalju vlastitog sina u smrt. S velikim suosjećanjem Jergović opisuje agoniju koja slijedi, izostanak pomirenja s vlastitom odgovornošću koja iznutra razara do kraja života…

   »Rod« je djelo pisca u naponu snage i najboljim godinama, autentičnog pripovjedača koji je povijest vlastite obitelji opjevao kao, mora se reći, dobar sin – s poštovanjem, razumijevanjem i suosjećanjem – zaključuje Duhaček.