Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 26° 1
Sutra: 26° 26° 1
20. lipnja 2019.
Ispis članka: Pročitali smo knjigu Veselina Golubovića "Zagrebačka filozofija prakse" - Novi List

NoviList.hr

Pročitali smo knjigu Veselina Golubovića "Zagrebačka filozofija prakse"

U izdanju Plejade

18. ožujak 2019 07:47

Napisao: Jaroslav Pecnik

Dok se prvi dio izvrsne Golubovićeve sinteze o filozofiji prakse bavi kritikom staljinizma, drugi dio progovara o »metafilozofskim« problemima, a u trećem se razmatraju problemi istine, svijesti, morala, etike, estetike i slično, kako bi se spoznala čovjekova duhovnost i društvenost. Kritika svega postojećeg koju su praksisovci zagovarali, pozivajući se na samoga Marxa, bila je tadašnjoj vladajućoj nomenklaturi neprihvatljiva
jer se osjećala izravno prozvanom i sve je to onda moralo biti »upakirano« pod egidu neprincipijelnog »iskrivljavanja Marxova učenja«

Pročitali smo knjigu Veselina Golubovića "Zagrebačka filozofija prakse"

Početkom 90-ih godina prošlog stoljeća dr. Veselin Golubović se našao među onim intelektualcima u Hrvatskoj koji su u euforiji novog nacionalnog jednoumlja i navodne nacionalne i duhovne obnove, a zapravo zbog viška »pogrešnih krvnih zrnaca« jednostavno bili pometeni sa sveučilišta i ostalih obrazovnih, znanstvenih, kulturnih i inih akademskih institucija, iako je do tada svojim djelovanjem u medijima i izdavaštvu i znanstvenim prilozima ostavio značajan trag na javnoj i društvenoj sceni naše zajednice.

Nedavno izišla knjiga, naslovljena »Zagrebačka filozofija prakse; na putu k povijesnom mišljenju novog« zapravo je svojevrsna inspirativna i instruktivna sinteza svega onoga što je Golubović ranije pisao o zagrebačkim praksisovcima i općenito krugu, prvenstveno filozofa i sociologa koji su činili svojevrsnu zagrebačku školu filozofije; imali su zajedničke ili bliske stavove, ideje i poglede na svijet, ali su se neki međusobno, često i bitno razlikovali. Ponekad su to bile gotovo nepomirljive, čak nespojive razlike, ali sve ih je vezivao jedan zajednički (meta)filozofijski pojam prakse kojim se svaki od njih bavio na svoj prepoznatljiv način, a što je tu misao činilo još bogatijom i interesantnijom.

Uzorni rad

Osim toga, iznimno je važno naglasiti, što i autor često napominje, kako su svi oni svojom mišlju bili otvoreni prema svijetu, prema različitim teorijskim orijentacijama i pravcima, prema duhovnom nasljeđu povijesti filozofije koju je svaki od njih na svoj način interpretirao, tražeći i nalazeći vlastiti put »k povijesnom mišljenju novog«. Već 50-tak godina, kako kaže Golubović u prologu svoje knjige, »objavljujem radove o vodećim pitanjima i temama zagrebačke filozofije prakse«, tako da sve što je sadržano u njegovoj novoj knjizi zapravo je sažetak, ali i dopuna i razrada problematike o kojoj je pisao u ranijim djelima kao što su »S Marxom protiv Staljina« (1986.), »Mogućnost novog« (1990.) i »Filozofija kao mišljenje novog« (2006.); s tim što je napomenuo kako već godinama na objavljivanje čeka njegova knjiga »Rad prakse i praksa rada« za koju, nažalost, izdavači ne pokazuju dostatan interes, iako svi do sada objavljeni radovi dr. Golubovića jamče kvalitetno i provokativno štivo kojim se, bez ikakve sumnje obogatila suvremena filozofijska misao, a koja se već duže vrijeme nalazi na margini društvene prepoznatljivosti i vrednovanja.

Golubović nam svojim uzornim radom u fokus vraća istaknute hrvatske filozofe; prije svih Gaju Petrovića, Milana Kangrgu i Vanju Sutlića, ali razrađuje teze i stavove Predraga Vranickog, Danka Grlića, Branka Bošnjaka, Danijela Pejovića i drugih, koji su svojim radovima stekli i međunarodni ugled, a pri čemu su nesumnjivo nezanemarivu ulogu igrale i Korčulanska ljetna škola filozofije (1964. - 1975.) i časopis Praxis (zabranjen 1975.), koji je imao i svoju internacionalnu verziju i jedno je vrijeme slovio kao jedan od vodećih svjetskih filozofskih časopisa. Uostalom, članovi redakcijskog savjeta i kolegija, između ostalih, bili su: Erich Fromm, Ernst Bloch, Henry Lefebvre, Herbert Marcuse, Karel Kosik, György Lukacs, Jürgen Habermas, Lucien Goldmann, Kostos Axelos i drugi, što zorno ilustrira i svjedoči o ugledu i utjecaju časopisa, ali i same zagrebačke škole filozofije.

Marxova misao

Brojni poticaji filozofijskog propitivanja pojma prakse dolazili su, kaže Golubović, upravo iz zagrebačkih filozofskih krugova i znakovito je da su u svojim istraživanjima polazili od temeljnih Marxovih ideja, a ne od tada brojnih, u mnogočemu kontroverznih interpretacija. Marxova misao anticipirala je bitna pitanja suvremenog čovjeka i svijeta i stoga se praksisovcima radikalna kritika staljinizma i svakog drugog dogmatizma nametala kao prirodna zadaća, i na tom poslu su u mnogo toga pionirsku ulogu odigrali Gajo Petrović, nesumnjiva perjanica svekolike »zagrebačke filozofije prakse«, ali i drugi poput Milana Kangrge, Rudija Supeka, Danka Grlića...

Ipak, Gajo Petrović je bio nesumnjivo najinspirativniji i najlucidniji među njima i njegova je kritika »dijalektičkog i historijskog materijalizma« (Oleg Mandić, Dušan Nedeljković, Boris Ziherl i drugi) prokrčila put kritici staljinizma, kako onog u Sovjetskom savezu, tako i onom u nas. Međutim, jugoslavenski derivati staljinizma praksisovcima nisu bili toliko u fokusu jer su smatrali, kako tvrdi Golubović, da bi to bilo »rasipanje vremena«, budući je trebalo ubrzanim tempom unaprijediti i jačati tzv. otvoreni, stvaralački marksizam, a ne gubiti se u prežvakavanju i lamentacijama o i onako deplasiranim temama. A osim toga, tih godina (oko 1953.) opća društvena i politička situacija u zemlji još nije pogodovala radikalnijem pristupu domaćem etatizmu, birokratizmu i dogmatizmu.

Ali istih tih godina, nakon što je u zagrebačkim »Pogledima« prof. dr. Rudi Supek objavio tekst »Zašto kod nas nema borbe mišljenja«, došlo je u političkim i intelektualnim krugovima do žestokih rasprava u povodu spomenutog članka; autor je s raznih strana bio osporavan i diskvalificiran i postavljalo se pitanje kako se uopće takvo što usudio problematizirati. Međutim, ti su napadi poslužili Milanu Kangrgi da upozori kako je došlo vrijeme neposredne kritike i naših vlastitih slabosti, i promašaja i da je to prostor na kojem će se prepoznavati tko stvaralački misli, a tko dogmatski podmeće.

Zagrebački krug filozofa

Zagrebačku filozofiju prakse obilježavala je krajnja otvorenost i prema djelima i autorima izvan marksističkog vidokruga; kroz kritičko preispitivanje svekolike filozofijske baštine, s posebnim osloncem na klasični njemački idealizam, zagrebački je krug filozofa počeo stvarati vlastita originalna djela, oblikovati samosvojne ideje i teorije, ali ipak zajedničko im je bilo da praksu »razumiju i razmatraju kao bitno određenje čovjekova bitka«. Jedni su taj pojam elaborirali antropološki, drugi ontološko-antropološki, a treći ontološki, ali to je ipak uvjetna razdioba jer su se područja dodirivala i nadopunjavala. Golubović tvrdi kako je Kangrga prvenstveno inzistirao na mogućnosti re-evolucije, Petrović na pitanjima mogućnosti mišljenja revolucije, a Vanja Sutlić na pitanju o mogućnosti novog povijesnog odnosa.

Ali odmah valja napomenuti kako je i sam Golubović svjestan problema vezanih uz ime i rad dr. Sutlića (neosporno jednog od naših najoriginalnijih i najznačajnijih filozofskih imena, ne samo tog razdoblja), jer ga je teško uvrstiti među filozofe prakse budući se tekstovima o Marxu i Heideggeru daleko više približavao »povijesnom mišljenju«, a manje »filozofiji prakse«. Dok se prvi dio izvrsne Golubovićeve sinteze o filozofiji prakse bavi kritikom staljinizma, drugi dio progovara o »metafilozofskim« problemima, a u trećem se razmatraju problemi istine, svijesti, morala, etike, estetike i slično, kako bi se spoznala čovjekova duhovnost i društvenost.

Antidogmatski marksizam

Antidogmatski, kritički, odnosno stvaralački marksizam u Jugoslaviji se počeo razvijati nakon 1950. godine, ali to je samo okvir, jer prijepori i diskusije još dugo nakon toga nisu prestajali i tek poslije skupa filozofa na Bledu 1960. stvari su, činilo se, nepovratno krenule naprijed. Međutim, ne zadugo. Filozofska kritika staljinizma bila je samo jedan od aspekata nastajanja filozofije prakse; pitanja o čovjeku i praksi, otuđenju i slobodi, revoluciji i socijalizmu te samoupravljanju, demokraciji, ideologiji, znanosti, tehnici, umjetnosti, kulturi i ne na koncu politici, postali su na kraju preokupacijom filozofa prakse.

Prof. dr. Žarko Puhovski, nesumnjivo danas jedan od vodećih hrvatskih filozofa, s pravom upozorava kako je zagrebačka filozofija prakse svoj život zapravo počela pod okriljem Komunističke partije (sam časopis Praxis je začet unutar rasprava oko priprema VIII. Kongresa SKJ-a i utoliko je dijete tog kongresa«, tvrdi Puhovski); ali je ubrzo otišla daleko iznad i preko (za)danih okvira, prekoračila je s onu stranu dopuštenoga i početkom 60-tih godina 20. stoljeća otvorila je procese pluralizacije. Utoliko njihova filozofijska i socijalna teorija nije željela biti odvojena od svakodnevnih problema čovjekova života; objektivno se nametala kao konkurencija ideologijskom aparatu države, što je na koncu rezultiralo partijskim obračunom s praksisovcima i zabranom izlaženja časopisa i rada Korčulanske škole.

S pozicija praksisovaca kritika (hrvatskog) nacionalizma bila je logična konzekvenca, conditio sine qua non, kako bi se kroz kritiku svega postojećeg razotkrila ideološka pozicija koja je (ne samo) u političkom smislu revoluciju odvodila na stranputicu, a nacionalno kao nadomjestak za klasno bilo im je neprihvatljivo. Kako napominje dr. Puhovski, beogradski su praksisovci u političkom smislu (premda ne i misaono) bili radikalniji od zagrebačkih, ali s odmakom od gotovo pola stoljeća »većina kritičkih opservacija iz današnje perspektive ne djeluje drukčije no benigno, posebice onima koji ne mogu razumjeti tadašnji politički i ideologijski sklop«.

Zagrebački i beogradski praksisovci

Međutim, veliki je teorijski doprinos zagrebačkih filozofa prakse i uopće praksisovaca (spomenimo samo one najznačajnije iz beogradskog kruga: Mihailo Marković, Ljuba Tadić, Svetozar Stojanović, Miladin Životić, Zagorka Pešić-Golubović) neporeciv i imao je, kako kaže Puhovski, »jasnih odjeka i u svjetskim razmjerima«, uz važnu nadopunu »kako liberalizirajući učinak Praxisa i kao časopisa, i kao pokreta, svakako nije bio sukladan intenciji njegovih nosivih aktera«. Neosporno je da se praksisovci nisu bavili, ili barem neko vrijeme se nisu bavili, političkom filozofijom, ali njihova je filozofijska djelatnost i povijesno i kontekstualno postala političkom, čak i onda kad se teorijski uglavnom nisu bavili politikom«. Bez obzira na to, kaže Puhovski, ona je »bitno pridonijela liberalizaciji jednog poretka, jer njihova je teorija epohalno djelovala kao politička«.

Pozicija zagrebačkih (i beogradskih) praksisovaca službeno je bila okarakterizirana kao protivna radničkom samoupravljanju i oni su bili optuženi da djeluju s antikomunističkih pozicija. Kritika svega postojećeg koju su praksisovci zagovarali, pozivajući se na samoga Marxa, bila je tadašnjoj vladajućoj nomenklaturi neprihvatljiva, jer se osjećala izravno prozvanom i sve je to onda moralo biti »upakirano« pod egidu neprincipijelnog »iskrivljavanja Marxova učenja«. Golubović se potrudio ukazati i na bitne razlike između zagrebačkih i beogradskih praksisovaca (među kojima je ključnu ulogu imao Mihail Marković), dok je zagrebački zanimala bit i struktura prakse, pri čemu su se oslanjali na rukopise »ranog Marxa«, beogradska je škola praksu nastojala protumačiti izvan Marxove humanističke teorije otuđenja, što je uostalom i bilo sukladno znanstvenim, logičko-analitičkim orijentacijama koje su u njihovim krugovima dominirale.

Iako se autor šire bavio Kangrgom i Sutlićem, ipak je najveću pozornost posvetio Gaji Petroviću i to s pravom, jer upravo je on bio središnja figura cijele zagrebačke filozofije prakse. Postavljanjem pitanja o mogućnostima revolucije kao pitanja mogućnosti čovjeka, Petrović se bavio fenomenima otuđenja i Golubović s pravom zaključuje kako Marxova kritika otuđenja do danas nije zastarjela i u tomu vidi »najdublji motiv interpretacije Marxova poimanja čovjeka«. Petrović je na originalan način pokazao razlike između Hegelova i Marxova shvaćanja otuđenja, ali i razliku u odnosu na druga suvremena poimanja tog pojma (primjerice Heideggerevo). A to što je učinio Petrović, smatra Golubović, bio je »pionirski poduhvat u međunarodnim razmjerima« i time se svrstao među najistaknutije svjetske filozofe. Istodobno, istakanuo je također Petrovićev doprinos terminološkom raščišćavanju pojmova, objašnjavajući zašto su mu primjerice adekvatniji pojmovi bivstvovanje i bivstvujuće od bitka i bića, a to »fiksiranje« termina ima suštinski značaj za razumijevanje njegove »filozofije mišljenja revolucije«.

Kritičko mišljenje

Revolucija je forma u kojoj najjasnije dolazi do izražaja stvaralačka priroda čovjeka, i u tom smislu revolucija je »sama bit bivstvovanja; bivstvovanje u svojoj biti«. Revolucija i humanizam su dvije strane istog procesa; u tomu je kontekstu revolucija najpuniji i najviši oblik bitka, ali u završnici svog nadahnutog ogleda o Petroviću, autor se ipak pita: ne ostaje li njegova metafilozofija usprkos iskoraku iz tradicije prema mišljenju novog, ipak u granicama metafizike. Ali granice postoje, optimistički zaključuje Golubović, da bi ih se uvijek iznova pokušalo prekoračiti i otvoriti prostor za novo.

Zagrebačka filozofija prakse na putu k povijesnom mišljenju novog upravo je tomu težila i utoliko su misao i djelo Gaje Petrovića, Milana Kangrge i Vanje Sutlića, kao i ostalih zagrebačkih filozofa iz njihova kruga ostala, unatoč brojnim osporavanjima, inspiracija kojoj će se svaka generacija filozofa na svoj način vraćati i nadahnjivati. Utoliko je dr. Golubović svojom izvrsnom knjigom poticaj svima koji su, kako kaže, »kadri odvažiti se na kritičko mišljenje, te trajno i uporno ustrajati u njemu«.

U ovim ogledima, kako kaže Golubović, »prisutno je jedno raspoloženje s notom nostalgije«; upravo stoga što je svjestan kako kritičko mišljenje sve više ustupa apologetskom i kako se preko toga bogatog nasljeđa zagrebačkih praksisovaca prelazi tako ignorantski, olako i neodgovorno. Dakako, nitko ne dovodi u pitanje kritičko propitivanje praksisovaca, osporavanje njihovih ideja, ali imputirati im, kako se to često čini, isključivost i zatvorenost, nekakvu ideološku agresivnost naprosto je izvan pameti. Pa upravo su oni krčili putove novog i slobodnog mišljenja na prostorima bivše Jugoslavije, ukazivali na deformacije (neo)staljinizma i (neo)liberalnog kapitalizma. Upravo su se oni zalagali za slobodu mišljenja i branili istočnoeuropske disidente, podupirali studente tijekom demonstracija 1968. i zato ih je i Tito smatrao »ideologijskim neprijateljima«, a oni su se i osobno i profesionalno hrabro izložili pritiscima vlasti ne odustajući od svojih stavova i ideja, od filozofije kao misli revolucije, humanističke vizije socijalizma i čovjeka i bespoštene kritike svega postojećeg.

Izuzetni ljudi

Za to su platili visoku cijenu: u Beogradu su bili protjerani sa sveučilišta, a u Zagrebu satjerani na akademsku marginu i društvenu izloaciju. Ali imena Gaje Petrovića, Milana Kangrge, Vanje Sutlića, Danka Grlića, Mihaila Markovića, Ljube Tadića i ostalih ostat će zapisana u povijesti naše filozofije, bez obzira na nacionalne i ine prefikse koje danas imaju. Istina, neki su se od ovdje spomenutih iz beogradskog kruga 90-tih godina prošlog stoljeća ideološki vezali uz nacionalističke projekte i to im ne služi na čast, ali to je već neka druga priča, naravno koju ne treba zaboraviti, ali koja neće niti može naškoditi izvornom doprinosu praksisovaca suvremenoj filozofskoj misli. Ogromna većina ovih ljudi odlučno je inzistirala na vlastitoj vjerodostojnosti i po tome ćemo ih pamtiti, svi mi koji smo bili njihovi studenti. Otvarali su svojim studentima nove horizonte mišljenja, upućivali ih u ono najbolje što je tada na području filozofijske misli u svijetu bilo prisutno, uživali su veliki međunarodni ugled, surađivali s najistaknutijim misliocima svijeta i pitam se tko je danas, u nas u Hrvatskoj, u stanju okupiti na jednom mjestu, u jednoj redakciji, takva imena kao što su to učinili zagrebački praksisovci. Utoliko svi kojima je u Hrvatskoj istinski stalo do stvari mišljenja moraju, slagali se ili ne s njihovim idejama i stavovima, biti svjesni njihova značaja, a izvrsna knjiga dr. Golubovića je tu da ih podsjeti tko su bili i za što su se zalagali ovi u mnogočemu izuzetni ljudi.