Grad: Rijeka
Danas: 32° vedro
Sutra: 16° 28° vedro
28. lipnja 2017.
Ispis članka: Mori Ponsowy u "Kamovu": Bolje je pisati poeziju nego gledati TV - Novi List

NoviList.hr

Mori Ponsowy u "Kamovu": Bolje je pisati poeziju nego gledati TV

Argetinska spisateljica u Rijeci

23. listopad 2016 13:07

Napisao: Davor Mandić

Ne razumijem ljude koji imaju upaljen televizor cijeli dan, pa odu u auto i slušaju radio, ili gledaju vijesti na internetu. Poludjela bih da to radim. Sve je tako teško, i boli, i mislim da je,  ako stalno slušaš i čitaš vijesti, rezultat suprotan – otupjet ćeš, jer se navikneš na svu tu patnju i jad

Snimio Vedran KARUZA

Mori Ponsowy zanimljiva je argentinska spisateljica impresivne biografije, koja trenutno boravi u riječkoj Rezidenciji »Kamov«, a objavljena joj je i knjiga u Hrvatskoj. Riječ je o romanu »Obilje«, objavljen je u Edicijama Božičević te predstavljen u Rijeci.

U Dnevnom boravku je o njemu govorila u društvu s prevoditeljem Matijom Janešom, urednikom Josipom Ivanovićem te Milanom Zagorcem kao voditeljem predstavljanja.

Ponsowy je afirmirana književnica, nagrađivana u Argentini i izvan nje, a dosad je objavila tri romana, dvije knjige poezije, dvije knjige intervjua te zbirku životnih svjedočanstava. Živjela je na mnogim mjestima i u mnogim zemljama te kaže da njena književnost ne pripada nijednoj zemlji posebno.

Ivanović je za »Obilje« rekao da mu je na prvo čitanje bilo vidljivo da je Ponsowy pjesnikinja, brze, snažne rečenice, a da se glavna junakinja Mori – koja danju smišlja slogane za reklamnu agenciju, a noću pod utjecajem kokaina pokušava napisati bizarni roman – zapravo osjeća izmješteno. S Ponsowy smo razgovarali nakon predstavljanja knjige u Dnevnom boravku.

Psihološki triler

Kako ste dospjeli do Rezidencije »Kamov«? I uopće u Hrvatsku i Rijeku?

– U Rijeci imam prijatelje koji su me povezali s Matijom Janešom i Edicijama Božičević, pa sam Matiji poslala dva moja posljednja romana. I on je zavolio ovaj. Ne znam je li pročitao drugi, ali rekao je da želi prevesti ovaj. Nakon što je načinjen prijevod, kad smo znali da će ova knjiga biti objavljena, moji prijatelji u Rijeci rekli su mi da postoji ta Rezidencija »Kamov«. No ja se nisam sama mogla prijaviti, to je morala učiniti neka institucija, pa je onda Matija aplicirao za mene. Probali smo onda uskladiti da ja dođem u isto vrijeme kad i knjiga bude objavljena.
Koliko dugo ste ovdje?

– Došla sam prošle subote, ovdje sam nekoliko dana.

Jeste li u jet lagu?

– Ne, nikada nemam jet lag.

Zato što ste svjetska putnica?

– (Smijeh) Nee, ali točno je i da nisam imala jet lag ni kad sam putovala u Japan. Dođem, spavam po noći i sve je u redu. Sa spavanjem barem. Ali mnoge su poremećene stvari u mojoj glavi.

Vratit ćemo se na Japan, no ostanimo malo na tim poremećenim stvarima u glavi. Onima koje su vas navele napisati knjigu za koju i sami kažete da je mračna. Glavna junakinja zove se Mori, kao i vi, igrate se, dakle, konceptima autor/lik, odnosno fakcija/fikcija. Na koji je način knjiga mračna, u društvenom smislu ili u privatnom, unutrašnjem?

– Kad kažem mračna, mislim na život i sve što junakinja prolazi. Ona je ovisnica o drogi i prolazi kroz razne nedaće i prekretnice, pa je to u osnovi mračno. Neke stvari se dogode koje su teške, ali mislim da nije toliko riječ o tegobama kapitalizma. Ja knjigu vidim možda kao psihološki triler, a ime junakinje u romanu je izgovoreno samo dvaput i to prema kraju. Dok čitate roman ne znate kako se ona zove.

Zašto? I zašto je junakinja dobila vaše ime?

– Mislila sam da je to najiskrenije što mogu napraviti, ali ne zato što bi priča bila autobiografska. Mislim, ona jest autobiografska u smislu da je riječ o snu, a snovi mogu biti istiniti, pa u tom smislu da je noćna mora moja, pa je junakinja morala imati moje ime, jer sam je ja stvorila.

A ovisnost o kokainu? Zašto je Mori ovisnica, pa još o kokainu?

– Zato što ona želi biti pisac; radi cijeli dan u reklamnoj agenciji, a kad dođe kući umorna je, ali želi pisati svoj roman pa je jedini način da se probudi i – barem ona tako misli – da se skoncentrira, odnosno da bude slobodna u pisanju, taj da uzme kokain.

Televizija je štetna

Kako se vi opuštate, odvajate od stvarnosti i svakodnevnih obaveza kada pišete? Ne kokainom?

– Ne (smijeh). Nemam televiziju. Čitam vijesti, ali želim (ili to nastojim) da nije kompulzivno. Kada otkrijem da to činim, prestanem ih čitati na tjedan dana. Ali nemoguće je distancirati se, zapravo. Svijet je tu, sve je tu, ali trudim se. Ne razumijem ljude koji imaju upaljen televizor cijeli dan, pa odu u auto i slušaju radio, ili gledaju vijesti na internetu. Poludjela bih da to radim. Sve je tako teško, i boli, i mislim da je rezultat suprotan ako stalno slušaš i čitaš vijesti – otupjet ćeš, jer se navikneš na svu tu patnju i jad. Vidiš ubijeno dijete, a onda je reklama za šampon; sve ima istu težinu, na televiziji i u novinama, u svim medijima. Tu je rat, Sirija, a tu oglas. Sve je isto. Za mene je jedini način da se stvari jasno vide, taj da ih doziram.

Kako ste si organizirali život da se možete odvojiti od svijeta? Od čega živite?

– Pišem za nacionalne novine. Pišem komentare, o politici, reklamiranju, što god mi je na pameti. Puno istražujem i onda pišem eseje. Zato nisam odvojena, slobodna, ono što vam kažem je da to ne radim svaki dan i kompulzivno. Postoji vrijeme za vijesti, ali vrijeme za televiziju nikad. Od nje mi je mučno. Mislim da je štetna.

Je li moguće u Argentini živjeti od pisanja proze?

– Ne. Samo ako ste jako poznati. Ako bih dobila Nobelovu nagradu, mogla bih, ali ja predajem, pišem za novine, prevodim, uređujem, pišem kao ghost writer, ali ne knjiga, nego govore za ljude koji ih drže, političare i ostale.
Pišete i poeziju. Smatrate li se više pjesnikinjom ili prozaisticom? Pitam i zato što je na predstavljanju rečeno da vam je roman vrlo poetičan.

– Pjesnik je vrlo velika riječ. Ja pišem pjesme i pišem prozu.

Ali u Južnoj Americi čini se da je pjesništvo značajan društveni fenomen. Imate iskustvo svijeta; biste li se složili s tvrdnjom da se poezija najviše cijeni upravo tamo? Gledamo te pjesničke nastupe ispred tisuća ljudi, na stadionima, pa se čudimo.

– Da. Ima puno ljudi koje zanima poezija, jer puno ljudi i piše. Ali knjige se ne prodaju, nitko ih ne kupuje. Pjesnici koji objavljuju knjige uglavnom ih sami plaćaju, a onda ih daju prijateljima, ili prijatelji kupe knjige drugih pjesnika. To je kao neki krug. Ali da, pjesništvo se jako cijeni, no u isto vrijeme svi su pjesnici. Što je u redu, ali... Mislim, bolje je pisati poeziju, nego gledati televiziju.

Putovanja

Puno ste putovali, bili čak i u Japanu, na raznim mjestima živjeli. Otkud taj nemir?

– Išla sam u Japan jer mi je sin tamo dobio stipendiju. I jedinac je i sama sam ga odgojila, a otišao je u Japan! Razumijete, ima 20 godina i naravno da sam ga otišla vidjeti. To je razlog. No druga putovanja... rođena sam u Argentini pa sam otišla u Peru, jer je otac dobio posao, pa smo se vratili natrag, opet zbog njegovog posla, onda sam otišla u Boston, jer sam ja dobila stipendiju. I tamo sam bila dvije godine. Kad sam otišla, mislila sam da ću htjeti ostati, ali nisam. Bila je to Nova Engelska, na sjeveroistoku. To je zemlja vrlo hladnih ljudi, zatvorenih, uskogrudnih, nisam željela da mi sin tamo odrasta i postane takav. Nisam to željela ni za sebe. Pa sam se vratila u Argentinu, dobila posao i ostala.

Naklade u Argentini

Kolike su naklade romana u Argentini?
– Oko 4.000 primjeraka. Ovaj moj zadnji je dobio nagradu, i to jednu vrlo važnu, pa je prodan u 6.000 primjeraka. Rasprodan je i nema ga više.
Hoće li biti drugog izdanja?
– Neće, jer je izdavač propao.
Možete onda prodati prava drugom izdavaču?
– Da. To bih mogla učiniti.

Što sin misli o vašem pisanju? Čita li vas?

– Čita, ali nije »čitač« kao ja. Želi biti fotograf. Da, pročitao je moje romane i nekad čita ono što pišem za novine. Ne uvijek. Ali smiješno je – dok sam prije pisala zadnju stranicu nedjeljnog izdanja novina, pa sam pisala o čemu god, o tinejdžerima, knjigama, politici... on to nije čitao, jer je bio mali, imao je 10-ak godina, ali kad bi išao u školu svi bi mu o tome govorili. Nekad sam pisala i o njemu, pa se jednom vratio iz škole i zabranio mi da to više činim. Sada čita ove moje japanske kronike koje pišem. I on je unutra pa moram paziti što pišem.

Što trenutno pišete u rezidenciji?

– Završavam te japanske kronike, za koje želim da budu knjiga. Dajem im knjižnu formu, a bavim se i sljedećim romanom, na kojem radim već pet godina. Vrijeme je da ga dovršim.