Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 28° 1
Sutra: 17° 24° 1
20. travnja 2018.
Riječki gradonačelnik

VOJKO OBERSNEL 'HDZ i Tuđman su Rijeci 1993. godine onemogućili normalan razvoj'

Rijeka se u proteklih 25 godina jako promijenila / Foto Roni BRMALJ
Rijeka se u proteklih 25 godina jako promijenila / Foto Roni BRMALJ
Autor:
Objavljeno: 16. travanj 2018. u 10:15 2018-04-16T10:15:42+02:00

Rijeka devedesetih godina, uz rat koji je ostavio neizbrisive tragove na gospodarstvu, suočila i s privatizacijom u režiji HDZ-a tijekom koje su netragom nestale brojne nekad velike tvrtke koje su zapošljavale desetke tisuća ljudi

RIJEKA - Grad Rijeka slavi 25. obljetnicu od kada je u novom administrativnom ustroju Republike Hrvatske postao jedinica lokalne samouprave. Razgovarali smo s gradonačelnikom Vojkom Obersnelom u povodu značajnog jubileja jer je on od tih 25 godina, čak 18 na čelu Grada Rijeke.

Je li Rijeka profitirala kada je 1993. godine osnovana kao jedinica lokalne samouprave?

– Nekadašnju Općinu Rijeka činili su, uz Rijeku, još i Klana, Kastav, Viškovo, Bakar, Čavle, Jelenje, Kostrena i Kraljevica. Granice svih tih gradova i općina skrojene su odlukom tadašnje HDZ-ove vlade i Rijeka je 1993. godine vrlo nepravedno i, usudio bih se reći vrlo zlonamjerno, s dotadašnjih više od 500 kilometara kvadratnih svedena na samo 44 kvadratna kilometra. Za usporedbu, Grad Bakar od tada se prostire na 125 , Općina Čavle zauzima 85, Općina Klana 94 četvorna kilometra... I to je ustvari odgovor na vaše pitanje – nije profitirala.

Nije problem u osnivanju jedinica lokalne samouprave oko Rijeke, dapače, mnoge od njih su u tom novom administrativnom ustroju dobile i iskoristile priliku razvijati se po mjeri svojih stanovnika. Problem ovog pomno osmišljenog ustroja leži u onemogućavanju Rijeci da se razvija u svojim administrativnim granicama. Već je dovoljno spomenuti industrijsku zonu koja se gradila novcem dotadašnje Općine Rijeka, a koja je ovim ustrojem pripala samo Bakru. Brodogradilište »Viktor Lenac« pripalo je Kostreni pa su tako primjerice Bakar i Kostrena dobili i prihode koje temeljem poreza i naknada ovi gospodarski subjekti uplaćuju u lokalne proračune.

Rijeka na te prihode nema pravo jer se industrijska zona ili »Viktor Lenac« ne nalaze na području Rijeke. Nadalje, s obzirom na to da smo s 44 četvorna kilometra najgušće naseljen grad u Hrvatskoj, u Rijeci danas nemamo dovoljno mjesta za intenzivniju stanogradnju pa se mlade riječke obitelji nerijetko nastanjuju u riječkoj okolici poput Kastva, Viškova ili Grobnika. Istovremeno većina tih ljudi u Rijeci radi, ovdje školuju svoju djecu, tu su im i dalje roditelji i prijatelji, u Rijeku izlaze i, ukratko, smatraju se Riječanima. Mnogi ovog administrativnog ustroja uopće nisu svjesni, no on je u kontekstu razvojnih planova grada i uopće mogućnosti investicija i ulaganja – jako bitan.

S druge strane, Rijeka se u međuvremenu prilagodila novom ustroju i nastavila put razvoja baziran na suradnji s okolicom. Gradovi i općine oko Rijeke koriste kompletnu riječku komunalnu infrastrukturu, javni prijevoz, različite usluge ustanova i društava smještenih u Rijeci. Osnovana je i Urbana aglomeracija Rijeka koja uključuje veći dio ovih gradova i općina i cilj nam je razvijati se zajednički, međusobnom suradnjom, europskim novcima, biti partneri jedni drugima, bez potrebe dokidanja ičije samoupravne samostalnosti. Rijeka je i dalje središte i sjedište ove županije, pokretač smo razvoja regije, a uske administrativne granice, koliko god predstavljale prepreku, naučile su nas kvalitetnoj komunikaciji i suradnji sa susjedima.

Prilika i izazov

Iz današnje perspektive gledajući, bi li bilo bolje da je na lokalnoj razini ostao ustroj kao u bivšoj Jugoslaviji, odnosno da je ostala nekadašnja zajednica općina, ili je bolje što su Rijeka i gradovi i općine iz riječkog prstena postale zasebne jedinice lokalne samouprave?

– Teško je danas govoriti je li sve trebalo ostati baš kako je bilo, no kao što sam rekao, neki su potezi u tom preustroju iz 1993. godine i formiranju granica nesumnjivo bili nelogični, neprirodni, štetni i motivirani isključivo željama za ostvarenjem HDZ-ove politike. No, činjenica je da je otada prošlo 25 godina i nije isključeno da bi u proteklom razdoblju bilo potrebno uvesti određene promjene. Ipak, ako pogledamo trendove u Europi, odnosno Europskoj uniji koja potiče regionalizaciju i udruživanje manjih jedinica s ciljem zajedničke razvojne politike, onda smo možda u bivšoj državi teritorijalnim ustrojem bili bliži onome što danas zagovara EU.

U vrijeme osnivanja Grada Rijeke počelo je tranzicijsko razdoblje koje je značilo propast niza velikih poduzeća. Je li ta tranzicija okončana dobivanjem titule EPK?

– Kad govorimo o propasti velikih poduzeća i tranziciji, važno je reći da se Rijeka devedesetih godina, uz rat koji je ostavio neizbrisive tragove i na hrvatskom, pa tako i riječkom gospodarstvu, suočila i s privatizacijom u režiji HDZ-a tijekom koje su netragom nestale brojne nekad velike tvrtke koje su zapošljavale desetke tisuća ljudi. Osim toga, gospodarstvo je platilo danak i novim trendovima u Europi, odnosno u tzv. razvijenom svijetu koji je svoju proizvodnju, zbog veće isplativosti, počeo masovno seliti na istok.

Tako je stvorena slika kakvu danas gledamo na području cijele Europe – najveći dio proizvodnje je u Kini i ostatku Azije, a na našem kontinentu prisutne su industrije bazirane na novim tehnologijama i znanju. Rijeka je morala pronaći svoj novi gospodarski put s obzirom na ove činjenice – rat, privatizaciju i promjenu u proizvodnoj industriji cijelog kontinenta. Tranzicija nije bila laka, no svi gospodarski pokazatelji u proteklih nekoliko godina idu u prilog tezi da se Rijeka uspješno transformirala. Uz Luku i »3. maj« kao dva najveća gospodarska subjekta u gradu, u Rijeci se danas razvijaju i neke nove industrije, tehnološki visoko sofisticirane, koje traže znanje i postupno popunjavaju prostor koji je ostao neispunjen gašenjem spomenutih velikih industrijskih postrojenja iz ranijih desetljeća.

Titula EPK i realizacija tog projekta za Rijeku je velika prilika, ali i izazov, i radimo punom parom kako bismo tu priliku i iskoristili. U tijeku su opsežne pripreme za tu godinu koja će biti ispunjena brojnim značajnim kulturnim događanjima – koncertima, predstavama, izložbama… Bit će uređen i nekadašnji industrijski kompleks Benčić u kojem je već otvorena prva faza Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, počela je rekonstrukcija Upravne zgrade kompleksa, inače jedne od najljepših baroknih palača na ovim prostorima koja će postati Muzej grada, a uskoro kreće i obnova objekata u kojima će biti Gradska knjižnica te Dječja kuća sa sadržajima iz kulture prilagođenima djeci.

Također, uskoro počinje i obnova broda Galeb koji će funkcionirati kao podružnica Muzeja grada i prikazivati jednu epohu u razvoju naše Rijeke, ali i puno šire, pričat će priču o dobima različitih moći. U tom smislu, titula Europske prijestolnice kulture Rijeci donosi mnogo. Ne samo godinu velikih kulturnih događanja, nego i trajnu kulturnu infrastrukturu. No, ono što je još važnije, ova titula, upravo zbog pripremne faze projekta koja traje već dvije godine, Rijeci donosi i brojne edukativne programe, tribine, radionice i niz suradnji koje u cilju imaju jačanje znanja i iskustava cijelog kulturnog sektora u Rijeci, brojnih djelatnika prisutnih na kulturnoj sceni grada.

Ta iskustva i te suradnje koje se upravo stvaraju ostat će, baš kao i izgrađene zgrade, trajno dobro i trajno nasljeđe koje donosi ova titula, a u tom smislu bit će i svojevrsna točka na i u priči o riječkoj tranziciji. Ono što smatram važnim napomenuti, a povezano je i s gospodarskom orijentacijom Rijeke prema novim djelatnostima i povezano je s EPK, jest – razvoj kreativnih industrija. Naime, Rijeka već više godina ima Start-up inkubator za mlade koji više nego dobro funkcionira i putem kojeg su do sada mnogi mladi ljudi već pronašli radna mjesta ili osnovali vlastite tvrtke, a na sličnom tragu razvija se i dio RiHuba kao sastavnice EPK projekta koji će djelomično funkcionirati kao coworking prostor, te Energana u Harteri koja će napokon postati inkubator kreativnih industrija.

Potencijal Rijeke u ovom području je velik, mladih ljudi koje ove industrije prepoznaju kao svoje područje djelovanja ima sve više pa će ovaj inkubator i povezane inicijative dati zamah zapošljavanju i samozapošljavanju mladih u godinama koje dolaze. Djelatnosti koje uobičajeno spadaju u sektor kreativnih industrija su dizajn, arhitektura, moda, filmska i gaming industrija, izvedbene umjetnosti, izdavaštvo, oglašavanje, digitalni mediji, softver, Internet... A sva su ta područja u određenoj mjeri povezana sa EPK projektom, tako da smatram da nam titula donosi i širom otvorene oči prema budućnosti Rijeke, budućnosti koja dolazi nakon 2020.

Grozomorna privatizacija

Što su u ovih 25 godina najznačajniji događaji u pozitivnom, a što u negativnom kontekstu?

– Za to treba malo prisjećanja. Kada bismo samo nabrojili sve velike riječke gospodarske subjekte ugašene u grozomornoj privatizaciji iz devedesetih koju sam već spomenuo, ali i kada bismo nabrojili sve nove objekte izgrađene u proteklim godinama, donekle bismo dohvatili važne pozitivne i negativne događaje, ali i shvatili da se grad jako promijenio u tih 25 godina. Devedesete su svakako obilježene tranzicijom grada, bolnim rezovima, Domovinskim ratom, promjenom gospodarske slike, privatizacijom… No, oporavili smo se i uspješno rasli sve do pojave ekonomske krize koja je zahvatila čitavu Europu i zapadni svijet i čije posljedice se i danas osjećaju.

No, ipak, kada pogledam unazad i razmišljam o tom vremenu, svakako je jedna od najznačajnih pozitivnih stvari za razvoj grada bilo iseljenje vojske s Trsata i pretvaranje nekad zatvorenog vojnog područja u vrelo života – Sveučilišni kampus. Još 2003. godine, u pregovorima i dogovorima s tadašnjim Ministarstvom obrane, uspjeli smo isposlovati da se područje trsatske vojarne prepusti Gradu Rijeci koji ga je pak, bez naknada, prepustio Sveučilištu, ali i Kliničkom bolničkom centru, za gradnju Kampusa i nove bolnice. U ovih 25 godina realizirano je mnogo projekata i svi su važni i značajni za razvoj grada jer su podizali kvalitetu života mladih u gradu, utjecali na prepoznatljivost Rijeke ili, pak, formirali sliku Rijeke kao uređene urbane sredine koja dobro funkcionira.

Mislim pritom na uređenja Rijeke kao grada na moru, na podizanje standarda komunalne infrastrukture, na izgradnju sportskih objekta koji su Rijeci nedostajali. Puno pažnje posvećeno je uređenju trgova i ulica u starom gradu, vraćanju živosti na gradsku šetnicu. Samo u prošlom četverogodišnjem razdoblju uloženo je 410 milijuna kuna u izgradnju 77 kilometara kanalizacije i 53 kilometara vodovoda, kompletno je obnovljena i značajno proširena plinska mreža, pa je tako posljednjih desetak godina izgrađeno oko 300 kilometara nove plinske mreže, a od 2005.  nabavljeno je čak 120 novih autobusa, od čega 40 koji voze na plin.

Razvijali smo i jak socijalni program koji je danas vjerojatno najbolji i najsveobuhvatniji u Hrvatskoj. Posljednjih godina moje su misli usmjerene kulturnoj infrastrukturi koju gradimo. Vizija kvarta kulture u Benčiću postaje stvarnost. Intenzivno se bavimo daljnjim podizanjem kvalitete boravka djece u vrtićima i školama koje obnavljamo. Usmjereni smo prema europskim fondovima iz kojihželimo povući što više sredstava za daljnji razvoj grada.

Često se naglašava da je teritorijalni ustroj Grada Rijeke otežavajući faktor za razvoj zbog stiješnjenosti Rijeke u 44 četvornih kilometara. Je li to bila politička odluka i zašto?

– Riječ je bila o čisto političkoj odluci tadašnjeg državnog vodstva, odnosno HDZ-a na čelu s Franjom Tuđmanom, koji su Rijeku ovim činom maksimalno okljaštrili, a u političkom kontekstu razdijelili je u dvije izborne jedinice, pri čemu je sam grad sa svoja 44 četvorna kilometra u jednoj jedinici, a riječka okolica, na taj način praktički otrgnuta od grada, u drugoj izbornoj jedinici. Nemoguće je ne uočiti da je razlog bio posve politički, očito s ciljem slabljenja političkog utjecaja Rijeke i okolice koja tradicionalno naginje lijevoj opciji. Naime, ovakvim cjepkanjem teritorija i neprirodnom granicom izbornih jedinica, i to tako da se ona u kojoj je riječka okolica proteže prema Zagrebu, oslabljena je snaga lijevog biračkog tijela na ovom području.

Zbog čega se u Hrvatskoj nije proveo administrativni preustroj i je li on potreban? Kako je moguće da ni HDZ-ove ni SDP-ove vlade nisu krenule u taj proces?

– Potreban je, to je neupitno. No, jasno je da to nije jednostavna niti laka odluka jer ona nužno podrazumijeva dokidanje prava, odnosno razina autonomnosti ili djelovanja određenih samouprava, a to logično, nakon 25 godina samostalnog djelovanja, niti jedna samouprava ne želi. Isto tako, to ne može biti ishitrena, politička odluka kao ona donesena 1993. godine, već dobro pripremljena odluka, utemeljena na stvarnom stanju na terenu. A za takvo što treba vremena i, u konačnici, novca.

Potrebne su analize koje će provesti stručnjaci i kvalitetna priprema za takvu tranziciju. I vjerujem da je upravo to razlog zašto SDP-ove vlade takvo što do sada nisu uspjele provesti – nažalost SDP-ova je vlada Hrvatsku svaki puta preuzela u rasulu, prvi put u totalnoj međunarodnoj izolaciji, a drugi put uništenu HDZ-ovom politikom »farbanja tunela«. U takvim okolnostima, teritorijalni preustroj jednostavno nije stigao na red. A HDZ, pa njima ovakav ustroj odgovara, to je nasljeđe njihove politike iz devedesetih i ne žele ga mijenjati jer je poslužio i za kreiranje izbornih jedinica skrojenih u njihovu korist.

I na kraju, za takvu je odluku potreban i politički konzensus barem najvećih političkih stranaka što je za sada, u Hrvatskoj, teško očekivati.

Kakav je odnos središnje vlasti prema lokalnoj samoupravi kada je u pitanju decentralizacija, prije svega ona fiskalna?

– Nikakav. Ili bolje reći – grozan. Odnos po pitanju decentralizacije, pogotovo one fiskalne, je takav da je lokalna samouprava posljednjih godina u nekoliko navrata, i za HDZ-ove, ali i za SDP-ove vlade, u takozvanim poreznim reformama ostajala bez značajnog dijela svojih prihoda. Kažem takozvanim reformama jer uglavnom se one svode na uzimanje prihoda iz lokalnih proračuna, što se nikako ne može nazvati reformom. Uz to, često se prebacuju dodatne obaveze na lokalnu samoupravu, a da to nije praćeno povećanjem poreznih prihoda.

Tako je u ingerenciju lokalne samouprave prešlo izdavanje građevinskih dozvola, uvođenje prometnog redarstva ili pak uvođenje sustava e-nekretnine koji predstavlja evidenciju cjelokupnog prometa nekretninama u Rijeci. U riječkom slučaju radi se o desecima milijuna kuna koji su odlukama centralne države o preraspodjeli poreznih prihoda otrgnuti iz proračuna, a naše obaveze prema financiranju projekata i programa su ostale iste.

Zlonamjerne teze

Što je za Hrvatsku i za Rijeku značio ulazak u Europsku uniju i jesmo li profitirali od toga?

– Da, Rijeka je svakako profitirala i u prijavama na europske fondove i povlačenju europskih sredstava vrlo smo uspješni. Imamo dobro pripremljene projekte i zaposlenici gradske uprave ulažu velike napore u ispisivanju opsežnih prijava, proaktivni smo i sada se to očituje kroz velik broj dobivenih natječaja i pozamašne svote osiguranog novca. Primjerice, za projekte obnove Galeba i Benčića osigurali smo ukupno čak 138 milijuna kuna, a samo kroz projekt Urbane aglomeracije Rijeka za projekte Rijeke i devet okolnih gradova i općina odobreno je čak 50 milijuna eura europskih sredstava.

Radi se i na projektu Grada Rijeke i Komunalnog društva Vodovod i kanalizacija (ViK) koji se odnosi na novu kanalizacijsku i vodovodnu mrežu u Rijeci i okolici. Projekt je »težak« 237 milijuna eura, a čak 200 milijuna eura očekuje se iz europskih fondova. Tu je i čitav niz drugih projekata širokog spektra, od poduzetničke infrastrukture preko energetske obnove objekata do pomoći socijalno ugroženim skupinama. Tako da – Rijeka je ulaskom u EU sigurno profitirala. Vratila se u sredinu u kojoj se vrednuje rad, posvećenost razvoju, projektima i napretku.

Dio javnosti tvrdi da Rijeka propada i da građani bježe iz grada jer ih je 50.000 manje u odnosu na 2001. godinu. Vi tvrdite suprotno, zašto?

– Zato što to naprosto nije istina. Rijeka ne propada, riječ je o zlonamjernoj tezi meni politički oporbenih opcija u Rijeci. A da Rijeka ne propada, potvrđuju službeni podaci nacionalne financijske agencije Fine. Dakle, prema podacima Fine za 2016. godinu, dakle zadnjim relevantnim podacima budući da će oni za 2017. biti poznati tek negdje sredinom ove godine, gospodarstvo u Rijeci je u snažnom zamahu. Primjerice, u godinu dana profit riječkih poduzetnika narastao je čak 60 posto, a rastu, i to već niz godina, i svi relevantni pokazatelji uspješnosti poduzetnika – produktivnost, rentabilnost i ekonomičnost.

Po svim tim pokazateljima Rijeka je na drugom mjestu, odmah iza Zagreba, a daleko ispred drugih hrvatskih gradova koji se često navode kao uspješni. Raste i broj zaposlenih, a posebno smatram važnim rast zaposlenih mladih do 29 godina. I konačno, prema novom državnom modelu kojim se mjeri indeks razvijenosti, Rijeka je svrstana u najrazvijeniju skupinu. Isto je i s pričom o iseljavanju Riječana jer oni se, mahom, sele u riječku okolicu, u Kastav, Matulje, Viškovo ili pak na Grobnik. I to samo zato što u Rijeci, kao što sam već rekao, zbog njezine skučenosti na tek 44 četvorna kilometra, jednostavno nema dovoljno prostora za značajniju stanogradnju i brojne obitelji, tako svoj život nastavljaju u jednoj od Rijeci susjednih općina ili gradova.

No i dalje su vezani za Rijeku, poslom, školovanjem, prijateljima, obitelji što, među ostalim, pokazuju i podaci da, primjerice, iz Kastva u Rijeku dnevno dolazi čak 52,51 posto zaposlenih, iz Općine Čavle 49,84 posto, a iz Viškova čak 55,70 posto. To se odnosi samo na radno sposobno stanovništvo, a kad bismo pribrojili učenike i studente, taj postotak bi bio znatno veći. Istovremeno, naravno, ja sam svjestan da dio ljudi doista odlazi iz Hrvatske – pa tako i iz Rijeke – u druge zemlje, pa i na druge kontinente. Dio mladih, dio ljudi srednje dobi…

I svatko ima svoje razloge, neki su ekonomski, a neki su naprosto odraz činjenice da živimo ujedinjenoj Europi u kojoj je, pogotovo mladima, omogućeno putovati, boraviti u drugim gradovima, upoznavati ih, mijenjati sredine. No, dizati ekonomske migracije na razinu isključivog problema Rijeke i povezivati to s posve neutemeljenom tezom da Rijeka propada – to je naprosto vrlo zlonamjerno.

Investicijski ciklus

Kako vidite razvoj Rijeke do 2020. godine i nakon nje?

– Rijeka je trenutno u snažnom investicijskom ciklusu koji, uz već spomenute objekte koji se grade, odnosno obnavljaju u sklopu Europske prijestolnice kulture i realizaciju niza drugih projekata financiranih EU sredstvima poput golemih ulaganja u vodoopskrbu i odvodnju, uključuje i cestogradnju, ulaganja u lučku i željezničku infrastrukturu. Slijede i značajna ulaganja u modernizaciju toplinarstva, odnosno sustav centralnog grijanja, među ostalim i s ciljem dodatnog smanjenja cijena, ali i nabavka još novih plinskih autobusa te značajna ulaganja u projekte zapošljavanja i samozapošljavanja prvenstveno mladih osoba. Tu su i privatne investicije poput one u turistički kompleks na Kostabeli.

Sumarno, prema procjeni ulaganja u velike infrastrukturne projekte na području Rijeke i spomenute Urbane aglomeracije Rijeka, državna poduzeća i gradske komunalne tvrtke, sam Grad Rijeka i privatni investitori do 2020. godine će na ovom području uložiti čak 775 milijuna eura, odnosno oko 5,75 milijardi kuna u različite projekte. Riječ je o zaista velikim ulaganjima koja uključuju i značajna sredstva iz EU fondova, a koja će neupitno pozitivno utjecati na kvalitetu života u gradu, ali i omogućiti otvaranje novih radnih mjesta. To su realna ulaganja i vidljive mijene koje nas očekuju.

A kada govorimo o viziji buduće Rijeke, ja često razmišljam o još jednom vrlo bitnom aspektu – velika mi je želja da Rijeka u godinama koje dolaze ostane otvoren grad u kojem se njeguju i grade vrijednosti temeljene na međusobnom uvažavanju i poštovanju svih građana, grad u kojem će i dalje jedino važno biti kakav je tko čovjek, a ne odakle dolazi, koga voli ili kojem se Bogu ispovijeda ili ne. Ističem upravo ove vrijednosti kao važnu viziju buduće Rijeke jer, nažalost, rast netrpeljivosti prema onima koji razmišljaju ili izgledaju drugačije stvara mi bojazan da bez snažnog otpora nećemo ostati imuni na ove pojave.

Svako malo glavnim gradom paradiraju opskurni crnokošuljaši, s oltara umjesto poruka mira i utjehe, sve češće dolaze nekakve prijetnje i optužbe. Zaštita ljudskih prava je ugrožena, pravo na izbor i pravo na slobodu postale su diskutabilne teme. Zato stavljam naglasak na otvoreni svjetonazor i u kontekstu takve vizije buduće Rijeke pozivam roditelje, bake i djedove, profesore, ali i sve građane našega grada da generacijama koje dolaze pokušamo u nasljeđe ostaviti riječki način života, ovaj kojim se danas ponosimo, da ih naučimo da poštuju razlike među ljudima, da budu vrijedni i radišni, da znaju svoju povijest, ali i da nauče praštati, da budu suosjećajni i hrabri te da im planovi budu usmjereni uvijek k boljoj budućnosti, a ne k revizijama prošlosti.

Nakon lokalnih izbora prvi put se dogodila kohabitacija izvršne vlasti i predstavničkog tijela. Je li to dobro ili loše kada je u pitanju razvoj grada i dizanje političke kulture na višu razinu?

– U teoriji, takva situacija ne mora biti loša jer, ne kaže se uzalud, više glava više zna. No, u riječkom slučaju to, nažalost, ne donosi ništa dobro jer pokazalo se da je intencija stranaka koje trenutno imaju većinu u Gradskom vijeću isključivo destrukcija s ciljem promocije neslužbenih vođa te skupine. Pritom ne bježe od populizma, politikantstva, laži i manipulacija. Formalno, u tom savezu dominira Akcija mladih jer iz njihovih redova dolazi predsjednik Vijeća koji možda i ima želju za suradnjom, no pretpostavljam zbog nedostatka iskustva, u konačnici se redovito prikloni populističkom rješenju.

Zato, nažalost, riječka kohabitacija nikako nije poslužila dizanju političke kulture na višu razinu. Aktualni savez koji ima većinu u Gradskom vijeću i koji je u želji za vlašću nekritički ujedinio i lijeve i desne, i stranke i nezavisne, izigrava sve kohabitacijske razgovore i dogovore i čini mi se da im je jedini cilj suprotstaviti se svakom prijedlogu koji podnosim kao izvršna vlast, kakav god taj prijedlog bio i na što god se odnosio. Pod krinkom brige za građane, a zapravo s idejom populističke i, upravo prema građanima – neodgovorne politike – odbijaju gotovo svaki pokušaj razumnog dogovora i bojim se da ovako ne možemo naprijed. Nadam se samo da, zbog želje za samopromocijom, svojim neodgovornim ponašanjem neće dovesti u pitanje i realizaciju važnih gradskih projekata o kojima sam govorio.

Posljednji mandat

Na čelu Grada ste 18 godina. Što biste promijenili da možete kada je riječ o vašim odlukama?

– Znate kako se kaže, lako je biti general nakon bitke. Na tom tragu, i meni bi danas, kada znam rezultate nekih odluka od prije pet ili deset godina, bilo draže da ih nije bilo ili pak da su bile drugačije. Ipak stojim iza svih svojih odluka jer nekad je potrebno preuzeti rizik i donijeti odluku s neizvjesnim rezultatom. Primjerice, jedna od mojih takvih odluka, donesenih s neizvjesnošću, bila je i kandidatura za Europsku prijestolnicu kulture. Ta je kandidatura mogla završiti i porazom zbog kojeg bih, nesumnjivo, snosio značajne političke posljedice. No, titulu smo dobili i stvorena je prilika za promjenu nabolje. Upravo na tom tragu, ne bih ništa mijenjao.

Najavili ste da vam je aktualni mandat gradonačelnika posljednji. Ima li SDP kao stranka kadrovski potencijal za osvajanje lokalnih izbora 2021. godine? Naime, čini se da vam je stranka u rasulu i sve manje potentna kada je riječ o dobivanju izbora i na državnoj, i na lokalnoj razini?

– SDP se, nesumnjivo, gubi dok pokušava pronaći neki svoj novi identitet i teško je prognozirati što će biti za tri godine. Žalosno je da pritom vodstvo stranke ne vidi da rješenje uopće nije u novom identitetu i podilaženju trendovima, već upravo u jačanju temeljnog socijaldemokratskog svjetonazora – brizi za slabije, otvorenosti, toleranciji, suživotu te radničkim i ljudskim pravima. SDP treba jednostavno biti lijeva stranka, dakle ono što izvorno jest, i birači će nas prepoznati. Nema tu puno filozofije, tek ona – budi što jesi. U Rijeci stranka ima svakako dovoljno mladih i sposobnih ljudi koji će je, uz potporu birača, voditi u pobjedu na izborima 2021. Naravno, na moju maksimalnu potporu mogu uvijek računati.

Zbog čega ste se maknuli na političku marginu kada je riječ o unutarstranačkim procesima u SDP-u?

– Dok sam na čelu grada koji vodim i volim, Rijeka je moj jedini profesionalni interes i, iskreno rečeno, nemam vremena za lobiranja, objašnjavanja ili pak okupljanja stranačkog članstva oko stvari i ideja oko kojih smatram da bi ljude trebalo okupljati. Unutarstranački rad je ozbiljna stvar, kao što je i vođenje grada ozbiljna stvar. Aktivan sam na lokalnoj razini, a ambicija za visokim funkcijama u stranci, iako sam svojevremeno bio član Predsjedništva stranke, zasad zaista nemam. Naročito od kada je biti na nečijem šalabahteru postalo važnije od vrednovanja rezultata rada. Teško mi je gledati ideološka vrludanja, a pritom sam i svjestan da sam, pojedinačno, jako malo mogu učiniti. Kažem, savjetujem, poručim, no nisam siguran koliko me sadašnje vodstvo stranke razumije.

Velike promjene

Zaključno, jeste li zadovoljni onim što Rijeka jest, s onim kako je rasla i kako se razvijala u posljednjih 25 godina?

– Dobrim dijelom jesam, no vizija razvoja grada koju sam imao kada sam postao gradonačelnik, mijenjala se i sazrijevala skupa sa mnom i mojim suradnicima, pratila mijenu grada, pa je danas već bitno drugačija zahvaljujući nizu projekata koje smo u svim ovim godinama ostvarili.

Na Trsatu umjesto vojarne imamo Sveučilišni kampus, u »Benčiću« europskim sredstvima uređujemo kvart kulture s novim zgradama Muzeja Grada, Knjižnice, MMSU-a, Dječjom kućom. Na Kantridi imamo najljepši kompleks bazena na Mediteranu u kojima se tijekom cijele godine održavaju treninzi i natjecanja domaćih i stranih reprezentacija i gdje se rekreacijom bavi velik broj građana. Na Vežici imamo Planetarij i zvjezdarnicu, Molo longo nije više carinska zona, nego jedna od riječkih šetnica. Stari grad ne zaobilazimo i ne izbjegavamo nego se u njemu rado zadržavamo na nekoj od terasa kafića ili u nekoj od brojnih malih trgovina.

More na području Rijeke je izvrsne kvalitete zahvaljujući izgrađenoj kanalizacijskoj mreži i pročišćivaču otpadnih voda. Riječke plaže su uređene, neke od njih nose Plave zastave kao simbol vrhunske kvalitete, a na svima je u ljetnim mjesecima vrlo živo. Atletska dvorana na Kantridi puna je rekreativaca i sportaša. Na Rujevici, Drenovi i Hostovom bregu izgrađeni su gradski stanovi modelom poticane stanogradnje. Riječko gospodarstvo se oporavilo i raste nakon godina velike ekonomske krize pa smo danas po mnogim ekonomskim gospodarskim pokazateljima drugi grad u Hrvatskoj, odmah nakon Zagreba, iako imamo manje stanovnika od, primjerice, Splita i bitno manju kvadraturu od mnogih gradova i općina u Hrvatskoj.

Prvi smo u škole uveli Građanski odgoj i obrazovanje i naš primjer slijede drugi. Najtransparentniji smo hrvatski grad. Proglašeni smo Europskom prijestolnicom kulture. Izgrađeno je 6 novih vrtića, a još veći broj vrtića i škola energetski je obnovljeno europskim sredstvima. Umjesto šikare, na Zametu se u Dvorani Zamet održavaju brojna događanja, od sportskih preko zabavnih do sajamskih. U gradu se tijekom cijele godine održavaju različite manifestacije, od sportskih preko kulturnih do zabavnih. Posjećuju nas turisti, rastu smještajni kapaciteti.

Rijeka se u proteklih 25 godina jako promijenila. Da razvoj grada nije usporila ekonomska kriza koja je bila zahvatila čitavu Europu i zapadni svijet, riječka mijena danas bi bila još vidljivija.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
S Lidlom do odmora iz snova
Moj apartman s 5 zvjezdica

S Lidlom do odmora iz snova