RIJEKA – Kalendarska završnica 2019. Hrvatskog nogometnog kluba Rijeka može se otprilike svesti pod zajednički nazivnik: trofejna godina velikih turbulencija! Postoje takva prijelazna razdoblja u životu kluba koji nastoji biti konstanta u vrhu hrvatskog nogometa koja treba pregrmjeti i kada nije sve idealno.

U rezultatskom smislu Riječani su napravili velik posao, osvajanje drugog mjesta i Kupa Hrvatske i to u konkurenciji europski moćnog Dinama doista jest hvalevrijedno ostvarenje. Igor Bišćan nadmudrio je u završnici prošle sezone kolegu Nenada Bjelicu i na pulskoj Drosini donio Rijeci još jedno Rabuzinovo Sunce, što je doživljeno kao svojevrsna senzacija s obzirom na izraženu dominaciju »modrih« koji su još uvijek nedodirljivi za ostatak HNL-a.

Bez obzira na još jednu uspješnu godinu, Rujevica je doživjela razdoblja uspona i padova, naprasan odlazak jednoga (Bišćan) i inauguraciju drugog (Rožman) trenera, bojkot Armade koja je vodila neke svoje bitke iz prošlih vremena prkoseći predsjedniku Damiru Miškoviću, koji nije odstupao od nekih svojih stavova, zbog čega je na domaćim utakmicama vladalo neuobičajeno ozračje bez podrške sa sjevera. Ostatak riječkih navijača na svoj je način doživljavao bojkot Armade, neki su preselili na druge tribine i navijali, neki se solidarizirali s dečkima sa sjevera…

Bišćanovim odlaskom Armada se vratila navijanju i istodobno dočekala neke velike pobjede (Hajduk 4:0) i razočarenja (Dinamo 0:5), još jedan simbolični povratak na Kantridu, koji je dodatno zaživio na papiru u vidu potpisanog memoranduma o razumijevanju Damira Miškovića s kineskim ulagačima koji su iskazali interes za gradnjom novog stadionskog kompleksa podno legendarnih stijena… Ovo je, dakle, 2019. godina HNK-a Rijeka u deset slika:

OSVAJANJE KUPA

Na kraju prošle sezone Riječani su u Puli u finalu Kupa pobijedili Dinamo (3:1) i osvojili trofej, što je, u kontekstu odnosa snaga na hrvatskoj nogometnoj sceni, odjeknulo poput senzacije. Rijeka je na Drosini pobijedila Dinamo koji je igrao u osmini finala Europske lige, niti puno bolje momčadi od riječke nisu se mogle pohvaliti takvim uspjehom.

Bišćanova Rijeka uspjela je pritom srušiti snove o dvostrukoj kruni »modrih« i dovela u pitanje kontinuitet jedne kletve. Zdravko Mamić je, podjetnika radi, poslije dominacije »bijelih« u sezoni 2016./17. i osvajanja oba trofeja znakovito poručio: »Ovo ste vidjeli sad i nikad više!«. Dinamo još uvijek jest dominantan i bit će vjerojatno još neko vrijeme, ali Riječani su »modrima« uspjeli zadati barem jedan udarac. Tim više je Bišćanov uspjeh još veći.

BOJKOT ARMADE

»Ustanak« dijela navijača počeo je onoga trenutka kad su potrošeni odnosi između uspješnog predsjednika Damira Miškovića i uspješnog trenera rezultirali smjenom Matjaža Keka i inauguracijom Igora Bišćana. Armada na čelu prve momčadi voljena kluba nije htjela »omražena dinamovca« koji im je pokazivao međunožje i »domaćeg izdajnika« i Bišćanova pomoćnika Renata Pilipovića, kojemu nije mogla i nikad neće oprostiti što je kao prvotimac Dinama ljubio grb rivala.

Bišćanova isprika naišla je na plodno tlo, u Pilipovićevu slučaju alternative nije bilo. Navijači koji desetljećima generiraju atmosferu na utakmicama Rijeke bojkotirali su domaće utakmice, a na gostujućima uglavnom uvredama »častili« Miškovića i Pilipovića sve dok Bišćan nije otišao i sobom poveo Pilipovića.

BIŠĆANOV ODLAZAK

Poslije utakmice s Istrom 1961 u 9. kolu Igor Bišćan zahvalio se na suradnji i zauvijek otišao s Rujevice da bi postao izbornik hrvatske U-21 reprezentacije. Bišćan se novim izazovima u karijeri odlučio okrenuti slijedom nepovoljnih okolnosti prijelaznoga razdoblja u životu kluba koji se još donedavno smatrao idealnom prilikom, pogotovo za perspektivne trenere poput njega.

Bišćanov prethodnik Matjaž Kek Rujevicu je poslije pet i pol godina napustio pod hipotezom loših rezultata i razmimoilaženja u stavovima s predsjednikom i vlasnikom Damirom Miškovićem, a zapravo je bio dovoljno pronicljiv predvidjeti sve ono zbog čega je otišao i Bišćan.

S tom razlikom što je Bišćanova riječka avantura završila otprilike onako kako je i počela: zarobljena u »talačkoj krizi« narušenih odnosa tvrdoglavoga predsjednika i razmaženih navijača koji su bojkotom prkosili uskraćenom pravu na (ne)izravno kreiranje politike kluba u privatnom vlasništvu i ostavljena na vjetrometini evidentne krize rukovođenja i upitne sportske politike.

ROŽMANOV DOLAZAK

U najosjetljivijem razdoblju svoga predsjednikovanja Damir Mišković doveo je u Rijeku drugog slovenskog trenera. Simon Rožman na Rujevicu je stigao na preporuku sunarodnjaka Matjaža Keka koji je pisao povijest riječkoga prvoligaša senzacionalnim osvajanjem naslova prvaka Hrvatske, dvama osvojenim Kupovima i upečatljivim europskim nastupima.

Kek jest prošle godine otišao s Rujevice zbog potrošenih odnosa s Miškovićem, ali slijedom činjenice da poslovni uzusi predsjednika i (su)vlasnika Rijeke ne poznaju sentiment, Rožmanov angažman nikoga nije pretjerano iznenadio.

Pritom je očito presudna bila Kekova sugestija, u prvom redu zato što u delikatnoj situaciji po običaju nitko od odgovornih na Rujevici nije imao petlje preuzeti odgovornost pa se lakše bilo sakriti iza autoriteta trofejnog trenera čija karizma sve vrijeme od njegova odlaska lebdi nad Rujevicom i oživi u kriznim razdobljima kao personifikacija najuspješnije ere u klupskoj povijesti.

DEBAKL PROTIV DINAMA

Rijeka je na Rujevici početkom studenoga u 11. prvenstvenom kolu u derbiju s Dinamom (0:5) doživjela najteži domaći poraz u Miškovićevoj eri i u povijesti HNL-a. »Bijeli« su u eri ambicioznog predsjednika Damira Miškovića gubili pred svojim navijačima od Hajduka (0:3), Aberdeena (0:3) i bečke Austrije (1:4), ali nikada nisu tako gadno stradali.

Kada su u pitanju domaći prvenstveni porazi u HNL-u, do sada je taj neslavni rekord držao posrtaj od Osijeka (1:5, 2010. godine). Malo je nedostajalo da Rožmanova Rijeka izjednači najteži domaći prvenstveni prvoligaški poraz uopće.

U toj rubrici još uvijek strši debakl od Vojvodine (0:6) iz 1959. godine. Poslije debakla u srazu s »modrima« Simon Rožman povukao je drastičan potez: trojica igrača trajno su udaljeni iz prve momčadi (Roberto Punčec, Petar Mamić, Lorenco Šimić), a jedan (Zoran Kvržić) privremeno.

VELIKI POLJUDSKI TRIJUMF

Simon Rožman ostvario je 1. prosinca prvi veliki trijumf kao trener Rijeke. Rožmanova momčad stigla je na Poljud i u Jadranskom derbiju u okviru 17. kola deklasirala Hajduk (4:0)! Mladi slovenski stručnjak uspio je pritom ono što nije pošlo ni njegovom uspješnom prethodniku i sunarodnjaku Matjažu Keku koji je na poljudskom travnjaku vodio »bijele« do pobjede s najviše tri pogotka razlike (0:3, 2016.).

Jedini koji je prije Rožmana slavio protiv Hajduka u Splitu s četiri gola prednosti je Dragan Skočić koji je identičnim rezultatom (4:0) svladao splitskog rivala 2006. godine. Rožman je tog 1. prosinca slavio najuvjerljiviju gostujuću pobjedu nad Hajdukom u Miškovićevoj eri i »osvetio« svoga prethodnika Igora Bišćana koji je prošle sezone teško stradao na Poljudu (0:4).

Rožman je vodio Rijeku koja je ostvarila 44. pobjedu u 155. službenoj utakmici protiv Hajduka, odnosno 39. pobjedu u 141. Jadranskom derbiju ili 15. pobjedu u 74. utakmici tih dvaju suparnika na splitskom tlu.

POVRATAK NA KANTRIDU

U listopadu se dogodio drugi po redu Povratak na Kantridu. Nogometaši Rijeke su podno legendarnih stijena ugostili Zrinjski iz Mostara da bi još jednom oživjeli sjećanja na kultni stadion, a navijače odveli u neka romantična vremena. Ponosa i sreće.

Kad su se, s noge na nogu, od Hada ili Miramarea, znanim prečicama spuštali nizbrdo da bi našli svoje mjesto na najljepšem stadionu na svijetu, jer… Kantrida je oduvijek i zauvijek posebna.

Bez obzira što su stolice izblijedjele, ograde zahrđale, a fasadu načeo zub vremena… Duh Kantride nikad nije i neće iščeznuti. Koliko god godina prošlo od posljednje i koliko će ih još proteći do nove natjecateljske utakmice »Rijeke« podno legendarnih stijena. Prit će, valjda, jednog dana opet ta nedeja zapolne… Na Kantridi, naravno! Na stadionu na kojem je nekad padao veliki Real Madrid. Ponovilo se!

EUROPSKI NASTUPI

Nogometaši Rijeke oprostili su se od Europe u play-offu Europske lige u kojem su u dvjema utakmicama bili slabiji od Genta (1:2, 1:1), nakon što su uspješno preskočili prvu prepreku u trećem pretkolu (Aberdeen 2:0, 2:0). Riječani su europsku misiju zaključili rujevičkim remijem s belgijskom momčadi, u utakmici poslije koje je konačni rezultat (1:1) odavao prividan dojam da su bili nadomak Europskoj ligi, iako objektivno nisu imali za čime pretjerano žaliti.

Dovoljno je, uostalom, bilo usporediti ulaganja dvaju klubova (Gent 6,7 milijuna eura/Rijeka 1,2 milijuna eura) u ljetnom prijelaznom roku pa zaključiti da je Rijeka za plasman u Europsku ligu imala barem pet puta manje izgleda od Genta.

Bišćan je u ključnim utakmicama za plasman u Europsku ligu bio prinuđen na improvizacije i »krpanje« rupa u momčadi da to ne bi došlo do izražaja protiv iole ozbiljnijeg europskog protivnika. Iako je pitanje bi li to išta promijenilo, ostaje nejasno zašto je Franko Andrijašević došao poslije, a ne prije utakmica s Gentom.

KINESKI ULAGAČI

Predsjednik Damir Mišković potpisao je u rujnu u Dubrovniku memorandum o razumijevanju s kineskim ulagačima koji su iskazali interes za gradnjom novog stadionskog kompleksa na Kantridi. Formalno, budućim projektom bavit će se tvrtke Stadion Kantrida i Top International Engineering Corporation (TIEC), a investicija je, navodno, vrijedna 50 milijuna eura.

Izgradnja novog nogometnog stadiona samo je jedan u nizu potencijalnih riječkih projekata na »kineskom putu svile«, bilateralni posjet kineskog premijera Lija Keqijanga Hrvatskoj otvorio je nove horizonte vječnih rasprava o budućnosti nizinske željezničke pruge Rijeka – Zagreb, riječke luke, brodogradilišta 3. maj… Koliko god volio Rijeku i sanjao o novoj Kantridi, jasno je da Miškovića kineski ulagači u prvom redu zanimaju kroz prizmu financijske (samo)održivosti HNK-a Rijeka, koji sve teže zatvara godišnje budžete.

PRILIKA MLADIMA

Kao nikad prije u novijoj povijesti, Rijeka se u godini na izmaku okrenula mladim igračima, koji su u većoj (Lepinjica, Hrvoje Smolčić) ili manjoj mjeri (Bušnja, Vuk, Pandur) dobili priliku osvanuti na velikoj sceni. Naravno da to u prvom redu treba promatrati kroz prizmu nepovoljnih okolnosti minule zime stanke, tijekom koje se kadar »bijelih« gotovo prepolovio uslijed niza ozljeda.

Do te mjere da je na treningu znalo biti samo dvanaest igrača!? A možda su odgovorni na Rujevici progledali i zaključili da mladi igrači iz riječkog omladinskog pogona bez problema mogu pratiti seniorski ritam HNL-a.

Angažman mladih igrača u određenoj je mjeri zaustavila promjena za kormilom prve momčadi, novi trener Simon Rožman u prvom je redu mario za rezultat, pogotovo u onom razdoblju kad je momčad upala u evidentnu krizu. Poslije zimskih priprema bit će jasnije u kojoj će mjeri i hoće li uopće Rožman slijediti Bišćanov poučak.