Sedamdeset godina od potapanja HMS Hooda

Tri dana nakon ponosa britanske flote na dno Atlanskog ocena otišao je i njegov suparnik, njemački Bismarck

Na današnji dan prije 70 godina ponos britanske flote HMS Hood završio je na dnu Atlanskog oceana, nakon što ga je pogodio plotun s ponosa njemačke flote, Bismarcka. Samo tri mornara od ukupno gotovo 1.500 članova posade su preživjela, a nakon potapanja kreće najveća potjera u povijesti ratovanja. Gotovo čitava Royal Navy isplovljava i kreće za Bismarckom, a Churchilla nije zanimalo kako će to napraviti, već im je dao samo jednu misiju – uništiti zasigurno najmoderniji brod tog doba.

Potraga će potrajati tri dana, a nakon niza nevjerojatnih spleta okolnosti potopljen je i Bismarck. Ovaj trodnevni niz događaja svakako je najslavnija moderna pomorska bitka, nakon koje je postalo jasno kako Nijemci nemaju resursa za stvoriti konkurenciju Britancima na moru. Do kraja rata njemačka mornarica se gotovo isključivo ograničila na podmorničke napade, a površinu Atlantika kontrolirali su Britanci i naknadno Amerikanci.HMS Hood bio je ponosom britanske flote, najveći do danas izgrađeni ratni brod pod zastavom Njenog Veličanstva. Građen je od rujna 1916. godine, a prvi je plov imao 1918. godine. Već u Prvom svjetskom ratu je zamjećen problem koji će imati kobne posljedice 24. svibnja 1941. godine, a to je slab palubni oklop. Između dva rata su rađene nadogradnje koje su malo poboljšale ovu Ahilovu petu, ali na kraju se pokazalo da nisu bile dovoljne. Splet okolnosti i loš palubni oklop na kraju su Hood doveli na dno oceana.

Čitava gotovo epska bitka počinje 18. kolovoza, kada Bismarck i teška krstarica Prinz Eugen isplovljavaju na svoju prvu misiju, nazvanu “Operacija Rheinübung”. Namjera je bila iz Gotenhafena, današnje Gdynije, probit se kroz Danski tjesnac, između Grenlanda i Islanda proći kraj britanske mornarice i potom na Atlantiku napadati konvoje koji su iz Sjedinjenih Država i Kanade prevozili potrebne resurse u Veliku Britaniju. Unatoč zaštiti noći i oblačnog vremena, oba su broda zamjećena 23. svibnja, jer su imali nesreću da su Danskim prolazom na patrolnoj misiji operirale krstarice Suffolk i Norfolk, od kojih je Suffolk bio s najmodernijim radarom dostupnim u to doba. Tim radarom su navečer i zamjetili Biosmarcka i Prinza Eugena te nastavili s praćenjem. Iz Scapa Flowa, glavne britanske ratne luke već su prije bili isplovili Hood i Price of Wales, novoizgrađeni bojni brod u gabaritima Bismarcka. Pratila ih je skupina od šest razarača, a svima je zapovjedao viceadmiral Lancelot Holland. Njegova je ideja bila presresti njemačke brodove malo istočnije od Islanda, prići im tako da oni budu osvjetljeni polarnim Suncem, a da Britanci budu u pozadini. Vjerovao je kako će Bismarck biti ispred Prinza Eugena, tako da je namjeravao s Hoodom i Princ of Walesom napasti Bismarck, a Suffolk i Norfolk su trebali obračunati se s Prinz Eugenom.

Lažni mačak Oscar

Već dugo vremena čak i na povjesnim stranicama može se pronaći priča o mačku Oscaru, maskoti Bismarcka. Prema toj priči, crno-bijeli mačak preživio je potapanje svog broda, nakon čega ga je iz mora izvukla posada HMS Cossaka. No, uskoro na dno oceana ide i Cossak, a mačka spašava nosač aviona HMS Ark Royal. Treba li kazati kako prema priči slijedi potapanje i Ark Royala, a mačkova ureknutost dovodi ga do staračkog doma za mornare, gdje je navodno dočekao smrt od starosti.No, nekoliko povjesničara ističe kako pisanih dokaza o postojanju Oscara ne postoji, što je neobično za to doba. Primjerice, mačak Ginger je bio maskota Hooda, a za njega nije problem pronaći niti fotografije. Stoga se sve češće pretpostavlja da je priča o Oscaru tek isprazni povjesni mit, a ne činjenica.

Ideja je možda bila dobra, ali su se dogodila dva propusta. Prvi je bio Suffolkov gubitak kontakta s njemačkom flotilom, zbog čega Britanci nisu uspjeli presresti Nijemce na način koji su zamislili. Dapače, prišli su im na mnogo većoj udaljenosti, što su pod svaku cijenu željeli izbjeći, zbog slabosti Hoodova horizontalnog oklopa. Naime, na većoj udaljenosti kut pada njemačkih granata biti će veći, te time raste mogućnost pogotka palube, što je Holland po svaku cijenu namjeravao izjeći. No, nije mu uspjelo. Prišli su s velike udaljenosti, zbog čega dolazi i do druge pogreške. Iz početka i Price of Wales i Hood gađaju prvi brod u njemačkom konvoju, pogrešno misleći da je to Bismarck. A zapravo se radilo o Prinz Eugenu, što su tek nakon nekog vremena shvatili. Tada se izdaje zapovjed otvaranja vatre po drugom brodu, ali zbog lošeg sustava paljbe čini se kako neko vrijeme granate i dalje ne padaju po Bismarcku. Ključno je napomenuti da zbog uvjeta na moru i zaostatka razarači nisu imali nikakvog udjela u bitki, a i Suffolk i Norfolk su bili predaleko da bi im Nijemci bili u dometu topova. Iako su nekoliko plotuna ispalili, oni nisu imali učinak na bitku.

Ako je Holland imao svoje propuste, pametnim odlukama nije se proslavio niti zapovjednik njemačke skupine, admiral Günter Lütjens. On je dopustio da Hood ispali nekoliko plotuna na Bismarcka bez da uzvarti paljbu. Nakon toga je to iznerviralo zapovjednika njemačkog broda, kapetana Ernsta Lindermanna, koji zapovjeda otvaranje vatre po Hoodu. Zahvaljući mnogo boljoj kontroli paljbe, njemački brodovi mnogo preciznije pogađaju Hooda, koji u prvom plotunu pogađaju jedno od skladišta municije. No, taj pogodak vatru ne prenosi na ostatak broda, tako da se bitka nastavlja.

Oko šest sati ujutro Holland izdaje zapovjed da se Hood i Prince of Wales okrenu, kako bi s više topova bili usmjereni prema Nijemcima. U tom okretanju Hood izlaže veći dio svoje siluete njemačko grupi, tako da je još jedan plotun s Bismarcka direktno pogađa palubu. U sekundama nakon toga mornari s Prince of Wales svjedoče plamenom stupu koji se odjednom s Hooda proširio desecima metara u vis, nakon čega je Hood otišao na dno oceana. Ukupno tri mornara su spašena, a 1.415 članova posade je potonulo, među njima i viceadmiral Holland. Kasnije istraga Royal Navya ustvrdila je kako je jedna granata s Bismarcka direktno penetrirala u skladište municije, gdje je aktivirala sav preostali eksploziv, i potopilo ponos flote.

Prince of Wales jedno je vrijeme nastavio bitku, ali kad je postalo jasno da bi u daljnjoj borbi mogao i onh biti potopljen, okrenuo se s nakanom da zadrži kontakt u praćenju njemačke flotile do dolaska ostatka britanske flote, koja je dan prije isplovila iz Scapa Flowa. Ne znajući, kapetan John Leach spasio je svoj brod u posljednji trenutak. Naime, Prince of Wales, koji je čitavu bitku odradio s ogromnim problemima, jer je tek bio porinut i na njemu je čak bilo i civilnih tehničara, u tom je trenutku već bio u dometu torpeda s Priz Eugena, koji se upravo spremao ispaliti ih prema Britancima.Potapanje Hooda bio je ogroman psihološki udar na Britance, zbog čega Winston Churchill zahtjeva potapanje Bismarcka. Gotovo čitava flota iz Scapa Flowa, kao i drugi brodovi iz Atlantika kreću u trodnevnu potjeru, koju su obilježile loše odluke admirala Lütjensa. Prvo nije želio ići prema norveškom Bergenu, najbližoj luci, gdje bi se odradili popravci oštećenog Bismarcka, potom se zbog straha od britanske avijacije odlučuje bježati prema francuskoj luci Saint-Nazaire, a ne prema bližem Brestu. Još jednu glupost radi kada odvaja Prinz Eugena, šaljući ga na gusarsku misiju na Atlantiku. Usamljeni Bismarck pokušava bježati kompletnoj britanskoj floti, bez pomoći ostataka njemačkih brodova, ali i Göringove avijacije. Iz nekog razloga jedan od glavnih Hitlerovih suradnika nije želio slati avione u pomoć admiralskom brodu, a brojni analitičari smatraju kako se radilo o klasičnom strahu.

Ponos njemačke flote Hoodovim je stopama otišao 27. svibnja 1941. godine, nakon pogotka dvokrilca Swordfisha, čiji je torpedo oštetio Bismarckovo kormilo, nakon čega je bio klasična patka na odstrelu britanskim brodovima. Britancima se inače toliko žurilo da su u nekoliko navrata gotovo započinjali međusobne borbe. Nakon tri dana tako je završena najpoznatija pomorska bitka na Atlantiku u Drugom svjetskom ratu, a rezultat je bio potapanje dva glavna broda Njemačke i Britanije. Unatoč velikom udarcu na ego Ujedinjenog kraljevstva, ova je bitka na kraju bila njihova strateška pobjeda, jer je njemačka mornarica do kraja rata odbijala površinske misije na Atlantiku.