Štoviše, ova je kolaboracija poznata pod imenom PLANET, izračunala da u našoj galaksiji postoji milijarde planeta sličnih Zemlji, iako se dosad smatralo da je Zemlja prilično jedinstvena i rijetka pojava. Ovo značajno otkriće ovog je tjedna objavio najprestižniji svjetski znanstveni časopis Nature. Riječka znanstvenica pojasnila nam je značenje ovih rezultata.
Što ove spoznaje znače za daljnja istraživanja svemira?
– Metoda mikrogravitacijske leće, zahvaljujući tome što se prostor-vrijeme zakrivljuje uslijed prisustva mase, ima sposobnost otkriti planete vrlo širokog raspona masa – masivnijih od Jupitera, pa skroz do mase Zemlje, i s druge strane vrlo širokog raspona orbita, odnosno udaljenosti planet-zvijezda. Druge metode pogodne su za otkrivanje primjerice planeta vrlo malog polumjera orbite, ili velike mase. Metoda mikrogravitacijske leće koristi činjenicu da gravitacijsko polje nevidljivog planeta, u kombinaciji s gravitacijskim poljem njegove matične zvijezde, djeluje kao leća, koja pojačava svjetlost pozadinske zvijezde. Ukoliko u orbiti zvijezde koja djeluje kao leća postoji planet, mjerimo anomaliju u svjetlosnoj krivulji pozadinske zvijezde.
– U području istraživanja ekstrasolarnih planeta ima još jako puno posla. Osim toga, treba napraviti još puno mjerenja našom metodom da bismo došli do preciznijih rezultata i usporediti to s mjerenjima pomoću drugih metoda, posebice vrlo obećavajućih svemirskih misija Kepler i GAIA kojima neće smetati utjecaj atmosfere. Ova će mjerenja dati nove ideje teoretičarima koji se bave pitanjima stvaranja i razvoja planeta i planetarnih sustava. Zajedničkim snagama, radit ćemo na stvaranju slike ovog, nama nevidljivog dijela svemira. Vjerujem da će i egzobiolozi, znanstvenici koji se bave pitanjem života u svemiru, zahvaljujući ovom rezultatu dobiti nove odrednice za određivanje vjerojatnosti postojanja života na drugim planetima.
Prikupljanja podataka trajala su puno godina. Jeste li odmah znali da će rezultati biti ovakvi?
– Trebalo je više godina brojnih astronomskih opažanja da uopće prvi planet bude otkriven metodom mikrogravitacijske leće – plinoviti div poput Jupitera. Godinu dana nakon toga otkrili smo planet sličan Zemlji (OGLE-2005-BLG-390Lb, mase pet puta veće od Zemljine), i pitali smo se da li je to slučajnost, velika sreća koju smo imali, ili indicija da su takvi planeti česti. Tek nakon velikog broja mjerenja, vršenih tijekom više godina, imali smo dovoljnu statistiku za ovakvu analizu.
Izazovna suradnja
Što uopće podrazumijeva raditi na takvom projektu – koji su najveći izazovi i što je, recimo, najzahtjevniji, a što najzabavniji dio?
– Kad sam prvi put opažala na PLANET teleskopu 2003. na Tasmaniji, tijekom izrade doktorskog rada, najveći izazov bio mi je svladati upravljanje teleskopima i brojnim pripadnim sustavima, kao i smrzavanje iz noći u noć. Velik izazov zadnjih nekoliko godina je baviti se eksperimentalnim znanstvenim radom u Hrvatskoj po kriterijima koji diktira međunarodna znanstvena zajednica, i to moći financirati – što nije nimalo lako. Izazov je i raditi s velikim brojem suradnika iz cijelog svijeta. S jedne strane, prekrasno je upoznavati različite kulture, no s druge, to zahtjeva veliko »žongliranje« u komunikaciji. Često je potrebno više vremena da se svi usuglasimo oko rezultata i interpretacija, što opet naravno podiže i razinu kvalitete objavljenog rada. Znanost je prestala biti individualna, i to je dobro.
Sudjelovali ste i u radu koji je objavljen u Scienceu – da li se radi o istoj kolaboraciji?
– Da, radilo se također o kolaboraciji PLANET, s tim da je u tom radu koji je izvorno objavljen u časopisu Astrophysical Journal, a potom u skraćenom obliku i u Science kao vijest izbora urednika, sudjelovao veći broj ljudi. U tom radu se radilo o detekciji planeta MOA-2009-BLG-266Lb, u kojem je po prvi put uz dodatno korištenje tzv. Einsteinove paralakse, precizno izmjerena masa nekog ekstrasolarnog planeta.
Koliko je važno vama osobno, a i za riječko Sveučilište da ste navedeni u radovima koji su objavljeni u Scienceu i Natureu?
– Osobno mi je važnije samo istraživanje, i užitak spoznaje, bez obzira da li je rezultat objavljen u Science ili Nature, ili primjerice u Astrophysical Journalu, u kojem se često objavljuju i mnogo kvalitetniji rezultati gledano iz aspekta astrofizike. No, s druge strane, važnost je velika radi promocije same institucije, i prepoznatljivosti naših istraživanja u široj znanstvenoj zajednici.
Nova otkrića
Već neko vrijeme s kolegama iz Splita, Zagreba i Rijeke surađujete i na drugoj međunarodnoj kolaboraciji MAGIC. Da li je i tu došlo do nekih otkrića?
– Od 2009. godine, otkad smo aktivni članovi kolaboracije, objavili smo devet otkrića izvora gama-zračenja u svemiru, i 20 znanstvenih radova u časopisima visokih faktora utjecaja, poput spomenutog Astrophysical Journala, ili Astronomy and Astrophysics. U svim tim slučajevima radi se o zračenjima najviših energija u svemiru koji dolaze od najekstremnijih objekata, nedovoljno istraženih do danas – primjerice supermasivnih crnih rupa u središtima dalekih galaksija, pulsara, kvazara, a i na tragu smo tamnoj tvari, iako još nije potvrđena. Financijski problemi su veliki, i trenutno ugrožavaju nastavak ove izuzetno vrijedne suradnje koja osim odgovaranja na fundamentalna pitanja o Svemiru, pruža i izvrstan poligon za razvoj vrhunske tehnologije s višestrukim primjenama u različitim sferama života, recimo u zdravstvu. No, pozitivna strana priče je to što imam stvarno divne suradnike u Hrvatskoj u sklopu MAGIC kolaboracije, grupa fizičara iz Splita, Zagreba i Rijeke vrlo je koherentna i solidarna.
Što konkretnije znači da su financijski problemi veliki?
– Problem je s jedne strane vrlo nisko izdvajanje za znanost, što dovodi do nazadovanja države u tehnološkom i gospodarskom smislu. No, još je veći problem od niskog izdvajanja je nedostatak primjene objektivnih kriterija u raspoređivanju sredstava. Novi obećavajući projekti visoke znanstvene izvrsnosti nisu se veći broj godina uopće ni počinjali financirati, dok su se istovremeno trošili novci na financiranje potpuno znanstveno neproduktivnih projekata. No, vjerujem u pozitivne promjene koje nas sad čekaju u Hrvatskoj.
Selidba u kampus
Da li je moguće i u kojem obimu raditi s Riječkog sveučilišta neka veća, ozbiljnija istraživanja?
– Moguće je baviti se njima uz dobru međunarodnu suradnju, i veliku dozu entuzijazma. U području teorijske fizike je moguće raditi i sam, ili s manjom grupom ljudi, no tu vrhunski rezultati nisu česti, ali nisu ni nemogući. Evo, recimo, kolega Dejan Vinković objavio je samostalno rad u Nature radeći u Splitu – skidam kapu! Sad u doba interneta informacije putuju puno brže, i omogućavanju efikasni rad u znanstvenim kolaboracijama. Primjerice, u dijelu opažanja na teleskopima koji je u ovom našem novom radu u Natureu bio ključan za analizu, sudjelovala sam iz Rijeke, koordinirajući mrežu teleskopa putem računala, i time prošla bez troškova putovanja na daleke opservatorije. No, ni to nije bilo lako, jer, primjerice, zgrada u kojoj radimo zaključana je vikendom, i navečer nakon 20 sati, šalju se ljudi na neke prisilne zajedničke godišnje odmore. To mi je zadavalo velike probleme i morala sam doslovce izvoditi magiju. Takve prakse nema na drugim znanstvenim institucijama, radi se 24 sata dnevno, planeti ne čekaju ponedjeljak ujutro na prolaz ispred zvijezde koju opažamo. No, vjerujem da će se selidbom u novu zgradu Sveučilišnih odjela na kampusu situacija popraviti.
Kako gledate na budućnost astrofizike, posebice ovog područja na kojem vi radite i u kakvoj vrsti istraživanja se vidite u budućnosti?
– Astrofizika je znanost koja se sve brže razvija, i u sprezi je s razvojem nove eksperimentalne opreme i tehnologije. Istraživanja u visokim energijama sigurno su budućnost, no i ovo što smo napravili s PLANET-om, pokazuje da i jedna stara, klasična metoda, koja je zapravo niskobudžetna, s malim optičkim teleskopima koji se umreže, može dati velike rezultate. Nemam plan o tome gdje se vidim u budućnosti. Kao pravi znanstvenik u duši, otvorena sam prema novome, svjesna da nas stalno čekaju potencijalna iznenađenja.
