Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 8° 4n
Sutra: 8° 8° 4n
6. prosinca 2019.
Liječnik emotivac

Bahtijarević: Bojim se da će nas farmaceutska industrija najviše podijeliti na bogate i siromašne

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL
Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 3. veljača 2018. u 8:19 2018-02-03T08:19:00+01:00

Kao ravnatelja i čovjeka me beskonačno frustrira što nemamo nikakav način da možemo nagraditi one koji rade, pojedince koji nose sustav, a istovremeno ne možemo ni na koji način sankcionirati one koji svoje plaće nisu zaradili nikada. I u mojoj bolnici ima ljudi koji imaju više sudskih vještačenja godišnje nego operacija

Zoran Bahtijarević odlazi s čela Klaićeve bolnice, nakon što je u natječaju za novog ravnatelja, sukladno statutu, kao jedan od uvjeta naveden status docenta ili profesora. Iako se formalno ne radi o smjeni, već činjenici da dosadašnji v.d. ravnatelja svojim kvalifikacijama ne udovoljama postavljenim standardima, treba spomenuti da je takva statutarna odredba donesena ranijim izmjenama statuta, te da od prethodnih ravnatelja profesura ili docentura nije tražena.

Od Ministarstva zdravstva u zadnje je dvije godine nekoliko puta uzalud tražena suglasnost za izmjenu statuta kojom bi se omogućila prijava kandidatima bez znanstveno-nastavnog zvanja. Ističući kako od toga ne namjerava raditi slučaj, dr. Bahtijarević pristao je na razgovor za Novi list pod jednim uvjetom – da natječaj za ravnatelja ne bude tema razgovora.

Koliko ste zadovoljni stanjem koje ostavljate, jeste li uspjeli realizirati ono što ste željeli?

– Naravno da sam zadovoljan, ali da prvo raščistimo jednu stvar: to nisam napravio ja, nego cijeli tim ljudi, moji pomoćnici, zamjenici, u konačnici 705 zaposlenika Klaićeve koji vrijedno rade na svemu tome. Nezadovoljan sam što nismo učinili više. U puno stvari smo zapeli, naišli na tipične hrvatske probleme u smislu birokracije i koječega drugoga. Međutim, učinili smo velike promjene u odnosu na ono što smo zatekli.

Što smatrate svojim najvećim uspjehom?

– U svibnju 2015., kad sam postao sanacijski upravitelj, otišla su tri liječnika iz Klaićeve, a u lipnju još tri. To me užasno pogodilo kao čovjeka, liječnika, kao lojalnog klaićevca koji je tu proveo profesionalnu karijeru. Rekao sam sam sebi – nećeš više. Najveći mi je uspjeh što smo promijenili atmosferu u Klaićevoj, koja je postala poželjno mjesto za rad. Ne prođe tjedan da nam se netko ne obrati sa željom da radi u Klaićevoj. Ponosan sam na to da naši liječnici nikome ništa ne duguju. Najviši je dug za specijalizaciju koji smo riješili iznosio 1,5 milijun kuna, za kolegu koji je k nama prešao iz Vinkovaca. Moj je stav da u bolnici trebaju raditi ljudi koji to žele, a one koji ne žele treba pustiti da idu.

Nova oprema

Jedna liječnica ovih dana vam odlazi u inozemstvo, koji je razlog tome?

– Radi se o privatnom razlogu, potpuno osobne prirode. Nije to jedini slučaj, tri su liječnika otišla unazad dvije godine, isključivo iz privatnih razloga. I ova je kolegica otišla sa suzama u očima, nije joj bilo drago.

Koje su slabe točke, nedovršeni poslovi koje ostavljate nasljedniku?

– Činjenica je da smo puno investirali u zgradu, investirat ćemo još uvijek u ovih nekoliko tjedana, započet ćemo pregovore i osigurati sredstva da novoj upravi ostavimo čiste račune. Ono na čemu treba puno raditi je informatički sustav. Iako je uloženo puno novca i vremena, mislim da ni u jednoj bolnici on nema ulogu koju bi trebao imati, olakšati rad liječnicima, sestrama, nabavi…

Zahvaljujući proračunskim sredstvima upravo se raspisuje natječaj za novi CT, a u suradnji s ministarstvima zdravstva i europskih integracija tražit ćemo 55 milijuna kuna iz EU fonda za posebno ranjive skupine za nabavu opreme. Za to možemo dobiti puno opreme, CT, opremiti operacijske sale. Žao mi je što nismo uspjeli dovršiti preuređenje bolničke kuhinje. Očekujem početkom veljače potpisivanje ugovora o velikoj donaciji za nabavu opreme čime ćemo prijeći na tablet sustav.

Dokud je stigao projekt nove dječje bolnice u Blatu?

– Sad se vrlo ozbiljno krenulo s tim. Osnovano je povjerenstvo Vlade i Grada Zagreba te stručno povjerenstvo na razini Ministarsrva zdravstva. Prvo povjerenstvo treba pronaći lokaciju, a drugo izraditi medicinski i prostorni program.

Zar lokacija Blato nije izvjesna?

– Čini mi se da jest. Upitno je samo može li zgrada podnijeti građevinski i strukturno potrebe dječje bolnice, to će povjerenstvo istražiti uz pomoć konzultanata koji će reći može li se zgrada uređivati ili se mora rušiti, a na njenom mjestu graditi nešto novo.

Ministar je spominjao ambiciozni rok od dvije godine, je li to realno očekivati?

– Čini mi se da je spominjao rok od dvije godine za završetak medicinskog hodograma i apliciranja za EU sredstva. Ministar je vrlo realan čovjek, ne očekuje bolnicu za dvije godine, nego dovršetak medicinskog programa. To je projektni zadatak arhitekta, i kad to imamo, možemo aplicirati na sredstva EU 2020-2027. Kad osiguramo financiranje, predstoji nam još četiri, pet godina što gradnje, što opremanja. To kažu optimisti, a kako sam optimist iskustvom, rekao bih i do 10. Sloveniji je od vrlo čvrste odluke do izgradnje bolnice trebalo osam godina.

Hladne glave

Nabavili ste dosta opreme. Koliko su zahvaljujući tome smanjene liste čekanja?

– Liste čekanja ne ovise samo o opremi, nego i ljudima. Ipak, uveli smo čitav niz novih metodologija koje bi trebale olakšati rad. Samo u prosincu došla su tri nova uređaja, jedan je denzitometrija vrijedna tri milijuna kuna, imat ćemo je jedini u Hrvatskoj, zatim uređaj za genetsko sekvencioniranje genoma, gdje se jednom pretragom može istraživati više stotina, pa i tisuća različitih gena u genetskim bolestima. Treći je anesteziološki uređaj. Sve su to nove pretrage koje će pomoći u dijagnosticiranju i liječenju genetskih, metaboličkih bolesti. Imamo i uređaj kojim smo rasteretili rendgen, i novi ultrazvuk kojim smo značajno smanjili liste čekanja.

Ljetos ste se založili za osiguranje terapije za djecu s neuroblastomom, upozoravajući da je ljudski nepodnošljivo odlučiti koje će dijete primiti lijek, a koje ne. Neki su vam zamjerili da ste postupili neprofesionalno jer biste kao ravnatelj morali brinuti i o financijama, a ne samo liječenju…

– Kao klinika lani smo bili sedam milijuna kuna u plusu, tako da smo itekako vodili brigu o financijama. S druge strane, mislim da ni ravnatelj bolnice ni liječnik ne mogu odlučivati o takvim stvarima. Ja sam prije svega liječnik, a osim toga i emotivan čovjek i od toga ne bježim. Jesu, zamjerili su mi to i javno, ali ponosim se činjenicom da sam emotivan i da sam liječnik. Mislim i da se takve odluke ne smije donositi vruće glave, pod pritiskom javnosti, medija, udruga, one se moraju donositi na višim razinama. Moramo kao društvo odlučiti želimo li liječiti bolesti čije je liječenje skupo.

Očito smo odlučili da želimo, ali je evidentno da za to nemamo novca. Da bi do njega došli, moramo se nečega odreći, ali ne država, ne politika, ne vlada, nego svatko od nas kao pojedinac. Tu smo pali na ispitu. Sjećate se što se dogodilo kad smo probali dignuti dopunsko osiguranje za 10 kuna? S druge strane, humanitarnim akcijama skupimo triput više novca nego što nam treba. To samo pokazuje koliko smo kao narod topli, emotivni, želimo dijeliti, davati… Puno puta sam se u ove dvije godine javljao na humanitarne telefone i najviše me dirnulo da najčešće zovu oni koji najmanje imaju – bake, djedovi, penzioneri...

Vjerujem u ljude

Kako gledate na fond inovativnih lijekova u vidu računa za donacije građana?

– Premalo znam o tome. Bavio sam se bolnicom, nisam se stigao time baviti. Taj je fond jedno od mogućih rješenja, ali o njegovom sadašnjem funkcioniranju teško mi je nešto reći.

Postoji li način da se osigura inovativna terapija za svu djecu koja imaju indikaciju?

– Nosim se medicinskim zakonitostima, one su u potpunoj suprotnosti s ekonomskima. Bojim se da će nas farmaceutska industrija u konačnici najviše podijeliti, ne samo u Hrvatskoj, negu u cijelom svijetu, na bogate i siromašne. Jer sve smo više svjesni ekstremno rijetkih i skupih lijekova, individualiziranih, jako se bojim da idemo u smjeru podjele na bogate i siromašne, one koji će moći priuštiti takve lijekove i one koji neće. To se već događa u Americi. Ipak, kao optimist, vjerujem u ljude i vjerujem da ćemo ipak naći neko rješenje i ovdje u Hrvatskoj i generalno u svijetu. Uostalom, tisuće godina povijesti pokazale su da smo uvijek nekako isplivali iz najtežih problema.

Ne čini li vam se da naše zdravstvo, pritisnuto dubiozama, sve više kaska za ostakom EU-a?

– Odgovorno tvrdim – ne. Mislim da smo po ulaganjima na dnu EU-a, a po dostupnosti na vrhu. Imamo medicinu gdje je usluga dostupna svima. Na magnet se čeka svugdje u svijetu, u mnogim razvijenim državama i dulje nego kod nas. Ali ima nešto drugo. Naš sustav počiva na leđima pojedinca, na naporima pojedinaca koji preko svojih mogućnosti, a često na uštrb zdravlja, osobnog, obiteljskog, društvenog, pregledaju više pacijenata nego što bi trebali i tako čine privid da sustav funkcionira dobro. Kao ravnatelja i čovjeka me beskonačno frustrira što nemamo nikakav način da možemo nagraditi one koji rade, pojedince koji nose sustav, a istovremeno ne možemo ni na koji način sankcionirati one koji svoje plaće nisu zaradili nikada. I u mojoj bolnici ima ljudi koji imaju više sudskih vještačenja godišnje nego operacija.

I ne možete im stati na kraj?

– Prema sadašnjem sustavu, ne. Pitali su me na jednom kongresu je li našem zdravstvu potreban profesionalni menaždment i jesam li menadžer ili lider. Silno mi je drago da je mojih pet kolega reklo da su menadžeri, a ja da sam lider. Menadžer ima pravo zaposliti, otpustiti, ima menadžerski ugovor sa svim beneficijama. Moja plaća je manja nego je bila prije, jer u očima sustava nisam kirurg. Nemam menadžerski auto, neću uzeti dividendu. Našim bolnicama profesionalne uprave ne koriste ništa, jer zakonski okvir koji imamo ne omogućava upravama da to rade. S druge strane, ne smijemo zaboraviti da smo socijalna država, gdje se najjači brinu o naslabijima. Nisam siguran da želim sustav u kojem će menadžeri odlučivati o zdravstvu.

Teško mjerljivo

Liječnici se protiv mjerenja njihovog rada jako bune, tvrde da je to nemoguće…

– To je glupost. Svaki rad je moguće mjeriti, pa i taj. Može se točno pogledati koliko sam pacijenata u ambulanti jučer pogledao, koliko sam fakturirao za bolnicu, koliko sam imao uspješnih, a koliko neuspješnih operacija. Može se mjeriti na mnoge načine. Pokušaj da kontroliramo radno vrijeme je najneučinkovitiji jer ima kolega kirurga koji su mi korisniji četiri sata tjedno nego ostala četvorica puni radni tjedan. Ne mogu nagraditi ni zaštititi mlade kolege koji imaju više stotina operacija godišnje, koji razvijaju nove stvari, koji se trude, ulažu vlastita sredstva u svoju edukaciju, od nekih zastarjelih načina razmišljanja gdje se sjedi i čeka da pacijent dođe u bolnicu.

Naravno, treba korektno uspoređivati, a ne nekoga tko radi ekstremno skupu pretragu staviti u isti koš s onim koji za isti novac treba napraviti 500 pregleda. Treba naći sustav kojim ćemo to pratiti, a današnja informatika nam to ne omogućava.

Vaša bolnica posluje pozitivno. Koliko je teško održati bilancu u plusu?

– Izuzetno teško. Ne bismo imali takav rezultat bez posljednje sanacije. Posebice je teško bolnicama koje se bave najkompliciranijim bolestima, kao što je Klaićeva. Nismo našli model financiranja koji bi bio pravedan, jer pedijatrijske kliničke ustanove primaju najtežu djecu. Puno se govorilo u floskulama da je pedijatrijska medicina skupa, ali se odavno zna da su skupi određeni dijelovi te medicine – nedonoščad, djeca s teškim malformarcijama i djeca sa zloćudnim bolestima. Radi se na modelu da se takvim ustanovama prizna dodatni koeficijent jer one ni na koji način ne mogu poslovati pozitivno.

Jeste li zbog limitiranog proračuna bili u situaciji da morate odbiti neku terapiju?

– Ne, jedino što sam odbio bilo je izabrati koja djeca će dobiti dinutuximab. Čak i ako budemo imali fond, on neće biti beskonačan. Čak i tada će stručna povjerenstva iz medicinskih razloga morati odlučivati koji lijekovi mogu doći na listu, a koje će povući ako ne donose korist. I koji su pacijenti pogodni, a koji ne. Nažalost, ima pacijenata kojima liječenje ne samo da ne bi pomoglo, nego može pogoršati bolest i skratiti život. Ono za što sam se zalagao, a nismo postigli, je da kriterije moramo donijeti unaprijed. Puno je teže kad ste suočeni s 23.000 potpisa na Facebooku i novinarskom revolucijom, donositi racionalne odluke. Da smo unaprijed postaviti kriterije, javnost bi puno lakše podnijela da smo nekog pacijenta odbili.

Palijativna skrb

Koliko je tu važna komunikacija s roditeljima, čini se da je kod Spinraze izostala.

– Komunikacija je izuzetno važna, ona je izvor svih problema i nesporazuma. Zato smo uveli radionice komunikacije, psihološke pomoći... Napravili smo veliki napredak.

Što je s palijativnom skrbi o djeci, ponavlja li se tragična priča kakva se događala lani dječaku Marinu i njegovoj obitelji?

– Nažalost, da. Nikada nitko nije izbacio dijete iz Klaićeve. Samo njima nije mjesto tamo, to su akutne bolnice pa se dogodi da dijete s kroničnom bolešću premine od akutne infekcije poput gripe ili pneumonije jer je ležalo kraj akutno bolesnog djeteta. Ideja je da se sagradi posebna bolnica za palijativnu skrb o djeci, naslonjena na novu dječju bolnicu, da koristi sve blagodati moderne dječje bolnice. Ali nije dovoljno izgraditi takvu bolnicu u Zagrebu, ne možete tu smjestiti dijete iz Dubrovnika, a roditelje ostaviti dolje. Morate ili čitavu obitelj seliti u Zagreb ili razmišljati o razvoju lokalne palijativne skrbi. Najbolje bi toj djeci bilo kod kuće, ali uz timove nutricionista, liječnika, svećenika, psihologa, …

Samo, netko to mora organizirati…

– Mlada smo zemlja koja je prošla kalvariju, a i sami smo si malo pomogli pa smo uništili sustav domova zdravlja, gdje je palijativna skrb bila bolje razvijena nego danas. Teško je očekivati da će čarobnjak u vidu ministra ili premijera potezom štapića sve riješiti u trenu. Činjenica je da cijeli sustav ne funkcionira brzo kako bi trebao. Zdravstvo je jedini sustav u Hrvatskoj na kojem to vidimo, i nažalost, najviše osjetimo…

Kao ustanova, imate najbolji omjer voditelja i djelatnika. Bi li druge bolnice trebale slijediti vaš primjer, kolika je tu ušteda?

– Zapravo ne. Tu su uštede male. Treba štedjeti tamo gdje su one velike. Mi smo bolnica koja godišnje po krevetu liječi 44 pacijenta, što je među najboljim rezultatima u Hrvatskoj. To je pokazatelj da smo značajno skratili boravak djece u bolnici, u jednodnevnoj kirurgiji radimo 1.600 operacija godišnje.

Dvije karijere

Gdje se još može uštedjeti?

– Na posebno skupim lijekovima, kroz cijene, ali i jasne smjernice na nacionalnoj razini. Mi ih nemamo. Ne moramo sve izmišljati, možemo uvesti neke pametne ideje izvana.

Što vam je bilo najteže u mandatu?

– Najteži mi je trenutak bio točno 10 dana nakon što sam postao sanacijski upravitelj, kad mi je gospođa koja se bavi financijama rekla da smo dobili 8,2 milijuna kuna.

Ukidanje outsourcinga dobra odluka

Ljetos ste imali malu revoluciju zbog ukidanja outsourcinga. Koliko ste dobili tim potezom?
– U financijskom smo smislu prestali gubiti. Ukinuli smo outsourcing čišćenja jer se dogodilo da smo trošili isto kao i prije, a dobivali lošiju uslugu. Žene su se mijenjale iz tjedna u tjedan, događalo se da se na intenzivnoj njezi radi reanimacija, a da teta ide s metlom i oko njih čisti. Jer ne razumije proces rada. Od privatnika su dobivale puno manju plaću, stalno su se mijenjale, potrošnja materijala bila je ogromna, dok nismo vidjeli da neke firme s našim materijalom čiste i druge institucije. Samo u prošlih šest mjeseci naše su spremačice odradile 400 prekovremenih sati da očiste isti prostor koji su drugi već »očistili«.

Ali to je dobra vijest?!

– To sam i ja pomislio, ali onda je rekla: 7,2 milijuna su plaće, 600.000 redovni troškovi, kako ćete potrošiti ostalih 300.000? Pitao sam koliko smo troškova napravili prošli mjesec, a odgovor je bio – pet milijuna. Tada me uhvatila panika, u što smo se upustili. Izuzetno mi je teško bilo i kad sam zagrlio oca onog teško bolesnog dječaka i obojica smo zagrljeni plakali. Boljelo me što nisam mogao učiniti ništa.

Je li za uspješno vođenje bolnice važnije imati docenturu ili profesuru, ili biti dobar menadžer?

– Mislim da jasno treba razdvojiti kliničku karijeru od akademske i znanstvene. Doktorat znanosti nikako ne bi smio biti jedini uvjet za akademsko napredovanje, jer to što ste dobar znanstvenik, nije garancija da ćete bit dobar nastavnik. U SAD-u, Švedskoj, Engleskoj, postoje kliničari kojima se priznaje kliničko iskustvo i rad, i kroz to postaju profesori bez doktorata.

A što je s vođenjem bolnice?

– Ja za to nemam formalne uvjete. Moja je odluka što ih nisam ostvario. Budući da sam čovjek od biti, a ne od forme, nisam ispunio formalne zahtjeve i to me sprečava da budem ravnatelj. Dobivam na desetke poruka podrške, ali moram reći da nije ovo učinio Bahtijarević, nego 700 ljudi iz Klaićeve. Bez obzira tko bio na čelu, to će i dalje biti ista bolnica u kojoj će raditi isti vrhunski ljudi. I brinuti o djeci. Činjenica je da riba smrdi od glave i da puno ovisi o tome tko će je preuzeti. Ja se nadam da će biti razuma u izboru ravnatelja, da se izabere netko tko će prepoznati kvalitetu smjera kojim smo krenuli. Zabrinutost roditelja i medija doživljavam kao kompliment, ali Bahtijarević ne smije biti veći od Klaićeve. Klaićeve je bilo prije mene, bit će je i nakon mene, u ljudima koji u njoj rade vidim samo svijetlu budućnost.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.