Grad: Rijeka
Danas: 11° pretežno oblačno
Sutra: 1° 13° moguća kiša
14. prosinca 2017.
Založi pa otkupi

Sve veći broj Hrvata spas nalazi u zalagaonicama: Razlozi zbog kojih dolaze su različiti, ali svima je zajedničko jedno

Vedran Halukić u zagrebačkoj Gradskoj zalagaonici / Foto Davor KOVAČEVIĆ
Vedran Halukić u zagrebačkoj Gradskoj zalagaonici / Foto Davor KOVAČEVIĆ
Autor:
Objavljeno: 19. studeni 2017. u 10:16 2017-11-19T10:16:21+01:00

Neki se po založeno vraćaju nakon dva, tri dana, neki nakon više mjeseci. Dolaze umirovljenici, mladi, srednjovječni, pravila nema, i njihove su priče različite – treba im novac kao »premosnica«, ili žele, moraju kupiti nešto pa im je ovo način da za to pronađu novac

Zalagaonice – u kojima na čuvanje uz plaćanje naknade možete ostaviti neki predmet, za njega dobiti novac, a onda ga zalagaonici ostaviti na prodaju ili ponovo od nje otkupiti za istu sumu – osmislili su još stari Grci i Rimljani, Kinezi, a puno ih mlađi Amerikanci svakako popularizirali. Unatrag koju godinu, i sve više, zalagaonice se otvaraju i u Hrvatskoj, i dobro im ide. Da bi premostili neku financijsku krizu, »pokrpali« mjesec, ili našli novac za nešto drugo što hitno moraju kupiti, i Hrvati su počeli u zalagaonicama ostavljati svoje stvari – neki zauvijek, a neki privremeno. I to je, nema sumnje, produkt dugogodišnje krize, ali za one koji su emotivno vezani uz imovinu, primjerice nakit, zalagaonica je prihvatljivije rješenje od prodaje.

– Ljudi su, prije nego što smo i u Hrvatskoj imali zalagaonice, imovinu, najviše zlato, mogli samo prodati, što im je često bilo teško iz sentimentalnih razloga. Kod nas, međutim, taj nakit, ili nešto drugo, sad mogu ostaviti i po njega se, kad su u mogućnosti, onda i vratiti, pojašnjava nam koncept rada zalagaonice Vedran Halukić iz zagrebačke Gradske zalagaonice, koja svoje radnje ima i u Rijeci, Zadru, Karlovcu.

Stvar dogovora

– Nema pravila – ljudi nam podjednako nude nešto na otkup, ili ostavljaju na čuvanje, u zalog. Neki se po založeno vraćaju nakon dva, tri dana, neki nakon više mjeseci, ali u prosjeku za mjesec, mjesec i pol dana. Dolaze umirovljenici, mladi, srednjovječni, pravila nema, i njihove su priče različite – treba im novac kao »premosnica«, ili žele, moraju kupiti nešto pa im je ovo način da za to pronađu novac. Umirovljenici uglavnom donose nakit, ostali pak mobitele, tehniku općenito, no donose nam se i antikviteti, slike, satovi, sportska oprema, koješta. Otkupljujemo i dijamante te bolje marke skupocjenih satova, priča nam Vedran.

Procijeni li zalagaonica, objašnjava, da joj se nešto isplati uzeti u zalog, donosiocu isplaćuje dogovorenu sumu, a istim se ugovorom definira i naknada koju će donosilac zalagaonici plaćati za čuvanje. Ugovor traje 30 dana no može se neograničeno produžavati, što znači da, dok ugovor traje, donosilac zalagaonici plaća naknadu, kaparu. Ako na kraju svoj predmet želi vratiti, zalagaonici mora platiti istu onu sumu koju je od nje i dobio, a naknada ostaje zalagaonici. Koliko će ta kapara iznositi, stvar je međusobnog dogovora.

Mobiteli i laptopi

– Ono što je kod nas založeno, ne prodajemo dok za to eventualno ne dobijemo blagoslov vlasnika, ili ako nam se vlasnik prestane javljati, odnosno ne produži ugovor o čuvanju. Mi ga i tada ipak nazovemo, za slučaj da netko nije zaboravio. Te predmete, dok god ne dobijemo odobrenje za prodaju, niti ne izlažemo, dakle na prodaju je samo ono što vidite na policama, ostalo je u skladištu, nastavlja Vedran.

Zavirili smo u skladište, u kojem su založene stvari zapakirane i čekaju da se vlasnik po njih vrati, ili odu u prodaju, u kojoj već ima doista svega – od Babićevih i Glihinih slika po cijeni od preko deset ili dvadeset tisuća kuna, do stare citre za 999 kuna, foto opreme, teniskih reketa, električnih gitara, satova, nakita, mobitela i tableta, laptopa.

– Najviše nam se na otkup, ali i u zalog, donosi ono što najviše i prodajemo – mobiteli, igraće konzole i laptopi. Roditelji su shvatili da je djeci najbolje kupiti rabljeni mobitel, a i umirovljenici koji tek ulaze u svijet interneta k nama dolaze po rabljene tablete, priča Vedran.

I Emil Šakirov ovamo je došao kupiti mobitel za svog desetogodišnjeg sina Adnana. Treba mu, kaže nam tata, samo za igrice i koji poziv, pa se ne isplati kupovati nov aparat.

Starine idu teže

Ulaze ovamo mnogi, makar samo poviriti o kakvom se dućanu radi. Je li koncept isti kao u Americi, koja je zalagaonice popularizirala i istoimenom serijom na TV-u, pitamo Vedrana.

– Slično je, da, ali je razlika u tome što je Amerika veliko tržište, pa baš sva roba koju ljudi ostave zalagaonicama, tamo nađe i svog kupca. Kod nas je malo drugačije jer starine idu teže, ali idu. Stare pegle na žar odlaze, primjerice, kao alva, jednako tako mužari. Otkupio sam jednom stari šišač brade, iako nisam bio jako optimističan da ću ga i prodati, ali eto jesam, otišao je brzo, priča Vedran.

Nasluša se, kaže nam, svakojakih priča od onih koji donose nešto u zalog. Umirovljenicima treba najčešće »premosnica« na kraju mjeseca, da izguraju do mirovine, pri čemu su dosta nakita, prije nego što ga se moglo i založiti, već prodali.

– Naslušamo se tužnih priča, a ponekad se ljudima teško i odvojiti od nekog predmeta no nemaju drugog rješenja. Ponekad, upravo zbog sentimentalne vrijednosti, predmet i precjenjuju, a mi im nastojimo izaći u susret najviše što možemo, no i sami moramo nešto zaraditi, zaključuje Vedran. I baš kao u američkoj TV-seriji, zalagaonica ima svoje suradnike – procjenitelje različitih struka, koji znaju vrijedi li nešto, koliko, i kakvu će prođu imati na tržištu pa se sukladno tome onda formira i cijena.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka