Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 3° 1n
Sutra: 1° 9° 1
20. siječnja 2018.
Sam na Atlantiku

AVANTURA ŽIVOTA Nevjerojatna borba Riječanina Vedrana Kabalina s nemilosrdnim Atlantikom

Borba s morem, vjetrom, umorom, snom - Vedran Kabalin
Borba s morem, vjetrom, umorom, snom - Vedran Kabalin
Autor:
Objavljeno: 12. prosinac 2017. u 7:05 2017-12-12T07:05:21+01:00

Najteži trenutak bio je kada sam odlučio da brod ostaje, a ja odlazim na prateći koji je za mene bio spas. Barka se valjala, nije bilo stabiliteta, a prateći brod je došao nakon 70 sati. Napisao sam i ostavio na jedrilici i par stihova ako je itko jednom nađe – kaže jedriličarski zaljubljenik Kabalin

Pothvat života pretvorio se u avanturu života. Iako će u šali reći da su djeca njegova najveća životna avantura. Vedran Kabalin vratio se na Lošinj nakon sudjelovanja na ekstremnoj regati Mini Transat 2017., regati za samce preko Atlantika dugoj 4.050 nautičkih milja koja u jedrilici od samo šest i pol metara sa sobom nosi sve jedriličarske izazove. I puno više od toga.

Borbu s morem, vjetrom, umorom, snom, a ponešto i konkurencijom. Jer najvažnije mu je bilo završiti regatu. No, nije uspio uzdignutih ruku ući na cilj u Martiniqueu, u drugoj etapi puknuo mu je jarbol, plutao je na otvorenom moru sve dok nije uspostavio kontakt s Regatnim odborom, a prateći ga brod izvukao iz mora. Nažalost jedrilica Eloa ostala je plutati Atlantikom...

Čekajući pomoć

Svoju priču Vedran će početi s prvom etapom od francuskog La Rochella do Las Palmasa na Kanarskim otocima dugom 1.350 milja.

Nulta etapa

– Nulta etapa, odnosno pripreme zadnjih dvije i pol godine, bila je najzahtjevnija. Ona je najsloženija, logistički, vremenski i financijski, ali prošla je relativno OK. Krenuo sam iz Lošinja put La Rochella, došao 15., rujna i imao dva tjedna za pripremu barke. Tamo sam sreo Slobodana Dadu Velikića čija je barka već bila spremna. Uslijedila su testiranja na moru, a tri, četiri dana prije starta posvetili smo se logističkom dijelu, a to je priprema meteo rutinga.

Radili smo s meteorologom Jurom Jermanom koji nam je slao nove podatke. Znali smo da će nas na punti Finistera, to je izlaz iz Biskaja, čekati grublji uvjeti. Startali smo 1. listopada, 81 brod je bio na startnoj liniji, kao i puno njih pratećih. U La Rochellu smo imali fantastično vrijeme dva tjedna, ali na dan starta sve se pogoršalo, uz laganu kišicu i hladnoću.

Startao sam solidno, bio pun energije, snage i volje. Sve je bilo odlično dok me nije navečer, prvi put u životu, ulovila morska bolest. Iskreno nisam znao da je toliko zeznuta. Mislio sam da je povraćanje kraj toga, ali to je samo početak priče. Sljedećih 12 sati pustio sam brodicu na pilotu i preživljavo u kabini. Uspio sam odspavati sat vremena i ujutro se probudio malo svježiji, ali izgubio sam bolju poziciju. Tek tada je krenula regata za mene, rekao sam sebi da neću forsirati. Sljedeća dva dana imali smo blaže uvjete, onda prilično muške – govori Kabalin.

Čestitke Velikiću,veliki je to uspjeh

Uz Kabalina na regati je uspješno nastupio i još jedan Riječanin, Slobodan Dado Velikić. On je postao drugi hrvatski jedriličar nakon Šime Stipaničeva koji je 2007. završio jednu od najekstremnijih regata na svijetu.

– Velikić je prije nekoliko dana ukrcao barku na trgovački brod i krenuo prema Rotterdamu. Radovali smo se i plakali zajedno. Bilo je prilično emotivno. Rekao mi je da to nije samo regata, već jedno putovanje, sportsko, natjecateljsko, ljudsko, duhovno... Završio je 27. drugu etapu, imao jednu navigacijsku grešku. Vidio sam sliku njegovog urlika kod prolaska kroz cilj. Imao je također problema sa strujom zadnja tri dana, puno je vremena provodio na timunu i nije spavao. A sve to potiče rubne emocije. Čestitam mu, ipak je to velik uspjeh, nešto što se pamti – kaže Vedran.

Znali smo za njih, vozio sam pomalo, a onda kad je vjetar pao krenuo punim gasom. Od tada sam samo napredovao, napravio par dobrih taktičkih odluka, vozio čak malo i jače nego što treba. Uvjeti su bili promjenjljivi, a kad smo došli na visinu Madeire počeli su lagani vjetrovi gdje sam se prisilio jedriti na 120 posto. Lovio sam brod po brod, stizao ih te završio 17. od 55 serijskih brodova. To je bilo van očekivanja, dalo mi je to dodatnu motivaciju. Na brodu nije bilo puno štete, bio sam nabrijan za drugu etapu.

Zaustavljanje

U Las Palmasu je imao 20 dana odmora, odmorio se i popravio manja oštećenja. Sljedilo je ono puno teže, etapa do Le Marina na Martinqueu u dužini od 2.700 nautičkih milja.

– Druga etapa je u pasatima, u vjetrovima istok-sjeveroistok. Organizator je malo promijenio rutu zbog mogućnosti pojave uragana. Startali smo 1. studenog, prvih par sati sam se super držao. Drugi i treći dan napravio sam nekoliko loših taktičkih odluka i počeo sam padati u poretku. Nijedna regata koju sam dosada odjedrio nije kao Mini Transat, mislim da je u ovoj najbitnije »samoupravljanje« odnosno pametno koristenje resursa – brodskih i vlastitih. Energija je tamo zlatna, brzo se potroši, a teško nadoknadi. Imao sam malo problema i s brzinom broda prema Zelenortskim Otocima. Na oko 70 milja od Cabo Verdea imao sam problem s lijevim timunom gdje je pukla jedna vida, a timun olabavio. Nije bilo druge nego donijeti odluku o zaustavljanju u Mindelu na otoku Sao Vincente – dodaje Kabalin.

Imao je tada i problema s malom elektranicom koja stvara struju na brodu, a u Midelu je po propozicijama imao pravo na minimalni boravak od 12 ili najduži do 72 sata.

Usred ničega

– Tamo sam sreo sedam, osam minija koji su isto imali svoje probleme i riješavali ih te nakon 20 sati 7. studenog krenuo dalje. Imao sam osjećaj da sam »resetirao« sve na nulu i bio sam spreman za dvije tisuće milja do Martinquea. Nažalost, ostao sam skroz iza natjecateljski, pa nisam forsirao. Problemi s pilotom su se pogoršavali, nije mogao voziti s nekom optimalnom kvadraturom jedara. Kad sam stavio auto-pilota stavljao sam i manji spinaker, tako da sam noću bio i nešto sporiji. Komunikacija se svela na minimum, što je u suštini i duh Mini Transata – biti sam sa sobom i svojom glavom. Budući su uvjeti na Atlantiku prilično konstantni, jedina prava akcija dešavala se kroz par noći kada su se pojavili oblaci koji nose kišu i nešto jači vjetar, nešto kao ljetni neverini na Jadranu. Preko dana sam bio na timunu s velikim spinakerom, a preko noći stavljao manji spinaker i puštao pilota da malo radi – prisjeća se Kabalin.

A onda, 1.400 milja pred ciljem 12. studenog, puknuo mu je jarbol, priča je poprimila sasvim drugačije, dramatičnije obrise. Havarija, otvoreno more, loša komunikacija... praktički trenutak kad čovjek ne zna što više učiniti. A mora sačuvati prisebnost i hladnu glavu.

– Prvo sam muški opsovao. Bilo je to pri brzini od 8, 9 čvorova. Sve je stalo, ostao sam sam... A kad padne jarbol, nema niti VHF antene koja je na njemu pa je i komunikacija ograničenija s rezervnom antenom. Pomislio sam, gdje sam ja sada. Usred ničega, usred Atlatnika. Bilo je i suza i tuge, shvatio sam ozbiljnost situacije. Kontakt sam uspostavio idući dan nakon 15 sati, dobio sam informaciju da se prateći brod približava, da je udaljen 250 milja i ide prema meni. Bilo je malo lakše, ujutro sam otpilio ostatak jarbola i bacio ga u more. Nije bilo smisla krenuti dalje...

Obitelj

Dolazak pratećeg broda bio je spas za mene, ali je ujedno značio i rastanak s Eloom.

Nezaboravni doživljaji

– To je bio najteži trenutak cijele regate, kada sam odlučio da brod ostaje, a ja odlazim na prateći koji je za mene bio spas. Bio je to šok praćen tugom, jer živio sam s tim brodićem svaki slobodan trenutak u posljednje tri godine. Raspoloženje i moral bili su na nuli. Barka se prilično valjala, nije bilo stabiliteta, a prateći brod je došao nakon 70 sati. Napuhao sam svoj splav jer preopasno je prebacivati se s broda na brod i sa suzama prerezao tu »pupčanu vrpcu«, primio njihov konop spasa. Napisao sam i ostavio na jedrilici i par stihova ako je itko jednom nađe te je ostavio da pluta.

U Martiniqueu ga je dočekala obitelj koja je strepila. Njoj sada želi posvetiti najveći dio vremena. Ali j

Jedrenje ostaje u krvi...

– »Ušaltao« sam se u život i shvatio jedinstvenost iskustva koje sam doživio. Da li bih ponovio regatu? U ovom trenutku ne, jer znam koliko vremena i novca uzima cijeli projekt. No, neću zatvoriti ta vrata, jer prolazak kroz cilj mora biti fantastičan osjećaj. Zadovoljan sam ipak jer me ovo iskustvo promijenilo – na bolje. Čovjek promijeni neke stavove i poglede na život. Pored ostalog i jer sam imao puno vremena. Sad je na prvom mjestu obitelj, ali i ono »obično« jedrenje. Želim djecu naučiti životu na moru i u prirodi. Rano je govoriti hoće li se ova priča ponoviti. Barkica je bila »tip-top« sređena, pravo malo biće i moram zahvaliti svim sponzorima na vrhu sa specijalnom bolnicom Medico kao i svim prijateljima ovog projekta. Sigurno ću nastaviti jedriti. I više nego prije – zaključuje Kabalin.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka