Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 15° 1
Sutra: 15° 15° 1
15. studenoga 2018.
RAZGOVOR

Intervju POLITIČKI ANALITIČAR JASMIN MUJANOVIĆ 'Balkanizacija EU ogroman je problem za regiju'

Jasmin Mujanović trenutačno je suradnik EastWEst Instituta i politički savjetnik u regionalnom uredu Zaklade Friedrich Ebert u Sarajevu / Foto Darko JELINEK
Jasmin Mujanović trenutačno je suradnik EastWEst Instituta i politički savjetnik u regionalnom uredu Zaklade Friedrich Ebert u Sarajevu / Foto Darko JELINEK
Autor:
Objavljeno: 30. siječanj 2018. u 7:12 2018-01-30T07:12:12+01:00

U čitavoj regiji nakon raspada Jugoslavije nije nikada došlo do stvarnog procesa demokratizacije. Što se tiče EU i ove regije strašno me iritira to što je proces priključenja Uniji postao sinonim za demokratizaciju. Dakle, ako postanete članica EU vi ste puna demokracije, što je apsurd, a i vidimo što se događa u Poljskoj, Mađarskoj, Hrvatskoj

Jasmin Mujanović politolog je mlađe generacije, doktorirao je na Sveučilištu York u Torontu. Trenutačno je suradnik EastWEst Instituta i politički savjetnik u regionalnom uredu Zaklade Friedrich Ebert u Sarajevu. Ovih dana objavljena je njegova knjiga »Hunger and Fury: The Crisis of Democracy in the Balkans«. Njegova glavna teza je da tranzicija i demokratizacija u zemljama regije - od Slovenije do Albanije - ni izbliza nisu gotovi, stupanj stvarne promjene u odnosu na razdoblje od prije više od četvrt stoljeća je malen, a regiji prijete i nove autoritarne tendencije.

Vaša je teza da je u zapadnobalkanskoj regiji demokracija u krizi. Zašto? Svugdje postoji višestranačje, stranke se mogu lako legalno osnovati, održavaju se izbori i na temelju rezultata izbora sastavljaju se vlade. Što je sporno?

– Sporno je to što je to najbanalnija koncepcija demokracije. Svi stvarni demokratski procesi, norme, dinamike, pokreti su u krizi. Na parlamentarnom, institucionalnom nivou također se pojavljuje kriza. Nasilje postaje svakodnevica u parlamentima, sjetimo što se dogodilo nedavno u Makedoniji ili u Albaniji, u Srbiji smo na ivici nasilja u parlamentu. Dakle, stvarno smo u demokratskoj krizi.

Nasilje u parlamentu događa se i drugdje, u Tajlandu, u Italiji.

– Da, ali rekao bih da nije na ovom nivou, a ni Italija ni Tajland nemaju ovdašnji kontekst i iskustvo koje smo imali u posljednjih 25 godina. Podsjetit ću što se nedavno dogodilo u Makedoniji: kada se dogodi nasilje, to nije neko banalno nasilje, tamo samo što nisu pale glave, Zoran Zaev je doista mogao biti ubijen u samoj skupštini, a to bi bila stravična situacija i vodili bismo sasvim drugačiji razgovor.

Novi ljudi imperativ

U nizu zemalja javlja se niz novih izazivača velikim strankama. U Sloveniji se u roku od nekoliko godina prekomponirala cijela politička scena, u Hrvatskoj se očito događaju dosta veliki pomaci, pojavljuju se antisistemski izazivači, u Srbiji i Crnoj Gori je situacija nešto drugačija, kao i u BiH zbog posebnosti te zemlje. Dokle mogu ti novi izazivači doprijeti? Negdje su na vlasti, primjerice u Sloveniji, a negdje, recimo u Hrvatskoj, snaže. Mogu li oni »popraviti« tradicionalno velike stranke.

– Mogu, ali naravno da nisu svi novi politički akteri isti. Sama činjenica da je neka stranka nova na političkoj sceni ili da se pojavljuje neki novi lider nam ništa ne govori. Generalno govoreći, potrebna je sveukupna obnova političke kulture u čitavoj regiji. Jednostavna činjenica je da se već skoro 30 godina motaju skoro pa jedni te isti ljudi na ključnim funkcijama, posebno u nacionalističkim strankama. Naravno da nije dovoljno samo da je neka stranka nova. Moraju postojati stvarne ideje demokratizacije i liberalizacije, stvarne reforme. Imperativ je da se novi ljudi pojave, pogotovo mladi, i tek tada počinje priča o stvarnoj reformi i demokratizaciji.

Može se dogoditi da odu u drugom smjeru, od populizma do autoritarnosti. Ivan Pernar zamjera Viktoru Orbanu na tome što nije dovoljno autoritaran.

– Ne bih htio da se ovo shvati kao moja naivnost kad je riječ o nekim novim akterima poput Pernara. Međutim, ja tvrdim da je apsurdno očekivati od postojećih da će napraviti neke značajne reforme. Da bi uopće imali neku priliku, moramo početi iz nove pozicije. Potom se nastavlja sljedeća runda, sljedeća bitka, da bismo mi kao građansko društvo mogli biti sigurni da će ti novi akteri stvarno biti demokrati i liberali, a ne reakcionalni nacionalisti i kvazifašisti, samo što su malo mlađi.

Mogu li ti novi koji se pojavljuju prisiliti stare da se promjene? Ti veliki i stari, ako govorimo o Hrvatskoj mislimo prije svega na HDZ i SDP, oni nude određenu razinu stabilnosti i društvene izvjesnosti što je ljudima itekako važno.

– Naravno da im je važno. Ponovno bih podsjetio na makedonski slučaj. Kroz prosvjede koji su se dogodili u toj zemlji zbio se proces demokratizacije jedne stare stranke, socijaldemokratske. To se mora dogoditi i u Hrvatskoj i u drugim zemljama regije. Nemam ništa protiv toga da HDZ ili SDP budu ključni politički faktor u Hrvatskoj, ili bilo koja druga politička stranka, pod uvjetom da budu stvarno demokratski akteri. Moramo imati generalne principe demokracije, institucije, norme, o tome je u stvari riječ.

Crvena linija mora postojati

U čemu se ta nedemokratičnost velikih, sadržajna ne formalna, manifestira?

– Ona je posljedica nekoliko faktora. U čitavoj regiji nakon raspada Jugoslavije nije nikada došlo do stvarnog procesa demokratizacije. Došlo je do rata, razina korupcije i klijentelizma je ogromna, politička ekonomija se svodi na krađu. U tim procesima političke stranke su ključni element koji kontrolira čitavu kleptokratsku ekonomiju. Da bi se dogodio stvarni proces demokratizacije, on se mora dogoditi i na društvenom nivou i na nivou tih političkih stranaka, ako je ikako moguće u isto vrijeme. Jer bez jednog, ovo drugo neće fercerati.

Kada gledamo retrospektivno, koliko je bilo realno očekivati da će ovaj prostor biti demokratičan u punom smislu riječi? Čovjek koji je rođen prije 100 godina u Zagrebu, živi u petoj državi i petom sistemu. To ne ide na ruku tome.

– To svakako ne ide na ruku demokratizaciji. Ali, naše domaće elite su u svim tim procesima i one ih vode, sve te tranzicije koje su se dešavale i nisu se dešavale. Elita je itekako inzistirala na tome da se neke institucije, norme, dinamike, prenose s jednog političkog sistema na drugi iako ti sistemi mogu biti sukobljeni. To u knjizi nazivam elastičnim autoritarizmom. Ideološka fasada se mijenja, jedni su monarhisti, drugi komunisti, treći fašisti, ali stvarni procesi, norme, supstance tih društava ostaju iste i to do te mjere da pojedini individualci na vlasti ostaju isti. Ljudi iz 80-ih ili 90-ih još su na vlasti, mnogi od njih bili su komunisti koji su se preko noći pretvorili u ultrašoviniste, pa se početkom devedesetih pretvaraju u Europljane.

Ljudi se adaptiraju biračkom tijelu. To je u demokraciji važno.

– Je, ali ne može sve biti u adaptiranju, ne mogu biti kompatibilni fašizam i liberalizam. Razumijem da se neki neće složiti sa mnom, ali ne može netko biti lider koji u jednom času zagovara doslovce genocid, a nakon toga je za mir, razvoj, demokraciju. Ipak mora postojati neka crvena linija.

Možda postoji, ali to primjerice Aleksandru Vučiću ne smeta. Nikada nije bio tako cijenjen u inozemstvu otkako je potao europejac i nikad nije bio tako moćan u svojoj zemlji dok nije postao europejac. Kao da nije govorio što je govorio u Narodnoj skupštini deset dana nakon Srebrenice.

– U tome i jest problem. Problem je u tome što se njega prihvaća, a vidimo što se u stvarnosti događa u Srbiji. To društvo se sve više zatvara, medijske slobode su sve lošije, očigledno je da je Srbija opet na putu u pretvaranju u neku vrstu jednopartijske države. On se u stvarnosti nije promijenio, to je taj elastični autoritarizam. Vidimo kakav politički sistem on opet gradi.

Demokracija je i ulica

On taj sistem gradi od 2012. godine otkako je na vlasti uz podršku EU i niza država koje vjerojatno nisu sporne po pitanju demokratičnosti. EU je imala demokratizacijski potencijal zato što je imala funkciju batine, ima li ga danas? Spomenuli ste na predavanju, a to neki ljudi govore desetak godina, da se EU uspješno balkanizira.

– Ta balkanizacija EU je ogroman problem, demokratska kriza koja se dešava unutar EU, vidimo što se dešava u Poljskoj i Mađarskoj. Osim toga riječ je i o globalnoj krizi, imamo Brexit, Trumpa, vidimo što se dešava na Filipinima. Očigledno je da je riječ o nečem globalnom, ali mene ipak interesiraju lokalne dimenzije toga. Smatram da mi moramo doživjeti demokraciju kao neki lokalni čin.

Što se tiče EU i ove regije strašno me iritira to što je proces priključenja Uniji postao sinonim za demokratizaciju. Dakle, ako postanete članica EU vi ste puna demokracije, što je apsurd, a i vidimo što se događa u Poljskoj, Mađarskoj, Hrvatskoj.

Ali da bi nas, Hrvatsku, primili u EU, mi smo se morali demokratizirati, biti fini i pristojni. Sada kad smo unutra, sada nam više nemaju čime prijetiti i možemo biti kakvi god hoćemo.

– Taj proces demokratizacije koji se dogodio, kada se Hrvatska još borila da uđe u EU, nije bio stvarni proces demokratizacije. Neću reći da se nije ništa promijenilo, ali očito da postoje još neka egzistencijalna pitanja oko demokracije u Hrvatskoj i regiji.

Star Trek optimizam

Ako dobro razumijem, vi smatrate da demokratizacija kada je išla odozgo, a uglavnom je išla odozgo, nije dala dovoljno dobre rezultate, pa bi stvar trebalo obrnuti i krenuti odozdo i zato govorite da demokracija nije samo glasačka kutija nego i ulica.

– Naravno da su institucije važne, naravno da važne stranke, lideri, slobodni izbori. Međutim, kultura protesta, građanskog otpora još ne postoji, to još nismo naučili, a i ne čujemo mnogo štošta o tome. A u tome je najveća razlika između nas i nekih drugih zemalja, ne samo na zapadu, koje imaju mnogo kvalitetnije demokracije nego što imamo mi. To je proces koji će trajati generacijama i desetljećima i mislim da smo tek na početku stvarnog procesa demokratizacije, demokratizacije odozdo.

U ovih 27 godina važnu ulogu za demokratizaciju u regiji, poboljšanje standarda u društvima, je imao vanjski faktor. Taj je faktor sada za regiju prilično nezainteresiran, iako je u Makedoniji možda imao dosta važnu ulogu dolaskom Hoyta Yeea u Skoplje samo nekoliko dana nakon nereda u Sobranju. Jača utjecaj onih koje nazivate autoritarnom internacionalom, a to su Kina, Rusija, Turska.

– Problem je što su i Bruxelles i Washington proces euroatlantskih integracija shvatili kao sinonim za demokratizaciju i kada se to dogodi priča je gotova. Mnogo toga se promijenilo, pogotovo od financijske krize 2008. Bruxelles i Washington nisu ključni akteri kao što su nekada bili. Utjecaj zemalja kao što su Rusija, Turska, Kina, zaljevske zemlje ne raste toliko ekonomski koliko politički. To su sve autoritarne države koje traže svoje nove prilike, pa donekle i ekonomske, u ovoj regiji. U biti se radi o političkim procesima. Za ovdašnje elite kojima nije stalo do stvarnih procesa demokratizacije nema ništa bolje nego da nađu novog protektora, ne u rubrici »SAD i EU« nego »Rusija i Kina«. To ima ogroman utjecaj na nerazvoj demokratske kulture.

Ako smo nakon 27 godina na početku, znači li to da ćemo pri kraju biti u 23. stoljeću?

– Paa, Star Trek optimizam. Ne želim da se ovo što govorim shvati kao »hajde, strpite se«. Ta se borba mora dešavati svaki dan. Inzistiram na tome, jer stvarni nam demokratski angažman može poboljšati život i danas ako se stvarno pridružimo takvim pokretima i angažmanima. Moja dužnost kao politologa je i da na to gledam kao ptica, svisoka. Stvarni proces demokratske kulture ne razvija se u 27 godina, on traje desetljećima, ali već bi za deset godina stvari mogle biti značajno bolje. To znači da se takorekuć sutra moraju početi događati neki novi procesi.

Spomenuli ste krizu iz 2008. i promjene koje je izazvala, a jedna od njih je i pojačano nepovjerenje u institucije, posebno u velike stare stranke koje se dešava svugdje. Ne bi li te stranke da bi i dalje ostale velike trebale inicirati dublju promjenu?

– One to neće. One imaju snage za to, ali neće. Unutar njih ne postoji kritična masa koja je reformski orijentirana. U svim tim starim ovdašnjim strankama, HDZ-u, SDP-u, SDA-u, SDSN-u i drugima, nastoje proširiti klijentelističke navike i na taj način se obraniti od novih izazivača ili ih barem udružiti u to i da tako prežive sve što se zbiva u postkriznom periodu. U njima nema interesa da se dogodi neka vrsta društvene obnove nego da nastave stari sistem, ograde svoje političke zidine, pa neka bude što bude, ali oni neka ostanu na vlasti.

Nudite dva moguća ishoda: pesimistični i optimistični.

– Pesimistični je ono o čemu smo razgovarali, a to je sve očigledniji preokret prema pravom i jasnom autoritarizmu primarno od starih nacionalističkih stranaka uz sponzorstvo te autoritarne internacionale. Optimističan scenarij je nešto što se dogodilo Makedoniji u posljednjih šest mjeseci. Dakle, nada da će doći do stvarnih građanskih »revolucija« koje će dovesti do demokratizacije, stranaka, države, institucija.

Na koji od ta dva moguća ishoda biste se kladili?

– Kladim se na optimizam, iako to mnogima zvuči naivno, ali hajde da ja budem naivan.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Odmor tik do skijaških staza
VALAMAR OBERTAUERN HOTEL 4*

Odmor tik do skijaških staza