Kada su koncem srpnja deseci tisuća ljudi, sasvim nenajavljeno i u samo nekoliko sati, zaplivali oko ograde španjolske enklave Ceute i preplavili taj gradić na obali Afrike, prilično je izgledno da ste uživo pratili jednu od bizarnijih, ali ujedno i dobro organiziranih obavještajnih operacija posljednjih nekoliko godina.

Svakome tko se iole bavi obavještajnim službama jasno je kako ovakva operacija, u kojoj šezdesetak tisuća ljudi iz cijelog Maroka u samo nekoliko sati prijeđe granicu, nije plod slučajnosti, a organizacija takvog pothvata prilično je zahtjevna.

Naravno, ogroman dio tih nesretnika koji su plivali nekoliko kilometara oko ograde u moru nije bio ni svjestan da su instrument u rukama naručitelja. Analitičari tvrde kako je glavni izvršitelj DGSN, odnosno marokanska obavještajna služba, dok je naručitelj vrlo vjerojatno jedna globalna velesila s druge strane oceana.

Deseci tisuća ljudi u samo nekoliko sati prešli su iz Maroka u španjolsku enklavu Ceutu, u operaciji za koju se sumnja da je bila organizirana / Foto JORGE GUERRERO / AFP

A sve kako bi se španjolskom premijeru Sánchezu pokazalo da ne može raditi baš sve što želi kada su u pitanju međunarodni odnosi i stav prema ratu na Bliskom istoku.

Inače, bliska je povijest puna bizarnih obavještajnih operacija, od kojih neke djeluju kao da su ih smišljali autori Alana Forda.

Acoustic Kitty pod kotačima

Jedna od njih je operacija Acoustic Kitty, koju je CIA pokrenula sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, a kojom je sasvim običnu mačku trebalo pretvoriti u vrhunskog špijuna.

Dobro, ne baš običnu mačku, već mačku koja je prošla dresuru i kojoj je u tijelo bila ugrađena hrpa elektronike. Minijaturni mikrofon bio joj je ugrađen u uho, mali radioodašiljač nalazio se ispod kože, dok je tanka antena bila skrivena među dugom dlakom.

Ideja je bila pustiti mačku u blizinu sovjetskih diplomata, u susjedstvu u kojem se nalazilo sovjetsko veleposlanstvo. I nikome od ljudi u čijoj bi se blizini motala ne bi bila sumnjiva, nitko ne bi ni pomislio da prisluškuje razgovor i odašilje ga bazi nekoliko stotina metara dalje.

Razvoj projekta trajao je godinama, a mačku je trebalo naučiti i dresirati da ide kamo njezini operativci žele. A onda je došao trenutak za prvu akciju.

Iz parkiranog kombija u blizini sovjetskog veleposlanstva u Washingtonu mački su pokazali dvojicu muškaraca koji su razgovarali u parku. Otvorili su vrata, mačka je iskočila na cestu i potrčala prema dvojcu čiji je razgovor trebala snimiti, a potom – bam!

Samo nekoliko metara od kombija na mačku je velikom brzinom naletio taksi, pod čije je kotače četveronožna špijunka podletjela. Vozač se nije ni zaustavio, samo je dodao gas i vjerojatno opsovao kada je krajičkom oka shvatio da je zgazio neku lutalicu.

A na cesti je ostala ležati pregažena maca puna elektroničke opreme, maca za čije je opremanje i dresuru utrošeno oko 20 milijuna dolara.

Operacija Mongoose

Ako je plan s mačkom izgledao kao da je nastao u cvjećarnici grupe TNT, planovi koje je CIA šezdesetih i sedamdesetih godina razvijala protiv kubanskog lidera Fidela Castra djelovali su kao da ih je smišljao kojot Mirko S. Zlikovski u lovu na pticu trkačicu.

Naime, u sjedištu američke obavještajne službe u Langleyu pokrenut je cijeli program pod nazivom Operacija Mongoose, čiji su cilj bili Fidel Castro i njegova Kuba. A ideje programa, koji je vodio američki general Edward Lansdale, svakako su bile prilično nekonvencionalne.

Jedna od njih bila je izraditi eksplozivnu cigaru koju je trebalo podmetnuti Fidelu. Kao strastveni pušač kubanki, Castro je dnevno »ložio« dvadesetak cigara, a gotovo uvijek mu je jedna zapaljena bila u rukama.

Fidel Castro / Foto BERNARD GOTFRYD/LIBRARY OF CONGRESSP&P/WIKICOMMONS

Ideja je bila da mu se podmetne kutija cigara s eksplozivom ili otrovom, no kada je kutija načinjena, nitko nije računao na to da je Fidelove kubanke ručno biralo njegovo posebno osiguranje. I da ih je podmetnuti gotovo nemoguće.

No general Lansdale nije odustajao. Sljedeća ideja bila je načiniti eksplozivnu morsku školjku. Castro je, naime, bio strastveni ronilac, pa je nakana bila podmetnuti posebno lijepu i neobičnu školjku nakrcanu eksplozivom na dno područja u kojem je često ronio.

Kada bi na nju naišao, gotovo sigurno bi je podigao s morskog dna, što bi aktiviralo eksploziv i raznijelo ga u komade. Projekt je na kraju odbačen jer nisu mogli pronaći niti izraditi školjku prikladne veličine i oblika u koju bi smjestili dovoljnu količinu eksploziva.

Ako se Castra ne može ubiti, idemo ga javno poniziti i srušiti mu kredibilitet, bila je sljedeća misao generala Lansdalea i njegove ekipe. Castrov zaštitni znak bila je brada, pa su mu pokušali u cipele podmetnuti poseban prah koji bi izazvao ispadanje dlaka s lica.

Castro je, naime, u hotelima u kojima je odsjedao običavao ostavljati čizme ispred vrata sobe. No agenti nisu računali na to da je pred vratima, pokraj Castrovih čizama, neprestano stajao i pripadnik njegova osiguranja kojeg nije bilo moguće ni potkupiti ni ucijeniti.

Pokušao je Lansdale i s idejom da se Castru podmetne LSD prije velikog govora kako bi se kubanski vođa sam obrukao za govornicom izgovarajući nebuloze, a pokušalo mu se podmetnuti i zatrovanu ronilačku opremu…

Pokušalo se čak angažirati mafiju da ukloni Castra. Ukupno je tijekom tridesetak godina CIA navodno 638 puta pokušala izvesti napad na kubanskog lidera, nekad na bizaran način, nekad ne, no nijedan od tih pokušaja nije uspio.

Eksplozivni štakori

Čak je i mrtav štakor našao mjesto u arsenalu CIA-e. Takve preparirane životinje korištene su kao kamuflirani spremnici za takozvani »dead drop« – način razmjene materijala između obavještajaca i njihovih izvora bez osobnog susreta.

U tjelesnu šupljinu štakora mogla se sakriti rola filma ili svežanj novca, a logika je bila jednostavna: mrtav štakor dovoljno je odbojan da ga slučajni prolaznik neće poželjeti podignuti. Ono što bi gotovo svatko zaobišao u širokom luku tako je postalo vrlo praktično špijunsko skrovište.

No, nisu samo Amerikanci koristili neobične, neočekivane, a ponekad i smiješne metode u svom obavještajnom radu. Jedni od pionira »bizarije« svakako su Britanci i njihove špijunske službe, od SOE-a do MI6-a. I pritom ne mislimo samo na laboratorije gospodina Q, koji za Jamesa Bonda izrađuje neobične »gadgete«.

Tako je britanski SOE tijekom Drugog svjetskog rata pripremio veliku pošiljku uginulih štakora napunjenih eksplozivom, koji su potom poslani pokretima otpora u okupiranoj Europi.

Ideja je bila da pripadnici otpora te štakore pomiješaju s ugljenom pokraj lokomotiva ili peći u postrojenjima, gdje bi ih Nijemci pronašli i bacili u vatru.

Pošiljka je presretnuta, ali su eksplozivni štakori ipak napravili pomutnju. Njemačko zapovjedništvo, naime, naredilo je detaljne provjere ugljena kako bi pronašlo eventualne nove primjerke.

I Sovjeti su imali svoje bisere. Neposredno nakon Drugog svjetskog rata delegacija sovjetskih pionira poklonila je američkom veleposlaniku Averellu Harrimanu veliki američki grb izrađen od drveta, svojevrsno remek-djelo rezbarije onog doba.

Drveni američki grb »The Thing« sa sovjetskim prislušnim uređajem / Foto Wikimedia Commons

Grb je godinama visio u rezidenciji američkog veleposlanika u Moskvi, a nitko nije bio svjestan da se u njemu nalazi prislušni uređaj. I to uređaj koji nije imao ni bateriju ni klasično napajanje, pa ga američke protumjere nisu mogle otkriti.

Prislušni uređaj rezonirao bi tek kada bi ga Sovjeti izvana »osvijetlili« radiovalovima i tada bi odašiljao zvuk razgovora iz prostorije.

Sve je otkriveno gotovo slučajno, kada su američki radiooperateri uhvatili razgovor koji je uređaj u tom trenutku odašiljao. Tek nakon vrlo detaljne i komplicirane provjere otkriveno je što se događa. Grb je, naravno, uklonjen, a čuveni prislušni uređaj ušao je u povijest obavještajnog ratovanja.

Pageri i virusi

No bizarne operacije nisu uvijek smiješne. Ponekad su izuzetno uspješne. I opasne.

Podmetanje komunikacijskih uređaja nije nepoznata metoda rada obavještajnih službi, no izraelski Mossad otišao je nekoliko koraka dalje u operaciji koja je kulminirala prije dvije godine.

Izraelci su, naime, uspjeli u Hezbollahov opskrbni lanac ubaciti tisuće modificiranih pagera. Riječ je o uređajima za primanje kratkih poruka koje je Hezbollah koristio i zbog sigurnosnih razloga, nastojeći izbjeći nadzor mobilnih telefona.

Uređaji isporučeni Hezbollahu sadržavali su male količine eksploziva. Mjesecima su »šutjeli«, primali poruke i ponašali se poput običnih pagera. A onda su, nakon što je korisnicima stigla poruka, gotovo istodobno eksplodirali. Količina eksploziva nije bila velika, ali posljedice za ljude koji su uređaje držali uz tijelo bile su teške.

Izrael je povezan i s jednom od najpoznatijih i najuspješnijih operacija sabotaže iranskog nuklearnog programa. I to računalnim virusom. Stuxnet je 2010. otkriven u iranskom postrojenju za obogaćivanje urana u Natanzu, u koje je ubačen zasad nepoznatim putem.

Zlonamjerni program manipulirao je radom centrifuga, mijenjajući njihovu brzinu, dok je istodobno sustavima nadzora slao podatke zbog kojih je operaterima izgledalo kao da sve radi normalno.

Posljedica je bilo fizičko oštećenje velikog broja centrifuga. Bio je to novi oblik sabotaže – razaranje postrojenja iznutra, bez klasičnog vojnog napada.

Dronski spektakl

Ipak, vjerojatno najspektakularnija neobična obavještajna operacija koja uključuje visoku tehnologiju, koordinaciju, ogroman faktor iznenađenja i kiruršku preciznost izvedena je prošle godine. A izveli su je Ukrajinci.

Today, I presented state awards of Ukraine to the people without whom Operation “Spiderweb” would not have happened. We have no right to name them – everything remains absolutely classified and will remain so for a long time. This is already a historic operation by the Security… pic.twitter.com/bYA9AWwGfI

— Volodymyr Zelenskyy / Володимир Зеленський (@ZelenskyyUa) June 1, 2026

Nakon što su razvili dronsku tehnologiju, Ukrajinci su počeli tražiti način kako uništiti velike strateške bombardere kojima je Rusija napadala Kijev i druge ukrajinske gradove.

Problem je ležao u činjenici da su zrakoplovi bili smješteni na aerodromima duboko u Rusiji, tisućama kilometara izvan dometa manjih dronova. I ukrajinska obavještajna služba pronašla je genijalan način za udar.

Operacija se pripremala duboko unutar Rusije, a dronovi su skriveni u posebno konstruirane objekte nalik mobilnim kućicama, postavljene na kamione. Čitav sustav osmišljen je tako da se dronovi mogu dopremiti u neposrednu blizinu ruskih vojnih aerodroma, a da pritom ne izazovu sumnju.

U konstrukcije na kamionima ugrađeni su posebni sustavi za podizanje krovišta, a ispod njih bili su skriveni dronovi s eksplozivom. Kada su kamioni stigli u blizinu aerodroma na kojima su se nalazili strateški bombarderi, krovišta su otvorena, a iz njih su izletjeli rojevi dronova.

U samo nekoliko minuta napadnuti su ruski vojni zrakoplovi duboko u unutrašnjosti zemlje, tisućama kilometara od ukrajinske granice.

I upravo je to možda najbolja ilustracija koliko se svijet obavještajnih operacija promijenio u posljednjih osamdesetak godina. Nekada su se mikrofoni ugrađivali u mačke, eksploziv skrivao u uginule štakore, a prislušni uređaji u drvene grbove.

Danas se koriste računalni virusi, pageri, umjetna inteligencija i rojevi dronova kojima se upravlja s drugog kraja kontinenta. Tehnologija se promijenila gotovo do neprepoznatljivosti, ali osnovno pravilo ostalo je isto.

Najbolja obavještajna operacija uvijek je ona koju protivnik ne očekuje. A najbolje među njima obično su upravo one koje zvuče toliko nevjerojatno da u njih, sve dok se ne dogode, nitko normalan ne bi povjerovao.

Tunel do sovjeta

CIA i britanski MI6 pedesetih su godina u tajnosti iskopali tunel iz Zapadnog prema Istočnom Berlinu kako bi se spojili na sovjetske telefonske i telegrafske kabele.

Unutrašnjost tajnog Berlinskog tunela kojim su CIA i britanski MI6 prisluškivali sovjetske komunikacijske linije / Foto PETER HEINZ/BUNDESARCHIV

Tunel je bio dug oko 450 metara, a tijekom gradnje uklonjeno je čak 3.100 tona zemlje. Operacija je omogućila gotovo godinu dana prisluškivanja, tijekom kojih je prikupljeno oko 40.000 sati telefonskih razgovora.

Najveći obrat? KGB je za tunel znao još u fazi planiranja zahvaljujući svom agentu Georgeu Blakeu unutar MI6-a, ali ga nije odmah razotkrio kako ne bi kompromitirao svojeg čovjeka.

Podmornica na pet kilometara dubine

Kada je 1968. godine sovjetska podmornica K-129 potonula u Tihom oceanu, CIA je pokrenula jedan od najambicioznijih pothvata Hladnog rata – pokušaj njezina izvlačenja s dubine od oko pet kilometara.

Brod »Hughes Glomar Explorer«, za koji je javnost vjerovala da služi dubokomorskom rudarenju, CIA je zapravo koristila u operaciji potrage za potonulom sovjetskom podmornicom / Foto CIA

Za Project AZORIAN izgrađen je golemi Hughes Glomar Explorer, dok je kao paravan poslužila priča da milijarder Howard Hughes razvija tehnologiju dubokomorskog rudarenja.

U ljeto 1974. golema mehanička naprava uhvatila je dio olupine, no tijekom podizanja podmornica se raspala i dio je ponovno potonuo na dno. Ono što je ostalo u napravi CIA je ipak uspjela izvući na površinu.