Ana Dragičević s godinama je ponijela opterećujuću titulu najpoznatije bivše pacijentice Psihijatrijske bolnice Lopača u Rijeci. Njen slučaj, slučaj maloljetnice koja završava u Lopači i doživljava strašna maltretiranja i zlostavljanja, zgrozio je hrvatsku javnost. O njenom boravku i životnom iskustvu u Lopači snimljeno je nekoliko dokumentaraca koji su pobrali nagrade na raznim festivalima. Kao žrtva neprihvatljivih metoda »liječenja« nije usamljena.

»Bilo nas je još«, kazat će Ana Dragičević čije otvoreno obraćanje svima, riječkoj i hrvatskoj javnosti, a posebno zakonodavcima, objavljujemo dva tjedna nakon što je bivša ravnateljica PB Lopača dr. Mirjana Vulin, zbog kaznenog djela nesavjesnog liječenja, nepravomoćno osuđena na deset mjeseci bezuvjetnog zatvora.

»Nije ta kazna pravedna«, smatra Ana Dragičević tvrdeći da je zakon, u ovakvim i sličnim situacijama, benevolentan prema krivcima, a nepraveden prema žrtvama. I započinje svoj monolog, monolog na koji kao žrtva bespotrebnog vezivanja u luđačku košulju i puno toga još gorega što je prošla ima pravo. Ima pravo zbog svih patnji koje je doživjela i koje su je obilježile do kraja života. Ima pravo javno progovoriti i sad i opet i uvijek će imati to pravo zbog onoga što je bilo u Lopači, a nije trebalo i nije smjelo tako biti.

Novi zakon, manja odgovornost

– Kome je u interesu da se mijenjaju kazneni zakoni tako da se pogoduje osumnjičenicima poput dr. Mirjane Vulin? Okrivljenu se teretilo 2010. za nesavjesno postupanje, za teško kazneno djelo. Zbog čega se onda mijenjao zakon koji je nju i takve stavio u bolju poziciju? Predviđena zatvorska kazna za to djelo bila je do pet godina. Okrivljena koja je počinila teško kazneno djelo, izmjenom zakona dobila je samo desetak mjeseci zatvora. I to zato jer je izmjenom zakona sada predviđena kazna samo do jedne godine zatvora. Kao žrtva, javno postavljam pitanje – tko štiti nesavjesno postupanje okrivljenika, ne samo u slučaju okrivljene Mirjane Vulin iz Psihijatrijske bolnice Lopača već i ostale doktore koji se izvuku ili smanjenjem kazne ili uvjetnom kaznom dok smo nasuprot njih mi, žrtve, za koje sustav očito nije briga.

Okrivljena je samo jedna od riba u tom dubokom moru. Doista, moram opet pitati jer to je pitanje koje proganja žrtve: kome je u interesu da se takvima kazne smanjuju, a utvrđeno je teško kazneno djelo? Zbog čega je promjenom zakona okrivljena dr. Vulin dobila bilo kakve olakšice, a istodobno su zbog promjene kaznenog zakona slučajevi dvoje oštećenika iz Lopače zapali u zastaru. Pritom to dvoje oštećenika nisu dobili svoju priliku za borbu, za pravdu, za ljudskost. Sve je to onemogućeno zbog nastupanja proklete zastare. I za moj prvi boravak u Lopači nastupila je zastara. Ne mogu i nikad neću razumjeti da za tako teška kaznena djela, a koliko su teška znamo samo mi koji smo bili žrtve, tako brzo može nastupiti zastara. Netko se poigrava životima, emocijama i sudbinama ljudi. Tražim odgovor: tko je to? Zakonodavac, vlast…, kaže Ana Dragičević.

Puno je još nepravde

Puno je spornog i još neriješenog, puno je još nepravde oko onoga što se zbivalo u PB Lopača, poručuje Dragičević i nastavlja:

– Puno je nelogičnosti i situacija koje ne shvaćam i nikada neću shvatiti. Tako, naprimjer, ne mogu shvatiti, i za mene je to bilo i ostalo nešto nemoguće, da je dr. Vulin, nakon što je ministar zdravlja Darko Milinivić donio odluku za njenu smjenu, koju je doslovno u minutama preduhitrila sama dajući ostavku, dobila novo radno mjesto – šefa zdravstva u Lopači. S tog je mjesta, hipotetski, mogla imati uvid u dokumentaciju čiji je dio poslije, jako, jako zanimljivo, nestao!

Primjerice, nakon otpusta odlazila sam više godina na ambulantno liječenje psihijatru iz Lopače dr. Draganu Lovroviću, jedinom kome sam vjerovala. Od 30 nalaza koji su posljedično tome nastali, samo ih je sedam pronađeno, a riječ je o dokumentaciji iz koje je razvidno da su moje smetnje posljedica neprimjerenog tretmana dok sam bila hospitalizirana i pod tretmanom dr. Vulin.

Koliko je okrutnih metoda »liječenja«, zlostavljanja, kršenja ljudskih prava i ostalih nepravilnosti nestalo s nestalom dokumentacijom? Čiji su životi i trajno narušeno zdravlje u pitanju? To nikoga ne zanima, a posebno to nije predmet interesa zakonodavca. Sve se, ili barem puno toga, željelo i želi pomesti ispod tepiha. I kome da sada, kao žrtva, vjerujem, kome? Stojim, podjednako, pored svake žrtve, pored svakog pacijenta koji se osjeća oštećenim, jer su njegovo liječenje i okrutni postupci odgovornih za njih kao pacijente i žrtve itekako bolni. I boljet će do kraja života. Takve rane ne zacjeljuju. Možda budu samo malo manje boljele.

Iza ovoga što pišem stojim kao čovjek, a ne kao lezbijka. Upravo zato mi je žao što se o mom slučaju u Lopači naglasak previše stavlja na moju seksualnu orijentaciju. Nipošto, nikad i ni po koju cijenu ne smije se zaboraviti sudbina i ostalih pacijenata koji su zlostavljani i maltretirani. I nikad se ne smije zaboraviti da je dio zaposlenika u Lopači odgovoran za posljedice koje i danas osjećamo zbog njihove nepotrebne okrutnosti, nestručnosti i izostanka bilo kakvog oblika ljudskosti. I da, žao mi je, stvarno žao, da nam Grad Rijeka nije više pomogao, a nije da nije mogao…