Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 20° 1
Sutra: 20° 20° 1
21. travnja 2019.
Humanost

HEROJ MILAN Kako je vatrogasac iz "3. maja" nahranio bližnje: 'Je li moralo baš ovako završiti?'

Foto Vedran Karuza
Foto Vedran Karuza
Autor:
Objavljeno: 25. ožujak 2019. u 7:02 2019-03-25T07:02:00+01:00

U »3. maju« sam dulje od desetljeća, pa sjećam se kako se nekad ipak pronalazilo modalitete posla koji je donosio zaradu. Danas? Bojim se da ne ide na dobro. Uostalom, i nas je vatrogasaca dvadesetak posto manje, više nema profesionalne medicinske sestre, standard zaštite je jako narušen. Da o ostalim sektorima ni ne govorim. Čini mi se da u najvećoj mjeri odlaze stručni radnici, nema nas ukupno više ni tisuću..., govori Milan Franjković

Iako je na momente djelovalo skoro kaotično, iako ni sami nismo znali kako sve organizirati, pa ni prevesti do hala »3. maja«, bilo je zapravo tako – impresivno. Građani su se sami počeli organizirati, sudjelovale su u svemu i društvene mreže i u jednom se trenutku na našem parkiralištu pojavilo more ljudi koji su donijeli sve što su mogli – od hrane, preko bonova trgovačkih centara do novca.

Nije bilo druge nego – organizirati sabirni centar i pravednu podjelu pomoći koju su nam donijeli ponajviše Riječani, ali i ljudi iz svih krajeva Primorsko-goranske županije, baš kao iz ostalih, bližih ili daljnjih krajeva. Svi ljudi koji su i se o osobno osjećali povrijeđeni zbog onog što se mjesecima čini radnicima »3. maja«... – zastao je Milan Franjković, znani kao humani vatrogasac iz »3. maja«, nakon što nam je vrlo emotivno približavao sve ono što su doživjeli nakon što su im građani pritrčali u pomoć. I spasili ih od gladi.

Milan, inače zapovjednik vatrogasne postrojbe »3. maja« koja trenutno broji 23 ljudi, prometnuo se ovih dana tuge, jada koji izaziva sustavno, mnogi će od radnika i »promatrača« reći plansko, uništavanje nekad moćne brodograđevne tvrtke u pravog heroja.

Neviđena humanost 

Užas nestanka najznačajnije riječke privredne jedinice aktivirao je kod ljudi – suosjećajnost. Saznanje da mjesecima ne dobivaju plaću, i crna slutnja da će se taj trend nastaviti, izazvali su reakciju humanosti koja se dugo nije vidjela u ovim krajevima. Sve tamo od početka devedesetih i početka Domovinskog rata. S obzirom da baš nitko u »3. maju«, što i ne čudi zna li se u kakvom psihološko-organizacijskom kaosu egzistiraju, nije bio spreman za prihvat tona hrane. Da bi, »ni iz čega«, izniknuo – vatrogasac Milan.

– Prema nekim saznanjima, ovo što se u zadnjem valu donošenja pomoći dogodilo »3. maju« jako je slično onom s pomoći koja se slijevala prema Gunji i svim mjestima oko nje nakon što ih je zadesio katastrofalni vodeni val izazvan pucanjem brane. Ne treba izgubiti iz vida kako je tada pomagala čitava Hrvatska, pa i inozemstvo, kako se slala i odjeća, tako da s reakcijom najprije Riječana ali i svih ostalih trebamo biti jako, jako ponosni – ističe Franjković.

Mada, koliko god se koža ježila od njegovih riječi i sloge naroda, ne može se izbjeći gorčina koja neprestano ponavlja – je li baš moralo tako biti, nije li se ipak brodogradilište moglo transformirati u pogon koji će proizvoditi nešto drugo, koji će znati iskoristiti znanje ljudi, alate, tradiciju koja nedvojbeno postoji? A ne da se metodom iscrpljivanja, sustavnog tjeranja ljudi i politikom odumiranja zapravo dovelo do toga da »3. maj« – nestane?

– Ne ulazim ja u ta promišljanja. Znam samo da sam otac četvero djece, danas istina odrasle, da skrbim i o majci kojoj je skoro osamdeset godina i živi u mom rodnom Ogulinu, baš kao i to da sam na sadašnjem poslu i u sadašnjoj tvrtki 12 godina. Je li moralo završiti baš ovako? Teško pitanje na koje je još teže dati precizni odgovor, no da sam kroz rad u »3. maju« spoznao kako je riječ o radnicima koji sjajno znaju svoj posao, uostalom sagraditi brod jedan je od vrhunaca posla unutar metalske industrije, svakako jeste – dodaje Franjković.

Klub mladih

Vratimo li se humanitarnom pomaganju, sjetit ćemo se Marine Kilinčan i Jasne Vrhovac koje su još u rujnu pokrenule akcije pomoći. Tada se primjerice radilo i o priboru te udžbenicima jer je počinjala školska godina. Pomoć se kontinuirano dostavljala i tijekom prosinca, uoči božićnih i novogodišnjih blagdana, da bi sve kulminiralo prvih dana ožujka.

– Gledajte, Klub mladih nije mogao stajati po strani. Dugo pratimo agoniju »3. maja«, a kako vrijeme odmiče postajalo je sve jasnije kako radnici brodogradilišta postaju sve – gladniji. Rješenje krize se ne nazire, plaće ne dolaze, a glad ne pita. S obzirom da ovdje u središtu Rijeke imamo svoje prostorije, kao i to da smo bili u mogućnosti organizirati transport prikupljene pomoći do »3. maja«, nije bilo druge nego krenuti. Također znali smo da je u brodogradilištu Milan koji se prometnuo u sjajnog organizatora i koordinatora podjele pomoći, u osobu na čiji rad baš nitko nije imao primjedbe, samoorganiziranje građana dobilo je svoj možda najviši oblik – naglasio nam je Bojan Kurelić, jedan od čelnih ljudi koji skrbe o funkcioniranju Kluba mladih u riječkoj Barčićevoj ulici.

U razgovor koji smo vodili upravo u Klubu mladih, uključio se i Kristian Starčić, pravnik koji je na prošlogodišnjim izborima postao drugom najvažnijom osobom MO Kozala.

– Ušavši na te izbore kao nezavisni, ali istinski nezavisni kandidat te skoro osvajanjem mjesta predsjednika koje je za svega nekoliko glasova pripalo moćnom SDP-u, shvatio sam kako svi mi pojedinci ipak možemo mijenjati stvari oko nas. Kako se ne smije biti pasivan. Naravno potaknuli smo odmah građane i naše osnovnoškolce na prikupljanje pomoći te na njezino distribuiranje prema radnicima »3. maja«. Sa zadovoljstvom mogu istaknuti da se vrlo brzo vidjelo koliko je ljudima stalo do bližnjeg, do pomoći nekom kog uistinu osobno ne poznaju. Za kratko su se vrijeme skupile velike količine pomoći, a s obzirom da je trenutno zaustavljena distribucija prema »3. maju«, dogovorili smo se da i naši građani na neko vrijeme stanu – ponosan je na svoje susjede iz MO Kozala Starčić.

Vraćamo se vatrogascu Milanu Franjkoviću.

– Radio sam i živio u nizu država. Dugo vremena primjerice u Austriji, ali ono što je mnogo zanimljivije, bio sam »gastarbajter« i u – Rumunjskoj. Radio sam uglavnom kao vozač kamiona, ali ne u tranzitu, baš u Rumunjskoj. Riječ je o zemlji i ljudima koji se jako trude izaći iz siromaštva koje je kod njih krajem socijalizma bilo – tragično. Mogu reći da im to u velikoj mjeri i uspjeva. Kod nas – suprotno. Pa ja sam osoba u 57. godini života, itekako se sjećam osamdesetih godina prošlog stoljeća. Gdje je tada bila Hrvatska, a gdje Rumunjska? Neusporedivo! Ma dvije civilizacije. Gdje su danas? Teško mi je stvarati paralele jer i njih, Rumunja je mnogo iselilo, brojni su u velikoj većini država EU-a, ali bojim se kako mi stalno idemo u suprotnom smjeru od njihovog. Pa i u »3. maju« sam dulje od desetljeća, pa sjećam se kako se nekad ipak pronalazilo modalitete posla koji je donosio zaradu. Danas? Bojim se da ne ide na dobro. Uostalom, i nas je vatrogasaca dvadesetak posto manje, više nema profesionalne medicinske sestre, standard zaštite je jako narušen. Da o ostalim sektorima ni ne govorim. Čini mi se da u najvećoj mjeri odlaze stručni radnici, nema nas ukupno više ni tisuću... Prikupljanje humanitarne pomoći smo zaustavili, ali bojim se da ćemo uskoro opet pozvati ljude u pomoć – ističe Franjković.

Konstanta – glad

Klub mladih je, kako ističe Kurelić, spreman za novi val pomoći. Uhodali su se, organizirani su, sve je više i volontera.

800 paketa vrijednih oko 800 kuna

– Kad se sve zbroji i oduzme, distribuirali smo, i to u ovom valu pomoći koja je krenula početkom ožujka, 800 sveobuhvatno organiziranih paketa. Nismo procjenjivali njihovu vrijednost, ali zahvalni su nam ljudi rekli kako sadržaj pojedinog paketa nije bio vrijedan manje od 800 kuna. Pa vi množite.

Tko je sve pomogao? Najviše sami građani, »obični« kako to znamo reći. Ali i tvrtke. AITAC, JPS, Unikatni pokloni, Birota, Gregory, jako su se angažirali ljudi iz Lion's kluba ali najviše nas je oduševilo što su se uključili učenici i studenti. Ističem OŠ Viktora Cara Emina iz Lovrana, Eugena Kumičića iz Rijeke, Milana Brozovića iz Kastva. Pa profesori i studenti Filozofskog fakulteta. Osim najrazličitijih kućanskih potrepština, stiglo je i 11 tisuća kuna u novcu, te nekoliko tisuća bonova jednog trgovačkog centra. Iz Kluba mladih rekli su nam kako su im za prikupljeni novac i kupljene artikle u Metrou dali veliki popust, kao prva vjerska organizacija u pomoć su nam pritekli i iz Islamskog centra, njihovo Vijeće žena, PIK Rijeka nam je donirao tisuću paketa PaštaRije, teško je nabrajati, a da se nekog ne izostavi ali unaprijed molim da mi se zbog toga ne zamjeri. Hvala svima, baš svima, od onih koji su donirali ma i kilu brašna, do onih koji su to organizirano činili unutar pojedinih tvrtki te tako donirali vrijednosti mjerene u tisućama kuna, zaključio je Franjković.

– Zadivilo me kako su ljudi sami, studenti, školarci samoinicijativno dolazili u Barčićevu i pomagali u sistematiziranju pomoći. Nije se naime moglo samo distribuirati prikupljeno tako da bez volonterske pomoći sve zajedno ne bi bilo izvedivo – naglašava Kurelić.

Je, ponos kad ljudi u potrebi osjete kako nisu sami jedan je od najljepših ljudskih osjećaja. Ali bio bi idealno da se on – nikad ne osjeti! Jer jedno je kad se pomaže nakon prirodnih katastrofa, sasvim nešto drugo kad je to potrebno činiti nakon katastrofa koje čine ljudi. Jer agonija »3. maja«, njegovo uništavanje koje je kombinacija stihije i izostanka svake ideje što napraviti s odličnom infrastrukturom koja se u »3. maju« nalazi je nešto sasvim drugačije od – prirodne katastrofe. Toliko neznanja, nekreativnosti, neodgovornosti... teško da je zabilježeno u dosadašnjoj riječkoj povijesti. Sve do nestanka tvrtke koja je othranila generacije, koja je skoro dva stoljeća stvarala povijest i ponos industrijske Rijeke.

Danas – heroj Milan vatrogasac. Osoba koja se nesebično izdigla iz mase ojađenih kako bi omogućila barem – organizirano preživljavanje. Baš tako. Jer ma što političari i kvazigospodarstvenici obećavali, u »3. maju« jedina je konstanta samo – glad. I samoorganiziranje građana koji nikad neće dozvoliti da im bližnji skapavaju od gladi.

Bijes? Muka? Depresija? Agresija? Ne, ništa od toga. Izlazak na izbore! Lipanj 2021. ili kad se već u tom periodu dogovore. Jedini odgovor u demokraciji. Samo neka bude jednako brojan kao i sada kad se pomagalo. Da i Hrvatska postane država iz koje se neće iseljavati, da postane država u koju će se radnici doseljavati. Zbog boljeg života, ne humanitarne pomoći.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Tommy zna što voliš