Izbori bi u demokratskim društvima trebali biti praznik demokracije jer je njihov smisao da građani svoju političku volju prenesu na kandidate koji će zahvaljujući većini glasova realizirati pobjednički program. Kako sada stvari stoje, nekoliko mjeseci pred lokalne izbore, grad na Rječini ostat će bez praznika.

Iz jednostavnog razloga što za sada Obersnel nema relevantnog protukandidata. Da nije hrabrosti, ili političkoga ludila, Hrvoja Burića koji je napustio HDZ i krenuo u kampanju s nezavisnom listom Rijeka budućnosti, priča o gradonačelničkim izborima bila bi u potpunosti na margini. Kada se tome doda da bi ovaj put Obersnela mogao podržati i regionalni blok, PGS, Lista za Rijeku i IDS, jasno je – riječ je o prevelikoj infrastrukturi protiv koje nitko nema šanse.

Izborna obećanja

Sve su to pitanja koja su legitimna i na koja nikada nije stigao odgovarajući odgovor. Zadnji argument koji imamo prilike slušati je da će se sve te stvari rješavati novcem iz europskih fondova. To znači kad se uzme predizborni program SDP-a iz 2001., da ni nakon 15 godina, ni nakon dva mandata na kojima je Obersnel neposredno izabran, novoga kolodvora neće biti.

Da bi Rijeka funkcionirala u političkom smislu, mora postojati politička snaga koja će na kvalitetan način otvarati ta pitanja i disati Obersnelu za vratom. Prema onome što se može vidjeti na sjednicama predstavničkog tijela, ako se izuzme nezavisni Hrvoje Burić, to uglavnom nije tako. Laburisti su se raspali na pitanju Energa i pasivizirali, odnosno politički stroj SDP-a ih je usisao. Očito da volju da sjede u oporbi gube i regionalci. Što onda ostaje – ostaje HDZ koji ne uspijeva na kvalitetan način artikulirati alternativu SDP-ovoj vlasti.

Propuštena prilika

Treba naglasiti da je dosta onih koji tvrde da to nije slučajno. Podsjećaju na situaciju uoči prvih neposrednih izbora za gradonačelnika, kada je predsjednica riječkog ogranka HDZ-a bila Kolinda Grabar-Kitarović. Logično je bilo očekivati da će se ona suprotstaviti Obersnelu, što bi bilo jedino pravo rješenje. Grabar-Kitarović međutim nikada se nije kandidirala. Uslijedio je debakl Vesne Buterin koja nije ušla ni u drugi krug, a Obersnel je postao gradonačelnik pobjedom u prvom krugu.

Na drugim neposrednim izborima stvari su se zakuhale kandidaturom Predraga Šustara koji je tada bio u Laburistima, dok je kandidat HDZ-a bio Hrvoje Burić. Očito je da je Šustar uspio pomutiti račune na ljevici, ali samo toliko da je omogućio Buriću da uđe u drugi krug. Nakon toga on nije mogao više jer nije dobio političku podršku oporbenih stranaka koje su se ideološki podijelile. No, ta je situacija sa zadnjih izbora bila dokaz da se izbori mogu učiniti zanimljivijim.

Pasivizacija opozicije

No, u četiri godine nakon toga dogodila se potpuna pasivizacija riječkih oporbenih političkih stranaka, od regionalaca, preko Laburista do HDZ-a. To je Obersnelov i SDP-ov politički uspjeh, ali i fijasko oporbe koja je bacila koplje u trnje. Nešto trenutno pokušava Hrvoje Burić, ali premala je politička platforma s koje on nastupa, a teško je i breme koje nosi, a to je politička prošlost povezana s Jadranskim trgom 1.

Jedini način da se ugrozi sigurna pobjeda Vojka Obersnela i SDP-ove koalicije na predstojećim lokalnim izborima je politički konsenzus oporbe da se treba ujediniti i istaknuti zajedničkoga kandidata koji bi imao karizmu jer je to neophodno kada je riječ o neposrednim izborima. No, sada je to iluzorno jer gotovo da oporba i ne postoji, a kamoli zajednički kandidat koji će stati na crtu ispred Obersnela. Cijela ova situacija dobra je za aktualnoga gradonačelnika, ali je loša kad je riječ o riječkoj demokraciji. Stvara se naime demokratski deficit koji bi mogao rezultirati niskom izbornom participacijom, što bi kompromitiralo cijeli izborni proces.

Novih snaga na vidiku nema, pa tako ni relevantnih kandidata, što bi moglo rezultirati s još četiri godine frustracije za mnoge, a najviše za one koji su nezadovoljni gradskom politikom, a već sada odmahuju rukom kad se spomenu lokalni izbori.