Rijeka je zadnjih dana oblijepljena plakatima kojima se najavljuje koncert grupe Jonathan u novom Palachu. Sudeći prema slavi koja se događa ovom, novom riječkom bendu i njihovom prvom albumu »Bliss« tih plakata kao da nije trebalo ni biti – i bez njih 10. i 11. listopada bila bi neopisiva gužva u Palachu.

   Zoran Badurina, u gradu svima znan kao Ziro, autor je svih tekstova Jonathana, benda koji, unatoč zajedničkom radu svih njegovih članova, nosi onaj prepoznatljivi potpis Badurinas. To je onaj potpis koji se minulih dvadesetak godina mogao vidjeti, čuti i osjetiti na svakom koraku u ovom gradu. Zoran i Damir Badurina ono su što ovaj grad još uvijek čini tako drukčijim. A aktualni singl »Pictures« pjesma je posvećena upravo Damiru.

Pravo vrijeme za sve

Ziro, Jonathan vam se dogodio iznenada: malo tko je u Rijeci još očekivao da ćete se, posebno u svjetlu osobnih trauma, ali i drugih životnih preokupacija, vratiti svijetu glazbe?

   – Da, doista, ja sam se odavno pozdravio s time da ću se ikad više baviti s glazbom, i iskreno nisam se nikada ni doživljavao glazbenikom pošto su u to vrijeme svi s kojima sam se družio nekako imali bendove i ispucavali se na taj način. Iako sam se nastavio baviti svim popratnim stvarima koje idu uz glazbu (kafići, klubovi…) jednostavno me život kao 20-godišnjaka odveo u nekom drugom pravcu. Bavljenje muzikom postalo mi je nešto strano i nisam joj se više mogao prepustiti. Pokušavao sam se doduše vraćati glazbi jedno vrijeme, i s nekim ljudima. Dvije godine čak sam se bavio elektroničkom glazbom. Onako, sam za sebe! Dakle, postojala je potreba, ali očito za sve postoji pravo vrijeme. Međutim, u Stereu se 2011. održavala »Slobodna energija«, koncert u čast mog brata Damira. Bila je to odlična prilika da se okupe svi oni bendovi koji su djelovali u vrijeme njegovog Unlogic Skilla. Tako su uz Unlogic Skill nastupili još Do Re Mi 4, Slam i Salion u kojem smo svirali Branko Kovačić i ja. Grupa Salion nije ostvarila neki veći uspjeh u vrijeme kad je djelovala. No, u uskim glazbenim krugovima Rijeke, taj je bend nešto značio. Osim toga, u njemu smo tada mi, 18-godišnjaci skupili svoja prva glazbena iskustva. Uglavnom, super mi je bila cijela ta ideja u Stereu, premda su mi od pomisli na to da se ponovo moram popeti na binu dva dana prije klecala koljena. No, cijela večer je na kraju ispala super. Budući da se originalna postava Saliona nije mogla okupiti, uskočili su Tomo (Tomislav Radinović ) iz Mandrilla i Rade (Darko Petković) iz Pasa. S tim ljudima prije se nisam družio, ali sam tada skužio da zapravo vrlo slično razmišljamo. I pao je prijedlog da u toj postavi nastavimo nešto dalje raditi. Došao je još i Nikica Jurjević. Dogodio se tako Jonathan!

Rođenje slobode

Što vas je nagnalo na to da se definitivno ponovo vratite glazbi koja je, očito, bila i ostala važna, čak presudna karika u vašim životima, životima Damira i Zorana?

   – Svima nama život donese neke teške situacije. Mene je doista u jednom trenutku poklopilo sa svih strana. Kad čovjek razmišlja o groznim stvarima koje nam se u životu mogu dogoditi, pomislimo kako to sigurno ne bismo mogli preživjeti. Kad ipak preživiš ono u što si uvijek vjerovao da će te ubiti, spoznaš čvrstu točku do koje možeš »pasti« i dogodi se neka vrsta sigurnosti. Tada je u meni nestao strah, jer sam shvatio da dalje, dublje od te točke ne mogu pasti. Kad u nekom segmentu nestane strah, rodi se sloboda pa kreativnost može izaći. Tako da sada na ta, doista teška razdoblja gledam kao na sudbinu koja je na neki način obogatila moj život. Valjda samo kada nam se događaju užasne stvari, možemo pogledati u dubinu sebe, saznati od čega smo to sazdani, i to je doista bitno. Kad nam je OK, mi o tome ne možemo i ne želimo razmišljati. Pri tome padu važno je međutim vidjeti svjetlu točku u budućnosti, pronaći neki filter. Meni se dogodio bend. Jonathan nije dakle nastao planirano, ja u njega nisam ušao svjesno, već vrlo spontano i iskreno. Presudno je bilo to što mi je ekipa koja se okupila savršeno odgovarala. Nitko nije bio na egotripu, već smo svi željeli biti glazbeno kreativni. Valjda se u tom trenutku i moja duša osjetila slobodnom, napravio se neki unutrašnji klik, pa je počelo samo iz mene istjecati sve ono što sam godinama pohranjivao najdublje u sebi, a većine toga nisam bio ni svjestan.

   Jonathan je bila neka vrsta vaše osobne terapije?

   – Sada kad gledam unazad, vidim da je to tako bilo. Obično bih na probe stizao potpuno iscrpljen od dnevnog posla, a izlazio pun energije i spreman za dalje. Gledajući tako, onda da, možemo govoriti o terapiji.

Dar od Boga

Kroz glazbu znači izlaze vaše najdublje emocije?

   – Uvidio sam da su pjesme način na koji se mogu izraziti, i emocije i stavove. Možda će zvučati čudno, ali ne doživljavam ih kao nešto što sam ja stvorio, niti ih svojatam, pošto je većina pjesama na neki, meni neobjašnjivi način samo izašla iz mene, odnosno iz nas. To mi se dogodilo i prije neki dan: na probi je odjednom nastalo više od pola teksta naše nove pjesme. Sami sebe s tim načinom puno puta iznenadimo, jednostavno ne kužiš kako se to dogodilo. Ne bih ulazio u rasprave o religiji i metafizici, ali upravo zbog svega toga mi se svidjelo što su ljudi iz imena Jonathan izvukli upravo to da ime na hebrejskom znaci »dar od Boga«, jer ja to tako i doživljavam.

   Vi pišete isključivo na engleskom. Zbog čega?

   – Oduvijek sam pisao samo na engleskom. Na takvim sam bendovima uostalom i odrastao, tako da mi je pisanje na tom jeziku prirodno. Ujedno i veliki izazov. Ali isto tako iznimno cijenim sve one naše autore koji pišu dobre tekstove na hrvatskom: Arsen Dedić, Goran Bare i Damir Urban. Nikad nisam uspio napisati tekst na hrvatskom s kojim bih bio zadovoljan. Doduše, nisam puno niti pokušavao. Ako bih jednog dana i počeo pisati na hrvatskom, volio bih da to bude na razini jednog od ove trojice. Jasno, u svom nekom prepoznatljivom stilu.

   Slava Jonathana je buknula poput šumskog požara ljeti i proširila se diljem prostora koje zovemo regija. Je li međutim ovo tipična hrvatska priča o jednom rock bendu koji odjednom svi počnu hvaliti i kovati u zvijezde, da bi on već brzo potonu u zaborav?

   – Još u garaži slutili smo da u svemu tome ima nešto drukčije od svega čime smo se prije bavili. Brzo su se počele javljati dobre reakcije među prijateljima, jednako tako i među nama. No, nitko od nas nije mogao znati da će se baš dogoditi ovoliki hype. Teško je sada govoriti o tome koliko će sve to skupa trajati i je li ovo uobičajena hrvatska rock priča. Da, mi smo doista takav narod koji često voli reći da smo u svemu najbolji na svijetu; u nogometu, tako i u glazbi. Kao da nam uvijek trebaju heroji koji će nam pomoći da se osjećamo da vrijedimo. Hvala svejedno svima koji nas podržavaju i tapšaju po ramenima u Rijeci, Hrvatskoj i regiji. U nama ipak još uvijek tinja ona pozitivna sumnja o tome vrijedi li sve ovo što mi radimo i ne zadovoljavaju nas lokalpatriotske pohvale: »vi ste najbolji, vi ste super«. Hoću reći, možda je Jonathan doista odličan bend za ove, naše prostore, ali voljeli bismo, i mislim da bi bilo fer, dobiti i potvrdu na temelju nekih svjetskih, objektivnih standarda. Bend je doduše već dobio četiri, pet odličnih recenzija u Francuskoj i Velikoj Britaniji. Onu pravu potvrdu dat će publika i pozornica. Sada na tome radimo, što neće biti ni malo lako, pa smišljamo razne načine i dogovaramo koncerte za vani. Naravno mislimo prvenstveno na Englesku, jer od tamo dolazi najviše muzike slične onoj koju mi stvaramo. Ne želimo međutim tamo odsvirati jedno osamsto koncerata, na kojima će za nas čuti isto toliko ljudi, a honorar će biti gajba piva. Mi idemo neutabanom stazom, na nju niti jedan hrvatski alter-pop bend još nije kročio. Bilo je nekoliko pokušaja na višim i bitno drukčijim razinama od naše glazbe, ali svi su oni uglavnom neslavno završili. Paralelno se pripremamo i za regiju, da skupimo još više reakcija iz Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine… Nama se sada čini da smo u svemu tome spori, ali nismo. Jednostavno se sve jako brzo počelo događati, al’ i dalje uspijevamo to sve pratiti.

Drugačija energija

Nervira li vas taj sveopći hype, posebno onaj zagrebački gdje ste totalne zvijezde?

   – Imamo već neku godinu i određeno iskustvo, pa smo na vrijeme shvatili što se s nama i oko nas događa. Istina, dogodio se hype, ali smatram da se to ne može dogoditi tek tako, mora postojati neka kvaliteta u tome, pogotovo u žanru glazbe kojom se mi bavimo. U cijeloj priči nas najviše ispunjava to što ljudi iskreno vole naše pjesme i pjevaju ih na koncertima. Ne želim reći da nam ta tapšanja po ramenima i hvalospjevi sada ne gode, ali znamo da od toga nema ništa, tako da mi dalje idemo svojim nekim zacrtanim putem. Ne dopuštamo da nas taj sveopći hype ponese, da nam udari na ego, jer to lako može biti dvosjekli mač.

   U Engleskoj vjerojatno svaka gradska četvrt ima nekoliko bendova koji su stilski bliski riječkom Jonathanu. Imate li dakle neke šanse uspjeti u takvoj konkurenciji odnosno što mislite da vas čini boljim od drugih?

   – To je istina. Muzika je vjerojatno ista ili slična našoj, ali mi dajemo drukčiju energiju. Energičnost, iskrenost i entuzijazam naši su najjači aduti kojim se možemo nametnuti. Idemo bez straha i velikih očekivanja, ali s puno optimizma, tako da nemamo bogzna što za izgubiti. Ne zaboravimo da smo mi objavili tek jednu ploču. Naš novi album bit će znatno drukčiji od prvog. Bit će još dublji, iskreniji i originalniji, ujedno i zahtjevniji za slušanje.

   Često ističete iskrenost u pristupu glazbi – je li ona plod vaših životnih nedaća od kojih se ljudi teško i dugo oporavljaju?

   – Ne samo nedaća, to je plod cjelokupnog životnog iskustva. Nisam sam u bendu, ima nas pet, tako da su pjesme u biti odraz naših unutarnjih stanja u trenutku kada pjesma nastaje. Ovaj bend je lijek i za moju dušu i za moje tijelo. On me izliječio! Pjesme jesu duboke, ali nisu depresija i beznađe. Unatoč svemu, poruka je topla i pozitivna.

   Sve u svemu, je li Zirotov Jonathan bolji od Badinog Unlogic Skill?

   – Meni je.

   Dobro, ali vi dijelite jednu važnu značajku – Badin Unlogic Skill i vaš Jonathan rijetki su riječki bendovi za koje možemo reći da rade po svjetskim standardima?

   – Sjećam da smo Damir i ja od najranijeg doba radili cirkus po stanu, sa sedam me već učio plesati hip-hop i repati, a obojica smo veći dio života proveli slušajući i prateći stranu glazbu. Naprosto, iako smo odavde, nismo odrasli na ovdašnjem mentalitetu.

   Biste li Badu uzeli u bend?

   – Možda. Ali kao plesača!