Priča za sebe

Velika ispovijest riječkog odvjetnika Velimira Došena: ‘Zatvarao sam Goli otok’

Vladimir Mrvoš

Foto Ivica Tomić

Foto Ivica Tomić

Neke ćelije su bile ukopane u zemlju, ali je to onda sve bagerima uništeno. Tamo su uvjeti za zatvorenike bili grozni i nehumani, ali imali su dobro opremljene radionice



Boravak u zatvoru ne može se uspoređivati s boravkom u hotelu, ali njegovi stanovnici imaju pravo žalbe ako nisu zadovoljni smještajem. Tako je Europski sud za ljudska prava krajem prošlog mjeseca objavio presudu »kojom je utvrdio da su neodgovarajući uvjeti smještaja gospodina Ulemeka u Zatvoru u Zagrebu dosegli razinu ponižavajućeg postupanja prema njemu, dok to nije bio slučaj u Kaznionici u Glini.


I to zbog toga što je gospodin Ulemek u određenim razdobljima izdržavanja kazne zatvora imao na raspolaganju manje od 3 m2 osobnog prostora, te stoga što su Ustavni sud, Pučki pravobranitelj i Europski odbor za sprječavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja u svojim izvješćima izrazili zabrinutost o uvjetima smještaja u zatvoru u Zagrebu«. Ujedno, Europski sud je utvrdio da u Republici Hrvatskoj postoje učinkovita preventivna i kompenzacijska pravna sredstva za ispitivanje prigovora o neodgovarajućim zatvorskim uvjetima, sukladno članku 13. Konvencije. Za utvrđenu povredu Sud je podnositelju dosudio iznos od 1.000 eura na ime neimovinske štete. Ova presuda još nije konačna. Postat će konačna ako niti jedna od strana u postupku u roku od tri mjeseca od dana objave presude ne podnese zahtjev za preispitivanje presude pred Velikim vijećem. Tu treba dodati i 2.890 eura za troškove postupka, koje će platiti porezni obveznici.


Tako me zapalo


Odvjetnici brojnih zatvorenika smatraju da je ova presuda od velike važnosti jer postoje na stotine takvih tužbi koje se odnose na uvjete u zatvorima koje ne podnose samo odvjetnici već i sami zatvorenici. Kakva je situacija sa zatvorima u Hrvatskoj razgovaramo s riječkim odvjetnikom Velimirom Došenom koji ima veliko iskustvo u tom poslu, jer je radio kao upravitelj u dva zatvora i kao pomoćnik upravitelja također u dva zatvora u Hrvatskoj, uključujući i Goli otok, koji je »zatvorio«.




Kako ste uopće završili u »zatvorskom sustavu«?


– Nakon završenog Pravnog fakulteta radio sam kao pripravnik na Općinskom sudu u Rijeci, a zatim sam postao i stručni suradnik. Najvažnije iskustvo stekao sam radeći u izvanraspravnom Kaznenom vijeću. Tamo sam se do detalja upoznao s materijom kaznenog prava te sam stekao dobre spoznaje o svim finesama kaznenog prava. Nakon teorije vidio sam i kako stvari izgledaju u praksi i vrlo brzo sam pohvatao sve konce kaznenopravne struke. Kada mi se ukazala prilika, umjesto da se natječem za suca u kaznenom odjelu, odlučio sam se kandidirati za pomoćnika upravitelja zatvora u Remetincu u Zagrebu.


Što je bilo presudno za tu odluku i uopće odluku za kazneno pravo. Pa kao pripravnik se prolazi i kroz građanski odjel suda. Zar nije bilo nikakvog interesa za »klasičnu parnicu«?


– Jednostavno tako me »zapalo«, baš kazneno pravo, ali i prema tome sam pokazivao veliki interes.


Ipak odlazak u Zagreb, promjena sredine i to na rad u zatvoru. Je li odluka bila laka – sudac ili »odlazak u zatvor«?


– Otišao sam na tri puta veću plaću, na mjesto pomoćnika upravitelja zatvora. Sjećam se da sam od prve plaće odmah kupio televizor u boji, a da se na plaći to nije ni osjetilo. Osim toga riječ je bila o potpuno novom zatvoru koji je bio izgrađen samo godinu dana ranije i u tom zatvoru imao sam vlastiti apartman na raspolaganju. Bio je to jedan od najmodernih zatvora u to vrijeme u Europi. Osim apartmana koji sam ja koristio tamo su bila još tri apartmana. Danas se u tim prostorima u Remetincu nalazi Centar za izobrazbu.



Niste se dugo tamo zadržali ?


– Od svibnja do listopada, ali u tom kratkom vremenu doživio sam brojna iskustva. Između ostalog proveo sam u tom periodu i dva mjeseca kao pomoćnik upravitelja Remetinca i na Golom otoku koji se u to vrijeme zatvarao. Za mog mandata u Remetincu bio sam i među rijetkima koji su doživjeli i izvršenje posljednje smrtne kazne u Hrvatskoj, ali i u bivšoj Jugoslaviji.


Sjećate li se nad kim je kazna izvršena?


– To se ne zaboravlja. To je bio Dušan Kosić koji je bio osuđen zbog hladnokrvnog i okrutnog ubojstva četveročlane obitelji Matijević. Bio je vozač i svom kolegi bio je dužan veliki novac. Zbog toga je ubio cijelu njegovu obitelj i to na stravičan način. To je bio nezapamćen zločin koji je i sam priznao pa je brzo došlo i do presude. Kazna je izvršena u Karlovcu jer je tamošnjem sudu i osuđen na smrt strijeljanjem.


Kako ste se našli u toj situaciji, da budete svjedok tog događaja?


– Izvršenju kazne trebao je prisustvovati upravitelj zatvora u Karlovcu, ali kako nije mogao prisustvovati došao je upravitelj Remetinca i ja kao njegov pomoćnik. Bio je tu i tadašnji republički tužitelj, predsjednik suda u Karlovcu te ravnatelj kaznionice Lepoglava, koji je završavao magistarski rad na temu smrtne kazne. Njemu je zbog znanstvenog rada bilo i specijalno dozvoljeno da obavi posljednji razgovor s osuđenim Kosićem.


Imate li informaciju kako je tekao taj razgovor?


– Razgovor se vodio u prostorima zatvora u Remetincu. Kada su sjeli da obave njegov posljednji razgovor, kolega iz Lepoglave ga je ponudio čašom crnog vina. Kosić ga je tada zamolio, ako može bijelo jer od crnog ima žgaravicu. Gotovo je čudno objasniti kako ljudi u trenucima reagiraju, kao da nije bio svjestan što će mu se uskoro dogoditi. Bilo je to iznenađenje za sve nas, posebice kada je rekao »Što to ima u čovjeku – najprije si čovjek, pa nečovjek, pa onda opet čovjek«. Ponašao se sasvim normalno, iako je za par sati trebao izaći pred streljački vod.


Kako je proteklo zatvaranje Golog otoka?


– Goli otok je priča za sebe i to se ne može opisati riječima. Neke ćelije su bile ukopane u zemlju, ali je to onda sve bagerima uništeno. Tamo su uvjeti za zatvorenike bili grozni i nehumani, ali imali su dobro opremljene radionice. Moderna stolarska radionica tako je završila u zatvoru u Šibeniku.



Nakon Remetinca, slijedi novi posao – upravitelj zatvora u Šibeniku? U Šibeniku niste stanovali u zatvoru?


– Od listopada 1988. do 30. ožujka 1992. godine bio sam upravitelj zatvora u Šibeniku, a kako je to bio stari zatvor, stanovao sam izvan zatvora u jednom stanu na periferiji, ali sam takoreći stalno bio u zatvoru, jer kada ste upravitelj zatvora za vas nema radnog vremena. Iako je to bilo ratno vrijeme, za taj me grad i stan vežu lijepe uspomene jer mi se u Šibeniku rodio sin Toni. Osim njega imam i mlađu kćerku Martu – tatinu mezimicu.


Bilo je to ratno vrijeme u Šibeniku. Kakva je bila situacija u zatvoru u za razliku od mirnodopske, ukoliko takva situacija uopće postoji u zatvoru?


-U tom zatvoru u Šibeniku u mom mandatu jedno vrijeme svoje su kazne »odrađivali« najveći tadašnji kriminalci u državi. Jedan je tako sam sebi odrezao ruku na prozoru, da mu je na kraju visila samo na koži. Bilo je tu svega, što se može i očekivati od stotinjak najvećih kriminalaca.


Bilo je u to vrijeme i ratnih zarobljenika, jer je blizu bilo i ratište. Za razliku od nekih zatvora u Hrvatskoj, prema ratnim zatvorenicima u Šibeniku se ponašalo prema svim konvencijama i znalo se da nikome ne smije pasti »dlaka s glave«. Rekao sam stražarima, ako se želite s nekim obračunati, radite to na ratištu, a ne u zatvoru. Osim toga preko zatvora u Šibeniku išle su razmjene zatvorenika iz cijele Dalmacije i Like jer su se radile razmijene s zatvorenicima iz zatvora u Kninu?


Kako su tekle te razmjene, je li bilo velikih problema u organizaciji s obzirom na tadašnju situaciju?


– Zanimljivo je da je upravitelj zatvora u Kninu bio bivši djelatnik Remetinca koji me uvijek na razmjenama pozdravljao s »druže pomoćniče« jer sam mu u Remetincu bio šef. Ratko Mladić, koji je bio koordinator s druge strane, stalno bi ga upozoravao da me tako ne pozdravlja, jer mi nismo nikakvi drugovi i da mu ja više nisam nadređeni. No, sve smo te zamjene uspjeli uspješno obaviti, iako nekada nije bilo lako i sve išlo kako treba. Ništa nije bilo lako i jednostavno u to vrijeme i teško je iz današnje perspektive suditi o tom vremenu.


A onda slijedi povratak u Rijeku?


– Da. Tada su upravitelji u samo dva zatvora u Hrvatskoj bili pravnici s pravosudnim ispitom, a jedan od njih bio sam ja pa sam mogao birati, gdje ću raditi. I izabrao sam da se vratim u Rijeku.


Pa tko su bili upravitelji zatvora, ako ne pravnici?


– Bilo je tu svega, i veterinara, defektologa, pa i kriminalističkih tehničara.



I to je bio treći zapravo četvrti zatvor, ako računamo i Goli otok. Koliko je taj stresan posao u Rijeci potrajao?


– Kratko, samo godinu dana u Rijeci, ali sve skupa šest godina, iskustva upravljanja po zatvorima u Hrvatskoj.


I s obzirom na sve to iskustvo, kakva je danas situacija s zatvorskim sustavom u Hrvatskoj?


– Danas imamo 14 zatvora i šest kaznionica gdje se služe kazne i to u Lepoglavi, Glini, Turopolju, Lipovici, Valturi i Požegi koja je i jedina ženska kaznionica u Hrvatskoj. Neki su zatvori poput Lepoglave i Gline »prave kaznonice«, poput tvrđava, dok su neke kaznionice poluotvorenog tipa. Problem je što bi u kaznionicama trebale određivati pravomoćne presude, ali zbog nedostatka prostora, neki odslužuju svoje kazne i po »zatvorima«. Naši zatvori su pretrpani, a pravilo je da svaki osuđenik ima na raspolaganju minimalno 4 m2 i 10 m3. Kako to nije pravilo u praksi, i koje se ne poštuje, zato me i ne čudi odluka odluka Europskog suda za ljudska prava od krajem prošlog mjeseca. Sud je objavio presudu kojom je utvrdio da su neodgovarajući uvjeti smještaja Dušana Ulemeka kojem država mora platiti 1.000 eura odštete, a država će morati platiti i nešto manje od 3.000 eura sudskih troškova.


Što rade danas zatvorenici na izdržavanju kazne, kako im prolaze zatvorski dani?


– Prije se moralo raditi i to se smatralo normalnim. Danas to nije slučaj. Ako ne žele raditi nitko ih na to ne može natjerati, pa se izležavaju ili bave sportom. Ali tako se puno teže dolazi do beneficija, pa i do ranijeg otpuštanja. U Remetincu imaju sportske terene mogu igrati mali nogomet, imaju sportsku dvoranu, igraju stolni tenis i šah. Međutim, zatvorenici imaju i kazališne predstave, koncerte, nastupaju kulturno umjetnička društva, svirali su im Nikša Bratoš, Dubioza kolektiv, a imaju i posjete poznatih gostiju na raznim tribinama. Posjetili su ih Ćiro Blažević, Zlatko Dalić, sociolog Dražen Lalić, a imaju i knjižnicu s 6.500 knjiga.


Kakva je zapravo procedura kad osuđenik odlazi na odsluženje kazne?


– Sve osobe osuđene na kaznu zatvora dulju od šest mjeseci upućuju se u Centar za dijagnostiku u Zagrebu, a osobe osuđene na kaznu zatvora do šest mjeseci upućuju se u zatvore najbliže mjestu prebivališta zatvorenika. U Centru za dijagnostiku u Zagrebu zatvorenici borave u prosjeku četiri tjedna za koje vrijeme stručnjaci različitih specijalnosti obavljaju poslove psihosocijalne dijagnostike u svrhu izrade prijedloga pojedinačnog programa izvršavanja kazne zatvora kao i prijedlog o upućivanju u konkretnu kaznionicu, odnosno zatvor gdje će se nastaviti izvršavanje kazne zatvora o čemu odluku donosi Središnji ured.


Koliko je danas ljudi u zatvorima u Hrvatskoj i gdje smo u odnosu na ostale EU zemlje?


– Danas je u Hrvatskoj oko 3.600 ljudi u zatvorima, odnosno oko 80 na 100.000 stanovnika, pa smo po broju zatvorenika u rangu sa skandinavskim zemljama. Broj zatvorenika u hrvatskim zatvorima postupno se smanjuje od 2010. godine, kada je zabilježen najveći rast. Te godine bilo je 5.165 zatvorenika. Osim zatvora i kaznionica postoje i dva odgojna zavoda, Centar za izobrazbu i već spomenuti Centar za dijagnostiku u Zagrebu. Ukupni broj smještajnih kapaciteta u zatvorima i kaznionicama iznosio oko 3.900 mjesta.



Ipak trebalo bi možda graditi novi zatvor da država ne plaća kazne?


– U planu je još od 1988. godine da se u Jadrtovcu kraj Šibenika izgradi velika kaznionica, ali do danas ona nije izgrađena. Ipak osnivanjem Probacijskog ureda stanje se kada se tiče sankcija u Hrvatskoj znatno poboljšalo. Probacija je uvjetovana i nadzirana sloboda počinitelja kaznenog djela. Tijekom uvjetovane slobode probacijski službenici provode nadzor i stručnim postupcima utječu na rizične čimbenike kod počinitelja kaznenog djela s ciljem resocijalizacije i reintegracije počinitelja u zajednicu.


Tako se sve češće zatvor zamjenjuje »radom za opće dobro«. Je li to dobro ?


– Rad za opće dobro je sankcija kojom sud zamjenjuje počinitelju kaznenog djela istovremeno izrečenu kaznu zatvora u trajanju do jedne godine ili zamjenjuje izrečenu novčanu kaznu. Uz rad za opće dobro sud može odrediti zaštitni nadzor ili posebne obveze.


Je li »guljenje krumpira« dobra zamjena za zatvor za nekoga tko je počinio kazneno djelo?


– Probacijski sustav donio je puno dobrog. Rasterećeni su zatvori.


Mnogi misle da se na taj način može izbjeći klasični zatvor, a pa i da se odlazak u zatvor zapravo može izbjeći, raznim »pravnim mogućnostima«?


– Nije istina, oni koji su osuđeni, kada tad će završiti iza rešetaka. Postoje brojni načini da se odgodi izvršenje zatvorske kazne poput bolesti i drugih mogućnosti, ali svi će osuđeni ipak završiti u zatvoru, pa makar bili i političari ili poznati. Zapravo zatvor se može odgoditi zbog bolesti i nekih drugih razloga, to je istina, ali nema trajne odgode.


Prije nije bilo toliko poznatih u zatvorima?


– Nije, ali je danas s poznatima teško raditi jer svi misle da oni imaju privilegije, ali zapravo nije tako. Zatvor ostavi traga na ljudima i više nikada nisu isti. Uvijek su obilježeni oni koji su bili u zatvoru, svako na svoj način.


Kakva su pravila u zatvoru i pridržavaju li ih se svi zatvorenici podjednako?


– Mogu reći da u zatvoru vladaju druga pravila u što sam se osobno uvjerio. Mora se poštovati red i pravila ponašanja i onda će boravak u zatvoru biti dobar, koliko može biti, a može se dobiti i dobra ocjenu. O ponašanju zatvorenika ovise i njegovi izlasci, odlasci kući, skraćenje kazne. Ocjene su zadovoljava, uspješan i naročito uspješan, što ako postigne tu zadnju karakteristiku, postoje šanse i za skraćenje kazne. Zatvorska ustanova po službenoj dužnosti predlaže skraćivanje, uvjetni otpust kada zatvoreniku ostane zadnja četvrtina kazne o čemu odlučuje sudac izvršenja županijskog suda gdje zatvorenik izvršava kaznu. Sudac izvršenja je nadležan za donošenje odluke o uvjetnom otpustu i svim zahtjevima zatvorenika, pa i prekidu kazne.


Kako je prije bilo biti upravitelj zatvora, a kako je to danas iz perspektive odvjetnika?


– Upravitelj je prije bio »bog»« i samostalno je mogao odlučivati o važnim pitanjima, izvršenja kazne, to mu je omogućavao zakon koji je tada bio na snazi. Mogao je osuđenicima, ako imaju dobre ocjene, skratiti izdržavanje kazne za dva mjesec a. Bila su to druga vremena i danas to nije moguće, kao i da upravitelj zatvorenike pošalje izvan zatvora da rade i pomažu na nekim javnim poslovima.


I na kraju »zatvorske« odvjetnička karijera. Brojni poznati klijenti. Što je ostavilo traga u 26 godina bavljenja tim poslom ? Je li bila dobra odluka otići u odvjetnike?


– Branio sam mnoge poznate osobe iz svijeta gospodarstva, politike, glume i sporta. Ipak najveći uspjeh karijere mi je oslobađajuća presuda četvorice iz Gospićke skupine.


Radom u zatvoru stekao sam veliko iskustvo, koje sam iskoristio radeći kao odvjetnik. Biti odvjetnik je braniti ljude, a ne njihova djela. Da se nitko od kolega odvjetnika ne uvrijedi, ali nije isto braniti na sudu osuđenika za teško kazneno djelo ili knjižiti nekretnine, odnosno raditi tužbe za smetanje posjeda. Možda je ovo drugo financijski isplativije i obavljanje posla bez velikog stresa, ali kazneno pravo je moja životna odluka i mislim da nisam pogriješio.


Ključ odbjeglog zatvorenika


U Šibeniku vam je pobjegao i jedan zatvorenik?


– Pobjegao, ali sam ga i sam uhvatio, ali mogu reći da sam imao i dosta sreće. Tražili samo ga po cijelom Šibeniku i kada sam pomislio da je sve uzaludno i da je već negdje izvan Šibenika – ugledam ga na cesti. Zapravo vozač je stao na jednom pješačkom prijelazu da propusti pješake, kada preko ceste prelazi baš odbjegli zatvorenik. Nisam mogao vjerovati. Potrčao sam za njim i uspio ga uhvatiti, iako je držao neki nožić, ali ja sam imao pištolj, pa nije pružao otpor. Zanimljivo je da ga je u isto vrijeme u potjeri bila i cijela policija iz Šibenika, ali kako sam ga ja uspio uhvatiti nisam im ga htio predati. Malo su se naljutili, ali sam im rekao da sam ga ja uhvatio pa je »moj« i da ide odmah u zatvor. Sigurno ne bi dobro prošao na »tretmanu« kod njih. Nakon što sam ga odveo u zatvor, poslao sam ga u Lepoglavu.


Kako je zapravo uspio pobjeći iz zatvora?


– Pratio je zatvorske stražare i njihove navike. Vidio je koje se brave zaključavaju i na koji način, pa kako je bio dobar majstor uspio je napraviti ključ za te brave. Taj ključ bio je tako dobar, da je bio bolji od originala, nije zapinjao kao originalni. Kada smo ga uhvatili i našli kod njega taj ključ, uzeli smo mu ga i služili smo se njegovim ključem. Više s tom bravom koja je zapinjala nismo imali nikakvih problema.


»Ugodan gospodin« dvostruki ubojica


Je li se bilo teško ponovo preseliti i raditi tako stresan posao, a uz to još imati obitelj i malo dijete?


– Nije bilo lako, a da je bilo stresno – bilo je. Kako sam stalno bio na poslu zamolio sam zatvorskog domara da mi pomogne nešto oko kućanskih poslova, namještanje karniše – bonagracije, jer mi je kod kuće bila supruga s malom bebom. Međutim, kako je domar bio spriječen, umjesto da on ode poslao je jednog zatvorenika. Zatvorenik je dobro obavio posao, pa me nazvala supruga da me obavijesti, »kako je došao jedan ugodan gospodin i da je dobro obavio posao pa ga je pozvala da ostane na ručku«. Iz njezinog razgovora shvatio sam da nije riječ o domaru već o zatvoreniku. Kada sam saznao tko mi je došao u kuću, bio sam u šoku. Riječ je bilo o osuđenom hladnokrvnom ubojici, koji je bez emocija ubio svog oca i majku i bacio ih u bunar. Tada mi nije bilo svejedno, ali na sreću sve se dobro završilo.