Postoji li u svijetu dobar primjer provedbe lustracije? Možemo li govoriti o mađarskom modelu, imajući u vidu činjenicu da tamo opasno jačaju nacionalistički, čak neonacistički pokreti?

  – Prije bi se moglo reći da je, unatoč promjenama ideologije, obrazac ponašanja u nekim stvarima ostao isti. Totalitarne metode – korištenje tajnih službi u unutrašnjim političkim pitanjima, kršenja ljudskih i manjinskih prava, gušenje slobode medija i nezavisnog pravosuđa – sve su to bile prakse koje su se nastavile i nakon pada komunističke ideologije, samo s drugim ideološkim predznakom. Politički prioriteti iz devedesetih nisu bili učvršćenje ljudskih prava: borba za državnu nezavisnost bila je važnija od unutrašnje demokratizacije. A za to su bili korisni i oni koji su bili vični totalitarnim metodama – oni su nerijetko postali saveznici, a ne oni koje je trebalo lustrirati. S druge strane, treba reći i to da je jugoslavenski komunistički režim bio u znatno manjoj mjeri totalitaran od režima država istočnog bloka, tako da i objektivna potreba za lustracijom nije bila tako snažna kao recimo u Istočnoj Njemačkoj.

  – Lustracija je prije svega politički koncept, kojem se povremeno pokušava dati i pravni izraz kroz prijedloge tzv. lustracijskih zakona. Lustracija u značenju »čišćenja« javnog i političkog prostora označava pokušaj da se obračuna s totalitarnom prošlošću, tako da se u novim demokratskim uvjetima isključi iz obnašanja visokih državnih funkcija one koji su bili protagonisti totalitarnih praksi i kršenja ljudskih prava, recimo agente i doušnike tajnih službi. U nedavnoj povijesti pod nazivom »lustracija« spominjale su se zakonske inicijative u raznim državama, od Mađarske, Poljske, Češke i Slovenije pa do Južnoafričke Republike. Riječ je bila o zakonima koji su ograničavali mogućnost sudjelovanja u javnom životu osobama koje su, i bez konkretnih dokaza zločinačkih aktivnosti, bili članovi službi, recimo, Stasija ili KGB-a, ili političkih partija koje su bile odgovorne za kršenja ljudskih prava.

  Potreba za »čišćenjem« javnog prostora od kadrova iz totalitarizma najčešće se javlja u obliku alata za politikantsko diskvalificiranje, najčešće, lijeve vlasti. Je li lustracija zapravo hrvatski eufemizam za obračun s političkim neistomišljenicima iz prošlosti ili sadašnjosti?

  – U hrvatskom kontekstu, pa i u kontekstu nekih drugih država, svakako se može reći da su lustracijske inicijative u dobroj mjeri bile motivirane upravo takvim namjerama. Svoj legitimitet lustracijske inicijative izvode iz intenziteta kršenja ljudskih prava u prošlosti, pri čemu se najjači argumenti u prilog lustracije mogu izvesti tamo gdje je intenzitet tih kršenja bio najintenzivniji, npr. u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, u Rumunjskoj za predsjednika Ceausescua i slično. U takvim okolnostima nužnost da se raskrsti s totalitarnom prošlošću u razdobljima neposredno nakon pada političkog režima mogla bi biti predmet konsenzusa svih demokratskih političkih snaga, premda su rijetki uspješni primjeri lustracije čak i u takvim situacijama. U svim drugim slučajevima, pozivi na lustraciji redovito su instrument političkog obračuna jedne političke grupacije s drugom.

  Budimo konkretni: bi li se Hrvatska danas ovoliko iscrpljivala i dijelila zbog slučaja Perković da smo na vrijeme uspostavili lustracijske procedure?

  – Da je pravodobno bila provedena pravna analiza djelovanja nekadašnjih tajnih službi, vjerojatnost da danas njihove akcije budu predmet istraga u drugim državama svakako bi bila znatno manja. To, međutim, nema veze s lustracijom, jer bi se slučaj Perković načelno mogao pojaviti bez obzira na to obnaša li osoba protiv koje se traži izručenje u stranu državu visoku državnu dužnost ili ne. Istina, tada ni javne kontroverze ne bi oko toga bile toliko intenzivne.

  A jesu li baš sve hrvatske nedaće, kako neki sada tvrde, plod nedonošenja zakona o lustraciji?

Otvaranje rasprave

  Dobro, ali ne bismo li danas bili zdravije društvo da smo nekim slučajem onemogućili obnašanje javnih funkcija u postkomunističkoj Hrvatskoj onima koji su za vrijeme bivše države kršili ljudska i građanska prava ili su bili dijelom totalitarnog sustava?

  – Naravno, to je točno. No, isključenje i politička marginalizacija onih koji su nekad vodili glavnu riječ u kršenjima ljudskih prava trebalo bi biti rezultat normalnih političkih procesa i demokratskog sazrijevanja društva. Pravne metode, tzv. lustracijski zakoni, češće su sami više dovodili u pitanje poštovanje ljudskih prava, negoli što su učvršćivali njihovo poštovanje. Naime, zakoni koji zabranjuju javnu aktivnost bez pravomoćne osude za kazneno djelo, samo na temelju nekadašnje pripadnosti određenoj organizaciji ili na temelju glasina ili hipoteza utemeljenih na interpretaciji selektivno probranih podataka iz arhiva nekadašnjih tajnih službi, i sami pate od istih totalitarnih sindroma: nepoštivanja vladavine prava i jamstava individualnih sloboda, u koje se ubraja i načelo zakonitosti, pravne sigurnosti i zabrana osude za djela koja u doba počinjenja nisu bila propisana kao kažnjiva.

  Zakon o lustraciji u zadnje vrijeme najčešće spominje Stožer za obranu hrvatskog Vukovara. Po vašem mišljenju, može li uspjeti ovakva njihova inicijativa?

  – Takvih je inicijativa u proteklih petnaestak godina bilo nekoliko, no do sada niti jedna nije došla niti blizu svoje realizacije. Čim se više vremenski udaljujemo od određenih događaja, teže je argumentirati u prilog lustracijskih aktivnosti, pa time postaje sve manje vjerojatno da će one dovesti do svoje pravne realizacije, što vjerojatno znaju i njihovi autori. No, čini se da se i samo ponovno otvaranje rasprave o lustraciji za neke može biti smatrano političkim uspjehom, bez obzira na ishod.

  Znači, Hrvatska je nepovratno zakasnila s lustracijom? Slovenski pravnik i političar Andraž Zidar ocjenjuje da se s protokom vremena i sa završetkom tranzicije smanjuje legitimitet za donošenje zakona o lustraciji.

Dostatni dokazi

  Može li se onda uopće nekoga u Hrvatskoj lustrirati prije nego što znanstvenicima nisu otvoreni svi arhivi bivše države, posebno oni tajne državne policije UDBA-e?

  – Otvaranje svih arhiva i prepuštanje pojedinih pitanja sustavnoj znanstvenoj analizi svakako je mnogo bolji način suočavanja s totalitarnom prošlošću, a nje na ovim prostorima nije nedostajalo u raznim razdobljima, sve do nedavnih dana. S druge strane, ako za nekoga postoje dostatni dokazi koji omogućuju da ga se procesuira po pravilima kaznenog ili nekog drugog standardnog pravnog postupka, uz cjelovitu zaštitu njegovih prava kao okrivljenika, to nije isključeno i ne traži nikakve nove zakone, lustracijske ili bilo kakve druge.

  Ovakvo raščišćavanje s prošlošću u zemljama istočne Europe izazivala je puno kontroverzi; jesu li Poljska, Mađarska, Slovenija, Slovačka i Češka očistile svoja društva od grijeha totalitarne prošlosti? Ili ove zemlje pokazuju da je lustracija zapravo bila beskorisna procedura koja je, kako maloprije kažete, izazivala puno novih prijepora u društvu?

  – Uspjesi lustracijskih zakona, u državama u kojima su oni bili doneseni, bili su vrlo ograničeni i kratkotrajni. U mjeri u kojoj su se te države uspjele distancirati od svoje totalitarne prošlosti, to se može pripisati drugim razlozima, a ponajmanje lustracijskim zakonima i procedurama.

  Teoretski i praktično lustracijska politika svugdje u svijetu suočava se brojnim dvojbama. Vi ukazujete na to da bi sprječavanje obnašanja javnih funkcija svima onima koji su imali veze s prijašnjim režimom bilo jednako tako totalitarno. Je li prema tome lustracija u sukobu s vladavinom prava?

  – Točno je da su se lustracijske procedure, u obliku u kojem su one egzistirale u pojedinim državama, nerijetko nalazile u sukobu s temeljnim načelima demokratske i pravne države koju su željele ojačati. Upravo zbog povrede načela vladavine prava, razni su lustracijski zakoni bili ukidani kao neustavni u pojedinim državama, a u ponekim je prigodama zbog njihove primjene i Europski sud u Strasbourgu utvrdio povrede ljudskih prava. Naprimjer, u više predmeta koji su se odnosili na Poljske ili Slovačke lustracijske procedure.

  Osim toga, nameću se brojne druge dileme, recimo u pogledu pravičnosti same procedure lustracije. Naime, praksa ukazuje na brojne sukobe koji se javljaju pri formiranju nezavisnog, stručnog i objektivnog tijela za provedbu ovakve politike, kao i na pokušaje manipuliranja s dokumentima i dokazima?

  – Da, u provođenju lustracijskih zakona mogu se pojaviti mnogobrojne praktične poteškoće. Tko bi lustraciju trebao provoditi? Ako je riječ o posebnom tijelu, sumnje u političke manipulacije i problemi s kompetentnošću i legitimnošću vrlo lako ga u javnosti mogu diskreditirati. S druge strane, redovni sudovi kao nezavisna i nepristrana tijela trebali bi se držati procesnih jamstava redovitih postupaka, pa se ni njihovo korištenje nije pokazalo djelotvornim. No, najveći je neprijatelj pravičnosti takvih postupaka vrijeme. Vjerodostojnost dokaza, mogućnost provjere iskaza svjedoka te dostupnost izvora informacija sve su manji čim više vremena protekne od razdoblja koje se procjenjuje. U tom smislu smatram da niti aktualna Vlada i predsjednik države nisu učinili korake u pravom smjeru kada su predlagali promjene ili mijenjali propise o zastari, produžujući ili ukidajući zastarne rokove za pojedina kaznena djela. Takvi potezi imali su populistički karakter i možda svojedobno dali pokoji politički bod onima koji su ih poduzimali, no u bitnome su se pokazali kontraproduktivnima, a na određeni su način čak i poduprli i izazvali posljednje lustracijske inicijative.