Slučaj Zorana Ercega, ratnog snimatelja koji je javno istupio protiv prosvjeda u Savskoj 66., ponovo je otvorilo temu koju se hrvatska javnost ne usudi ozbiljno analizirati i raspraviti. Tema o kojoj je riječ tiče se straha od suprotstavljanja dijelu braniteljske populacije koja već godinama sebi uzima za pravo govoriti u ime svih hrvatskih branitelja, odnosno nametnuti se kao ekskluzivni zastupnik »nematerijalnih prava« koja, kako stvari stoje, proizlaze iz sudjelovanja u Domovinskom ratu.

  Taj strah nije imanentan samo »civilima«, građanima koji u ratu nisu sudjelovali zbog čega im se s »mjerodavnih adresa« oduzima pravo o njemu govoriti, nego i onima koji su u ratu sudjelovali, ali ne dijele stavove »ekskluzivnih zastupnika« danas oličenih u Josipu Klemmu i Đuri Glogoškom, a jučer u Mirku Čondiću i Tomislavu Merčepu. Također, strah pred onima koji neosnovano tvrde da govore u ime svih branitelja imaju čak i državne institucije, o čemu najbolje govori činjenica da iste nisu u stanju štititi državne zakone ukoliko su prekršitelji dobro organizirani i odjeveni u maskirne uniforme. Dakako, iz ove priče valja izuzeti šačicu novinara i novinarki koji o navedenom govore već godinama, ali oni su odavno u statusu »komunjara«, »jugonostalgičara«, »udbaša«, »četnika« te se njihovo pisanje jedva računa.

  Reakcija branitelja na prosvjed u Savskoj, koje su slične onima što ih je putem portala Index.hr iznio Erceg, bilo je i ranije, ali mediji im nisu pridavali dužno značenje.

Propala priča

O jednoj od tih reakcija reći ćemo ponešto kasnije. Na ovom mjestu upozorit ćemo da se nakon Ercega našlo još branitelja koji su osjetili potrebu reći da prosvjed u Savskoj 66. ne žele prihvatiti kao prosvjed u svoje ime. Tu leži najslabija točka organizatora prosvjeda, jer ukoliko do šire javnosti dopru takvi glasovi, priča o Savskoj 66. kao o prosvjedu svih branitelja nepovratno je propala. Pogledajmo, dakle, što o prosvjedu u Savskoj govori Erceg, s kojim smo razgovarali nakon što je Josipu Klemmu i družini odrekao pravo da govore u njegovo ime.

  – Jako mi smeta što se to naziva braniteljskim prosvjedom. Ne, to nije prosvjed svih branitelja. Jako mi smeta kad jedan od organizatora izlazi iz Sabora u kolicima, patetično govori o svojim ranama kao da ih nitko drugi nema, i onda poruči da se u Saboru nije dozvolilo da govore oni koji su stvarali hrvatsku državu. A tko bi to govorio u ime onih koji su najzaslužniji za stvaranje države? Gle čuda, to je on glavom i bradom. Odakle njemu pravo da govori i u moje ime? I ja sam u ratu ostao invalid. Odakle mu pravo da govori u ime tisuća ljudi koji su meni dali podršku nakon što sam istupio protiv tog političkog prosvjeda? Da mogu, da imam novca i da znam kako to izvesti, ja bih poduzeo pravne korake da se tom čovjeku zabrani da govori u moje ime, kaže za naš list Zoran Erceg. Također, splitski snimatelj i ratni invalid ističe još jednu činjenicu koju smatra spornom, a koja je u javnosti nedovoljno problematizirana.

  – Ako se neke od čelnih osoba tih prosvjeda sumnjiči za kriminal, degutantno je da one stoje na čelu prosvjeda, koji se k tome nazivaju braniteljskim. Time se braniteljima oduzima moralni kredibilitet. Smatram da je tu u pitanju vrlo podmukla, zločesta manipulacija braniteljima, odnosno da se branitelji tu koriste kao nečiji živi štit. Što smo na kraju dobili zahvaljujući tim osobama. Dobili smo prijetnje krvavim Božićem i maltene državnim udarom. Zato svaku priliku koristim da od Vlade, a posebno od MUP-a tražim da se na prosvjednike jednako primjenjuju zakoni kao i na sve druge građane u ovoj zemlji. Tu se, između ostalog, radi o prijetnjama ustavno-pravnom poretku, a takva prijetnja suprotna je svim onim ciljevima za koje smo se u ratu borili, kaže naš sugovornik.

  Nakon što je s ovakvim stavom izišao u javnost Ercegu su najprije probušene gume na automobilu, a potom su se na njega okomili i opskurni mediji koji se žele nametnuti kao glas braniteljske populacije. Dakako, radi se o medijima koji su od nula do 24 sata zauzeti detektiranjem Jugoslavena, a Jugoslaveni su pritom svi koji ne dijele stavove radikalne hrvatske desnice. Jedan takav portal iz Dubrovnika, kojem na ovom mjestu nećemo davati reklamu, Ercega je požurio prikazati profiterom humanitarnih akcija, što je rezultat sporne situacije u kojoj se ovaj Splićanin našao prije par godina. On i supruga skupljali su pomoć za obitelj koja je doslovno živjela u šupi, da bi bili optuženi da su dio pomoći željeli uzeti za sebe.

  Mediji koji su ovom pričom Ercega požurili diskvalificirati pritom nisu publicirali i izjavu Tatjane Vukman iz splitskog Centra za socijalnu skrb.

  – Koliko ja mogu prosuditi ovdje je bila velika želja i volja Zorana Ercega da pomogne, a to što je između volontera došlo do nepovjerenja to je druga stvar. Ured državne uprave je dao suglasnost da se otvori račun na ime Zorana Ercega za pomoć majci i djetetu. Sve skupa je izvedeno nesretno i nespretno. Erceg nikoga nije htio uskratiti nizašto i mislim da je trebalo biti malo više povjerenja između svih sudionika ove akcije. Uostalom, sve je pod nadzorom Državne uprave, rekla je o toj situaciji Vukman. Osim ovakvih napada, Erceg je doživio i cijeli niz uvreda i prijetnji, a te prijetnje opomena su svima koji se požele izjasniti slično kao ovaj Splićanin.

Prijetnje i uvrede

Kako prolaze oni koji se usude govoriti protiv prosvjeda u Savskoj na svojoj koži osjetio je i umirovljeni general Petar Šimac. On je o tome govorio i prije Zorana Ercega, ali mediji mu nisu posvetili pozornost kakvu je dobio ratni snimatelj iz Splita. Nakon što je ministar branitelja Predrag Matić objavio da jedan od predvodnika prosvjeda, Đuro Glogoški, mjesečno prima 25 tisuća kuna, Šimac je za Slobodnu Dalmaciju, u pero novinara Tonija Paštara, govorio o razlikama u primanjima branitelja. Uz ovaj podsjetnik možda nije zgorega napomenuti da je Šimac stopostotni invalid, čovjek koji se, kao i Glogoški, kreće u kolicima. Govoreći o primanjima, Šimac se dotaknuo i i prosvjeda u Savskoj.

  – Za ovakvo stanje i odnose nismo krivi ni ja ni gospodin Glogoški, već, kao i za sve drugo u našoj državi, politika. Kada su političari donosili zakone o pravima hrvatskih branitelja i stradalnika Domovinskog rata, dijelili su prava kapom i šakom da ih netko ne bi upitao gdje su oni bili, jer ih je malo bilo u braniteljskim redovima. Danas imamo to što imamo. (…) Poznato mi je da ni SAD nisu riješile stradalnike svojih ratova kao naša država. Od prvog dana pratim prosvjed u Savskoj ulici i pitam se što traže. Kao branitelja boli me zahtjev za smjenom Bojana Glavaševića. Jesu li se prosvjednici ikada upitali da li rušenjem toga mladića žele zapravo srušiti jedan od sinonima obrane Vukovara, Bojanova oca Sinišu. Također mi je nejasan zahtjev za smjenom ministra Matića. Osim ako ga ne žele maknuti jer više nije s njima, ali ne s njima kao braniteljima i stradalnicima, već kao političarima, rekao je spomenutom novinaru general Šimac. Već par dana kasnije na opskurnom internet portalu koji »raskrinkava« udbaše i masone osvanuo je tekst s naslovom: »Tko je general koji je popljuvao Glogoškog?«

  U tom tekstu obezvrjeđuje se Šimčev ratni doprinos, a usput ga se i »optužuje« da se obogatio kao privatni poduzetnik. Bio je to okidač za salvu uvreda: »smeće«, »jna-ovsko kopile«, »udbaški ološ« i slično. Pritom je zanimljivo da se »novinari« zaduženi za obračune s neistomišljenicima prosvjednika sa Savske ulice nikad ne upuštaju u polemiku s izrečenim stavovima. Oni idu na diskvalifikaciju čovjeka, ne ulazeći u argumentaciju kojom bi pobili njegove stavove. Stvar se potom prepušta zapjenjenim »aktivistima« s društvenih mreža, mahom radikalnim desničarima, koji su pak zaduženi za prijetnje i uvrede.

Laži i optužbe

Istu metodu diskvalifikacije na svojoj koži osjetio je i sam ministar branitelja Matić, koji je nakon ulaska u Vladu od ratnog heroja Vukovara, što u priznaju svi njegovi suborci, proglašen za lažnog branitelja. Dovedeno je pritom u pitanje i njegovo zatočeništvo u logoru. Tvrdilo se da je tamo imao posebne povlastice, jer je logorskim mučiteljima govorio protiv drugih zatvorenika. Takve tvrdnje, dakako, ne iznose oni koji su bili s Matićem, bilo u ratu ili u logoru.

U pitanju je politički obračun provođen uglavno preko šefova udruga koje od kraja rata plešu na koncima najveće oporbene stranke, odnosno portala poput onih koji su nastojali diskreditirati Ercega i Šimca. – Povratkom u Vukovar, negdje u kolovozu, skrivao se u podrumu dječjeg vrtića u Borovom naselju, sve do sredine listopada 1991. godine, kada su ga prisilno istjerali vojni policajci, dali mu oružje u ruke i potjerali na prvu crtu bojišnice, da bi u više navrata bježao s bojišnice i ostavljao rupu u obrani. Izjavivši da je uništio devet tenkova je notorna laž. Što se tiče tenkova JNA, on je iz podruma dječjeg vrtića gledao i nabrojao devet tenkova da bi zatim, kada se uvukao u Stožer HV-a 1994. godine, za svaki viđeni tenk dobio po jedno odličje, stoji u jednoj od (lažnih) denuncijacija. Autori ovih laži uzdaju se da bi tisuću puta ponovljena laž mogla postati istinom, bez obzira na to što Matićevi suborci potvrđuju da je aktualni ministar uistinu uništio osam tenkova i jedan oklopni transporter. Da je to istina potvrđuje i Matićev prijatelj Zoran Šangut, član HDZ-a.   

  Između ostalih, i Šanguta smo pitali da prokomentira prosvjed u Savskoj, ali on na to nije pristao. Međutim, iz HDZ-a je ipak stigao jedan glas, koji poziva prosvjednike da prekinu sa šatorskom okupacijom i odu kući. Uputio ga je Drago Prgomet, zamjenik predsjednika HDZ. Putem svog bloga Prgomet je, između ostalog, poslao i ovu poruku:

»Ne mogu prihvatiti da u ovoj zemlji mogu živjeti samo oni ili mi. Ne mogu prihvatiti da su hajdučija svi oni koji nisu za SDP. Ne mogu prihvati da nije domoljub onaj tko nije za HDZ. Ne mogu prihvatiti da su kriminalna zadruga svi oni koji nisu dio Kukuriku koalicije. Ne mogu prihvatiti da je ova vlast nenarodna. To je uvreda za moje poznanike koje srećem na nogometu, u crkvi ili kolegama s kojima radim, a koji su glasali za ovu Vladu u kojoj ima i ministara branitelja. Ideološke razlike ne mogu biti razlog da nekoga deklariramo kao nenarodnu vlast.«

 Prosvjednicima u Savskoj poručio je ovako: »Branitelji moraju prihvatiti da se o njihovim zahtjevima raspravlja u Vladi i Saboru. Ne skrivećki, nego javno. Svjesni da se prava mogu ostvariti sukladno mogućnostima ove zemlje. Svako inzistiranje na nerealnim izdvajanjima znači da će se nekome morati uzeti: učiteljima, medicinskim sestrama, umirovljenicima, a niti jedan branitelj to ne želi. Želi tek život dostojan čovjeka.« Valja napomenuti da je Drago Prgomet ratni dragovoljac i brigadir Hrvatske vojske, ali za ovu priču važno je znati i da je spomenuti u nemilosti predsjednika stranke Tomislava Karamarka, odnosno da se njega trenutačno u HDZ-u ne pita apsolutno ništa, iako nosi titulu zamjenika predsjednika. Svoju stranačku funkciju, naime, Prgomet može zahvaliti posljednjem Općem izbornom Saboru HDZ-a.

Strah od izjašnjavanja

Na reakciju nije dugo trebao čekati. »Zapovjednik i glasnogovornik svih hrvatskih branitelja Josip Klem«, u slobodno vrijeme poduzetnik pod sumnjom za gospodarski kriminal, odmah ga je nazvao plaćenikom, dok je stranački kolega Gordan Jandroković ustvrdio da Prgomet ne govori u ime stranke, nego u svoje ime. Stranka, dakako, ne dijeli stavove svog zamjenika predsjednika; ona dijeli stavove prosvjednika u Savskoj 66. I u Prgometovom slučaju uslijedio je niz diskvalifikacija na društvenim mrežama, gdje mu je, između ostalog, poručeno i da se ostavi politike ako ne može prihvatiti podjelu na Hrvate i jugo-komuniste.