Otkad je zajedničke, hrvatsko-slovenske nuklearke u Krškom, Hrvatska, izuzev unatrag godinu dana, gura glavu u pijesak i pravi se da će već dobrano nagomilan otpad – niske i srednje radioaktivnosti, kao i istrošeno, visokoradioaktivno gorivo, otamo nestati sam po sebi.

 Do prošle se godine, naime, država nije osobito konkretno bavila temom kud će s radioaktivnim otpadom iz Krškog, ne samo nakon prestanka njegovog rada 2043. godine, već i puno prije, od 2020., kad u »privremenom« skladištu – koje je u funkciji od početka rada nuklearke 1983. – više neće biti mjesta ni za jedno dodatno kontaminirano odijelo ili rukavicu. Za takvu je odluku zadnji čas, jer smo prema EU direktivi obavezni do 1. kolovoza ove godine donijeti nacionalni program u kojem moramo navesti kad ćemo, gdje i kako zbrinuti radioaktivni otpad (RAO) odnosno istrošeno nuklearno gorivo.

Po svemu sudeći, sve će na Trgovsku goru, dosad jedinu, ozbiljnije razmatranu lokaciju, u Sisačko-moslavačkoj županiji, nekoliko kilometara zračne linije od najbližeg većeg mjesta, Dvora, ali i BiH, koja je već najavila da će se protiv ovakve odluke boriti rukama i nogama. Na toj se gori nalazi vojarna Čerkezovac, građena krajem 80-tih, navodno u vrlo dobrom, i vrlo čuvanom stanju, za koju samo rijetki znaju što se u njoj već nalazi. Na površini, u nju bi se trebao smjestiti otpad iz Krškog, srednje i niske radioaktivnosti, dok bi istrošeno nuklearno gorivo trebalo ići u duboke geološke formacije. Čerkezovac bi, neslužbeni su planovi koji postaju sve službeniji, trebao postati trajno odlagalište radioaktivnog otpada u Hrvatskoj, kako onog iz Krškog, tako i otpada koji nastaje u medicini i znanosti, u industriji, a kojeg zasad ima oko sedam i pol »kubika«.

Tuđe dvorište

Sporazumom sa Slovencima donesenim prije 12 godina Hrvatska se obavezala nakon prestanka rada nuklearke, lani produženog s 2023. na 2043. godinu, preuzeti polovicu svog RAO i istrošenog nuklearnog goriva. Na rapolaganju nam je nekoliko opcija, o kojima odluka, barem kad je u pitanju otpad koji nastaje tijekom rada nuklearke – kontaminirana oprema, mora biti donesena hitno. Istrošeno gorivo može ostati u Krškom do dekomisije nuklearke za 28 godina, pri čemu više neće stajati u bazenima uz nuklearku, već će se na istoj lokaciji, zajedničkim sredstvima iz budžeta nuklearke, sagraditi suho skladište. Kad elektrana prestane s radom, mi svoju polovicu tog otpada, međutim, moramo negdje trajno pohraniti.

Puno hitnije riješiti treba lokaciju za otpad niske i srednje radioaktivnosti, koji se nalazi također uz nuklearku, ali u kojem mjesta ima za manje od pet godina. Slovenci za svoju polovicu, i novi otpad koji će nastajati, planiraju graditi trajno odlagalište, 400 metara udaljeno od nuklearke, u Vrbini, i zovu nas u taj projekt, da i mi tamo pohranimo svoju polovicu, i sve što ubuduće bude nastajalo. Strategijom zbrinjavanja radioaktivnog otpada Hrvatska je lani odlučila, međutim, sagraditi vlastito trajno odlagalište, na vlastitom teritoriju. Lokacija još službeno nije određena, no po svemu sudeći će biti riječ o Trgovskoj gori, koju detaljno tek treba ispitati, kao i tamošnje javno mnijenje.

Nesigurno područje

Nuklearni otpad nitko ne želi u svome dvorištu, no je li lokacija u Krškom za Hrvatsku sigurno, tuđe dvorište? Nije nipošto, jer se Vrbina nalazi tek 55 kilometara (uzvodno na Savi) od Zagreba, odnosno na oko 40 kilometara zračne udaljenosti. Od Zagreba, kao najmnogoljudnijeg grada u Hrvatskoj, do Trgovske gore ima nešto više od 120 kilometara. Istina, blizu je i jedno i drugo, pa bi (po nas) najsigurnije bilo otpad izvesti daleko, u neku treću zemlju, što jest zakonski dozvoljena i predviđena mogućnost, no za Hrvatsku izuzetno skupa varijanta, zasad neprihvatljiva. Tako nam ostaje ili slovenska Vrbina koja je, što se blizine tiče, sigurno više »naše dvorište« od Trgovske gore, ili Trgovska gora. Smjestimo li svoj dio otpada u Sloveniju, tamošnjim ćemo općinama plaćati naknadu od po desetak milijuna kuna godišnje, umjesto da taj novac odlazi hrvatskim, ratom osiromašenim i opustošenim općinama na području Trgovske gore. Kako oni o tome sami razmišljaju, pitali smo načelnike/gradonačelnike Dvora, tek nekoliko kilometara udaljenog od Trgovske gore, Hrvatske Kostajnice koja je udaljena nešto više od dvadeset kilometara, i gradonačelnika pedesetak kilometara udaljene Petrinje.

U Dvoru, općini koja broji oko pet i pol tisuća stanovnika, i najbliža je, s hrvatske strane, Trgovskoj gori, načelnik Nikola Arbutina odgovara kratko – protivi se odlagalištu, bez ikakvih dodatnih pojašnjenja, pa tako i odgovora na pitanje što bi njegovoj općini, čiji se proračun kreće oko četiri milijuna kuna, značilo dodatnih osam do deset milijuna kuna godišnje. Gradonačelnik Hrvatske Kostajnice Tomislav Paunović je rječitiji te poziva na »racionalno razmišljanje«, smatrajući kako je riječ o projektu koji bi mjestima oko Trgovske gore donio novac i napredak.

»Ovo je idealno područje za tako nešto, a opasnosti, kao ni u Krškom, ne bi bilo. Osim što bi dobili milijune kuna kao naknadu, dobili bi novac i iz EU fondova za infrastrukturu, oko 30 milijuna eura. Ne pristanemo li na ovo, postat ćemo samo šuma, u kojoj više nitko neće moći niti htjeti živjeti. Svi bi htjeli struju, ali nitko otpad. Neka ostane u Sloveniji, pa neka i naši porezni obveznici za njega Slovencima plaćaju naknadu. U našem slučaju je, vjerujte mi, komunalni otpad puno veća opasnost od otpada koji bi bio sigurno pohranjen na Trgovskoj gori. Ljudi na ulici će vam pak reći da ne bi oni to, ali o tome ništa ni ne znaju«, zaključuje Paunović.

Trgovskoj gori kao trajnom odlagalištu RAO-a protivi se i Darinko Dumbović, gradonačelnik Petrinje. U njegovom se kraju, kaže, razvijaju obiteljska poljoprivredna gsopdarstva, polako stiže novac iz EU fondova, i nije mu jasno, ako nam Slovenci već nude smještaj za otpad u Vrbini, zašto na to ne pristajemo. »Kakve naknade, kakve ekološke rente, odlaganje na Trgovskoj gori nema veze s pameću! Više će koštati osiguranje takvog objekta na položaju između Hrvatske i BiH, nego sama njegova gradnja i održavanje. To je vrlo nesigurno područje, i dok sam ja gradonačelnik, neću projekt dozvoliti«, kaže Dumbović.

Kako Slovenci odlagalište u Vrbini planiraju početi graditi 2018. godine, Hrvatska bi im trebala odgovor na pitanje hoće li sudjelovati u tome dati najkasnije sredinom iduće godine. Vrlo je izvjesno da će odgovor biti negativan, i da ćemo ići u gradnju vlastitog odlagališta, na službeno još uvijek nepoznatoj lokaciji, kako se i predviđa Strategijom odlaganja radioaktivnog otpada iz prošle godine. Računica, temeljena na analizi iz 2009. godine, koju ta strategija navodi, kaže kako bi zajedničko odlagalište koštalo 650,6 milijuna eura, pri čemu bi trošak ravnopravno, sa po 325,3 milijuna eura, dijelile Slovenija i Hrvatska. Odlučimo li se za vlastito odlagalište, trošak bi nam bio 377,7 milijuna eura, makar nije jasno kako se, s obzirom da nije poznata lokacija niti bilo koji drugi parametri, do te brojke uopće došlo. Kako se navodi i u samoj strategiji, »troškovi uspostave odlagališta RAO-a na generičkoj lokaciji u Hrvatskoj su u Programu odlaganja RAO-a i ING-a iz 2010. godine strukturirani na puno skromnijoj analitičkoj razini u odnosu na korespondentne nominalne troškove vezane za odlagalište na lokaciji Vrbina u Sloveniji«.

Bez mjerenja

Zamislite što bi dvije, tri ili četiri tisuće kuna mjesečno značilo staračkom kućanstvu s primanjima od tisuću – dvije kuna?«, napominje Nekvapil. Peticijom je, kaže, prikupljeno oko 5.300 lokalnih potpisa protiv odlagališta na Trgovskoj gori, no boji se da do referenduma neće doći. »Ovo je kraj sa staračkim stanovništvom koje ne dolazi, jer ne može, ni na izbore«, zaključuje rezignirano Nekvapil. Njegov stranački kolega, potpredsjednik HNS-a i ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak, s druge strane, nema još puno za odgovor Slovencima i premišljanje kud ćemo s radioaktivnim otpadom.