Slobodan Uzelac: Josip Đakić je primitivni filofašist

Gledajući i slušajući ovu HDZ-ovu izbornu retoriku, stječem dojam kao da se eto opet nađosmo na početku, dakle na Tuđmanovoj strategiji Hrvatske bez Srba

Sa Slobodanom Uzelcem, potpredsjednikom Vlade Republike Hrvatske i članom Samostalne demokratske srpske stranke razgovaramo o sve težoj situaciji između koalicijskih partnera, pogoršanim međunacionalnim odnosima Srba i Hrvata, te nizu aktualnosti vezanih za predstojeće izbore.

Kako ocjenjujete protekle četiri godine koalicijske Vlade?

– Na planu metode se pokazalo da i oni koji su politički i svjetonazorski različiti mogu zajedno pod uvjetom da opći, državni i društveni zajednički ciljevi dominiraju nad partikularnim, stranačkim. U tom smislu smo tu djelomično uspjeli. U dobrom dijelu svoga mandata premijerka Kosor je više nego Sanader prakticirala dogovor koalicijskih partnera da bi evo pred same izbore počela solirati u mjeri koja je štetna po koalicijsku vladu. Na planu sadržaja smo krenuli dobro dalje se demokratizirajući i otvarajući se prema Europi da bismo potkraj došli u opasnost da sve to, očigledno zbog jeftinih izbornih rezultata, upropastimo. Relativne uspjehe na izvanekonomskim temama zasjenio je krajnje loš rezultat na ekonomskom planu. Ovaj je rezultat dijelom posljedica svjetske ekonomske krize, a dijelom vlastitih projektiranih promašaja ili neprovođenja vlastitih dobrih opredjeljenja. Među ovo zadnje svakako ubrajam Vladin obećani a neostvareni koncept regionalnog razvoja Hrvatske.

Koliko je ostvareno od koalicijskog sporazuma HDZ-a i SDSS-a?

– Na tragu Sanaderovoga povijesnog »Hristos se rodi«, izrečenog početkom 2004. dobro smo nastavili dalje, kako pod vodstvom Ive Sanadera, tako i pod vodstvom Jadranke Kosor. Nažalost, danas, na kraju, napose gledajući i slušajući ovu HDZ-ovu izbornu retoriku, stječem dojam kao da se eto opet nađosmo na početku, dakle na Tuđmanovoj strategiji Hrvatske bez Srba. U njoj se otvara prostor, na primjer, na državnoj razini Đakićevom primitivnom filofašizmu ili, na lokalnoj razini, na primjer, nasilju gradonačelnika Benkovca nad srpskim povratnicima. U prilog ovakvoj ocjeni prisjećam se jednoga razgovora s Tuđmanom u njegovu uredu, čini mi se krajem 1998. Bio sam član relativno brojne delegacije koju su vodili dr Stanimirović i dr Pupovac. Dok smo mi inzistirali na pitanjima vezanim za povratak ljudi iz izbjeglištva, njemu je bilo jedino zanimljivo pitanje zamjene imovine te nas je stalno na to vraćao. Dobro se sjećam da nam je podršku kao sudionik u tome razgovoru pružao grof Janko Vranizany Dobrinovich.   Kako komentirate ocjene da je SDSS na neki način ucjenjivao HDZ svojim glasovima u Saboru?

– Niti govora. SDSS je sklopio koalicijski sporazum u kojemu osim općih stvari značajnih za sve građane Hrvatske naravno postoje i one koje su posebno važne Srbima u Hrvatskoj. Ako netko to naziva ucjenom neka mu bude. Ako zahtjev za dosljednim provođenjem političkog opredjeljenja o povratku izbjeglica netko naziva ucjenom neka mu bude. Ako netko zahtjev za izdvajanjem određenog novčanog iznosa za obnovu ratom opustošenih predjela naziva ucjenom neka mu bude. Usput, tek manji dio koalicijskim sporazumom predviđenih sredstava za obnovu infrastrukture ratom opustošenih područja je ostvaren. Često puta kada zbog raznih razloga to ne može ući u proračun Vlada to nastoji kompenzirati iz pričuve. I to nazivati ucjenom je nekorektno. Riječ je o apsolutno transparentom programu. I koja god Vlada bude ja ću zahtijevati da SDSS od nje traži to isto.

Protiv stavljanja Zajedničkog vijeća općina u Ustavni zakon bila je čak i lijeva oporba, a HDZ je na to pristao.

– A što je tu sporno? Tako je tamo prestao rat. Tadašnja se Vlada pismom namjere i Erdutskim sporazumom obvezala da će osigurati nešto što se, možda i loše i nedovoljno jasno, zove Zajedničko vijeće općina. A zapravo se radi o kulturnoj autonomiji i ni o čemu više. Nije, dakle, riječ ni o kakvoj teritorijalnoj autonomiji. I to je svakome dobronamjernom jako lako objasniti. A onima drugima ni bilo kakvo daljnje pojašnjenje neće pomoći pa se dalje neću ni truditi.

Biste li ušli u koaliciju s Kukuriku koalicijom ako ona pobijedi na izborima?

– Naravno, ne vidim zašto bi to bilo neočekivano.   Iz oporbe vas optužuju da ste četiri godine podržavali korumpiranu Vladu.

– Ako je ta Vlada korumpirana kako to da se dogodilo da dobije izbore? Kako to da pošteni nisu uspjeli pobijediti korumpirane? SDSS i ostali zastupnici nacionalnih manjina pristupili su prije četiri godine relativnom pobjedniku. A kome su inače trebali pristupiti? Mislim da je to korektno. Niti su manjine toga pobjednika dovele na vlast niti je na njima da ga s vlasti odvode. A na izborima poraženoj političkoj opciji bi bilo bolje da nakon poraza manje prigovara manjinama, a više vlastitoj političkoj neefikasnosti i da iz toga izvlači pouke.

Dakle, tada smo potpisali koalicijski sporazum na četiri godine. Prijevremeno jednostrano raskidanje toga ugovora od strane nacionalnih manjina bila bi demonstracija nevjerodostojnosti i nepovjerenja i za svako buduće vrijeme. A za borbu protiv korumpirane vlasti valja koristiti svaki trenutak za osposobljavanje državnih institucija da se mogu uspješno nositi s tim zlom.

Hoćete li se nakon izbora i dalje voditi samo principom tko je relativni pobjednik?

– Načelno govoreći nije na manjinama da određuju tko će u nekoj državi vladati. Manjine ne bi smjele zloupotrebljavati taj svoj zaštićeni položaj. Nije li u sličnoj situaciji i predsjednik Republike? A to je da mandat ponudi ponajprije relativnom pobjedniku ma kako ta pobjeda bila minimalna. Za pretpostaviti je da je među pripadnicima manjina, pogotovo ako je konačni rezultat tijesan a izborni programi osobito bliski, ima manje-više podjednako sklonih objema stranama. Stoga bi svako olako opredjeljivanje unaprijed bilo u osnovi pogrešno. Naravno ako relativni pobjednik ne bi uspio formirati Vladu priliku bi trebala dobiti druga strana.

Kakvi su odnosi Hrvata i Srba 16 godina nakon rata?

– Odnosi između Srba i Hrvata unutar Hrvatske su danas lošiji nego što bi, na zajedničku korist, trebali i mogli biti. A mi u SDSS-u se trudimo doprinijeti njihovu trajnom poboljšanju. Jer 16 godina u životu čovjeka pa i države je previše da bi bile izgubljene za bilo što. Možda je najbolji primjer toga naše zauzimanje za uspješan završetak pregovora s EU, uključujući i zatvaranje poglavlja 23, onoga koje govori o pravosuđu i temeljnim pravima. Zauzimali smo se za to makar smo znali da nije napravljeno sve što je trebalo i sve što se moglo. Uvjeren sam da pri tome nismo pogriješili. Ali, sada je došao trenutak da mi i sami odradimo svoj posao. I za to nam valjda danas ne treba nadgledanje izvana, ali ako to sami ne napravimo, nemojmo se čuditi nepovjerenju iz EU u čije okrilje želimo ući. Tako, na primjer, sada inzistiram da naš Upravni sud ukine svoj apsolutno neprihvatljivi zaključak iz prosinca 2007. prema kojemu sve stranke pred tim sudom koje su se našle u inozemstvu, a ovdje je pretežno riječ o izbjeglicama, gube sporove samo zato što u Hrvatskoj nisu imenovale opunomoćenike. Valjda se netko u tome sudu tada sjetio da će na taj način efikasno smanjiti broj neriješenih predmeta i za to biti honoriran. A najčešće se radi o radnim sporovima, invalidninama i mirovinama. Možete zamisliti koliko su ti ljudi u izbjegličkim kolonama pa i kasnije uopće mogli razmišljati o tome na taj proceduralno birokratski način. Ukratko, nama, Srbima u Hrvatskoj, nema druge nego i u sljedećem razdoblju nastaviti, ne samo čuvati Hrvatsku, jer to smatramo nedovoljnim, nego je nastaviti uređivati kao našu zajedničku kuću, ma tko nam bio politički partner.   Mogu li hrvatski Srbi biti politički Hrvati?

– Pa svi mi državljani i građani Hrvatske i u tom smo smislu Hrvati. Možda me zapravo pitate mogu li etnički Srbi biti više ili manje hrvatski patrioti nego što to mogu biti etnički Hrvati. Bit ću kratak i jasan na vlastitome primjeru: ne priznajem ni jednom etničkom Hrvatu da više voli ovu zemlju nego ja. Može je voljeti toliko, ali više ne. Dakako, to što kažem ja ima pravo kazati svaki građanin Hrvatske. A upravo ovih dana ja imam potrebu ovo istaknuti odričući pravo nekim političkim strankama i pojedincima koji časne ljude među hrvatskim braniteljima, za koje i ja pretpostavljam da su neosnovano optuženi, neosnovano smatraju svojom prćijom. Ne, to su i moji branitelji a neki od njih, stjecajem okolnosti, su i moji prijatelji.

Za koga će navijati Srbi u istočnoj Slavoniji na skorašnjim utakmicama Hrvatske i Srbije?

– To su već pitanja za skrivenu, intimnu, emotivnu sferu ljudskoga bića. Ali, budu li ovi Srbi čuli i vidjeli Đakićeve izjave, i kako su ih prihvatili oni koji su bili s njime, sigurno neće navijati za reprezentaciju za koju će navijati Đakić. A ako takvi navijači počnu dominirati među navijačima za Hrvatsku tada ovi Srbi ne samo da će navijati protiv Hrvatske kad igra sa Srbijom nego i kada bude igrala s, na primjer, Indonezijom.

A kakvi su odnosi Hrvatske i Srbije, posebno u svijetlu zadnje optužnice koja je stigla iz Beograda?

– Prvi sam ukazao na štetnost i to mogu i ponoviti. Uostalom, i sami ste vidjeli bojkot u Hrvatskom Saboru – razuman, zreo i demokratski krajnje pristojan – neće ljudi sudjelovati u toj farsi. A farsa je tobožnja obrana vukovarskih branitelja. Ne, nije to obrana tih ljudi, nego upravo obrnuto, zloupotreba tih ljudi i njihovo zakopavanje u pozicije taoca. Naime, dok se mi zauzimamo da se konačno učini ama baš sve i to odmah da se pred našim pravosuđem te stvari raščiste i da nedužni ljudi budu slobodni, dotle tobožnji čuvari Hrvatske žele upravo to zabraniti i to zakonom pa još to i potpomoći saborskom deklaracijom. Dakle, iz iste proklamirane potrebe da se stvari konačno riješe mi predlažemo energično djelovanje, a oni energičnu zabranu djelovanja. Naravno da je sve to pokvarilo odnose sa Srbijom. A ja ne mislim da treba pošto-poto poboljšavati odnose sa Srbijom jer tamo ima stvari kojima treba pomoći i onih kojima treba odmoći. Svakako treba pomoći snagama u Srbiji koje, kao i mi, nastoje da se ove sporne stvari iz naših odnosa konačno dogovorom i na europski prihvatljiv način razriješe.   Može li kampanja za parlamentarne izbore poremetiti međunacionalne odnose u Hrvatskoj?

– Naravno da može, a već i jeste. Kao što pijani svatovi mogu zagorčati život onima koji su ih pozvali i zbog kojih su se svi okupili – mladencima. To se nama upravo događa. Kad sam vidio i čuo onu Đakićevu izjavu i slavljenički aplauz mase, smijeh i ples vodstva stranke pomislio sam: Mili Bože na što je spala do jučer pobjednička Sanaderova stranka! S druge strane, uvjeren sam da takve zastrašujuće izjave dovode i do otrežnjenja svih dobronamjernih ljudi. Počinju se pitati: Čekaj malo, pa tko nam se to pobogu i čime nudi za vođu?

Što mislite o podizanju spomenika pripadnicima vojske takozvane Krajine?

– Naravno da sam protiv podizanja spomenika pripadnicima vojske bilo koje, građanima Hrvatske, neprihvatljive politike. Ali, toga nije bilo u Golubiću. Ako malo pažljivije pogledate o čemu se tu zapravo radi, vidjet ćete da tome nema ni traga. Moguće je da su među civilnim žrtvama i poginuli vojnici, dakle ratni stradalnici, ali na spomeniku nema ni uniforme, ni oružja ni teksta niti ikakvoga drugog znaka koji bi upućivali na pripadnika vojske. Imate samo ćirilicom ispisano ime, prezime, godinu rođenja i godinu smrti pojedinih ljudi.

Kako tumačite kontroverze oko proslave 27. srpnja u Srbu?

– Prva ustanička, partizanska puška pukla je 27. srpnja 1941. kao odgovor na poziv na oružani ustanak upućen 35 dana ranije iz šume Brezovica kod Siska. Ta je prva ustanička puška bila i odgovor na neviđeni ustaški teror uglavnom nad srpskim stanovništvom pobijenim i bačenim u jame podno Velebita. Nažalost, među ustanicima je bila i skupina Srba, osvetnika prema nedužnom lokalnom civilnom hrvatskom stanovništvu u Borićevcima. Ova se skupina kasnije odmetnula u četnike koji su, kako je opće poznato, čitavo vrijeme rata ratovali protiv partizana.   Kažete da je prva puška pukla 27. srpnja 1941.

– Tako je.

A što je bilo 22. lipnja 1941. u Sisku?

– Formiran je prvi partizanski odred, ali nije pukla puška.

Znači u Sisku se nije pucalo.

– Ne još. Tamo je formiran prvi partizanski odred što je samo po sebi predstavljalo snažnu ustaničku ideju koja nije ostala niti je mogla ostati bez odjeka.. Ali prva oružana akcija slijedom te antifašističke ideje o otporu dogodila se nešto više od mjesec dana kasnije u Srbu.  

Oko tog datuma postoje i kontroverze, da je tom prilikom ubijen veliki broj hrvatskih civila, pa do toga da je 27. srpanj bio komunistički praznik. Jeste li razmišljali o promjeni datuma srpskog ustanka i uvođenju novog koji bio bio manje kontroverzan?

– Taj događaj ni po čemu nije kontroverzan.

Ali u dobrom dijelu su žrtve bili civili.

– Prva je ustanička puška ispaljena na uniformirane ljude, dakle na vojnike. Svoje mišljenje baziram na publiciranim tekstovima najboljih hrvatskih povjesničara, a za mene su to povjesničari s najstarijeg hrvatskog sveučilišta, zagrebačkog. Sve zainteresirane upućujem na tekstove prof. Ive Goldsteina. A hrvatski civili su, kako rekoh, bili žrtve ali ne ustaničke, partizanske, nego njima protivničke, četničke ideje koja se već tada jasno odvajala od partizanske i to ne samo tada i u tome prostoru nego čitavo vrijeme rata na čitavom prostoru Hrvatske i šire.

Kako će se na kraju razriješiti situacija oko načina izbora srpskih zastupnika?

– Pripadnici nacionalnih manjina su danas, nakon zaista teško shvatljive i teško prihvatljive odluke Ustavnog suda, opet u situaciji u kojoj su bili i ranije, a to znači da ih na izbornome mjestu zvanično i javno pitaju da se javno izjasne za koga hoće, a za koga neće glasati. Vlada i Sabor su s visokim stupnjem suglasnosti nastojali izmijeniti tu neodrživu situaciju, ali nažalost bez uspjeha jer ih je u tome spriječio Ustavni sud. Što možemo! Moramo poštovati najvišu sudbenu vlast. Neki moji prijatelji, rezignirani kažu ovako: kad znamo kako i tko je tamo biran, nismo drugo ni mogli očekivati.

Postoji li zaista opasnost od »crvene Hrvatske« kako to tvrdi HDZ?

– Dajte molim vas. Riječ je o davno pročitanoj metodi koja se sastoji u sljedećem: valja uplašiti čestiti i dobronamjerni svijet s nečim iz prošlosti što je, istina, davno nestalo, ali za što ljude vežu ružne uspomene. Kad se razvije taj strah, valja ga što više pojačavati, a sve s ciljem da bi se baš sebe ponudilo kao zaštitnika tih uplašenih ljudi. Za to vrijeme, tim uplašenim ljudima ne pada ni na pamet da pitaju zbog čega niste otvorili nova radna mjesta, zašto je poskupio kruh, zašto vaši ljudi tako bezočno pljačkaju i kradu. Nadam se ipak da je naš hrvatski svijet dobrano politički progledao i da te stare fore ne prolaze. Globalizacija i napose u njenom okrilju internetizacija javnosti je velika prepreka tobožnjim čuvarima Hrvatske od tih tobože silnih opasnosti.