Optimizam bez pokrića

SVE NA DUGOM ŠTAPU Za LNG terminal na Krku ima mnogo više problema nego rješenja

Marinko Glavan

Vlada i tvrtka LNG Hrvatska najavljuju plutajući terminal u Omišlju do kraja 2019., a gradnja novog broda-terminala u tako kratkom roku nije vjerojatna, dok kupovina polovnog broda nije izgledna



Plutajući LNG terminal na otoku Krku u pogon bi, prema najavama iz Vlade i tvrtke LNG Hrvatska, trebao biti pušten krajem 2019., ili najkasnije početkom 2020. Hrvatskoj je za taj projekt odobreno nešto više 100 milijuna eura sredstava Europske unije, što je svakako značajan iznos u ukupnoj procijenjenoj vrijednosti od 360 milijuna, no to ne znači da je realizacija projekta sto posto sigurna, koliko god se iz Ministarstva energetike, Vlade i LNG-a Hrvatska upinjali prezentirati ga kao već gotovu stvar. Odnosno, uopće nije, već se prije može reći da je na »dugom štapu«.


Za projekt je već raspisan pozivni natječaj, i to za gradnju kopnene infrastrukture, kao i za najvažniji (i najskuplji dio), plutajuće postrojenje za skladištenje i uplinjavanje ukapljenog prirodnog plina (FSRU). Upravo bi nabava broda-terminala mogla biti prva prepreka za realizaciju, barem u najavljenim rokovima. U opcijama za plutajući terminal, prema raspisanom natječaju tvrtke LNG Hrvatska, otvorene su sve mogućnosti, od nabavke novogradnje, preko već postojećeg FSRU-a, do preinake klasičnog LNG tankera u plutajući terminal.


Prva, gradnja novog broda u tako kratkom roku nije previše vjerojatna. Naime, svjetskim tržištem FSRU brodova vladaju svega tri kompanije, Hoegh LNG, Excelerate Energy i Golar, koje zajedno drže gotovo sve operativne plutajuće terminale u svijetu, a zajedno s novim naručiteljima već su praktički zakupili kapacitete za gradnju novih brodova te vrste u Južnoj Koreji. Od deset ugovorenih novogradnji za njih najmanje četiri već su poznate destinacije, a teško je očekivati da će i ostali biti bez prethodno ugovorenog angažmana, posebno s obzirom na sve konkurentnije cijene LNG-a u odnosu na prirodni plin iz cjevovoda, kao i sve veću potražnju na tržištima Azije, Afrike i drugih tržišta. O kolikoj je potražnji riječ, najbolje govori podatak koji je u svojoj studiji početkom godine iznio stručnjak za LNG Tony Regan, koji navodi kako je u različitim fazama planiranja ukupno još 56 plutajućih terminala u svijetu, što je više nego dvostruko u odnosu na sadašnjih 26, od čega bi čak 42 teoretski mogla biti operativna do konca 2020.


Konverzija tankera financijski povoljnija




Kupovina postojećeg FSRU-a, također nije pretjerano izgledna. Iako na tržištu trenutno postoji barem jedan takav brod koji nije u funkciji, do konca 2019. teško da će biti slobodnih kapaciteta, s obzirom na već navedene odnose ponude i potražnje.


Konverzija postojećeg LNG tankera tako se nameće kao najizglednije rješenje, no zasad je i o tome teško nagađati, budući da još nije dovršena ni maritimna studija, kao ni postupak procjene utjecaja na okoliš, pa se ne zna kojim specifičnim uvjetima će budući plutajući terminal morati udovoljavati, a bez toga, jasno, ne može biti ni raspisan obvezujući natječaj za nabavu broda. Konverzija bi se mogla pokazati i financijski relativno povoljnim rješenjem, posebno ako se na postojeći brod očekivanog skladišnog kapaciteta od 170 tisuća metara kubičnih ukapljenog prirodnog plina ugradi neki od tipskih pogona za uplinjavanje, što bi sve zajedno rezultiralo kapacitetom maksimalne proizvodnje između pet i osam milijardi kubičnih metara prirodnog plina godišnje.



Iz LNG-a Hrvatska ističu kako prirodni plin dopremljen preko njihova budućeg terminala može biti cijenom konkurentan prirodnom plinu koji se na okolna tržišta doprema klasičnim plinovodima.


– Cijene LNG-ja već neko vrijeme padaju. Jedan od razloga je veliko povećanje proizvodnje u SAD-u. Cijene po kojima zaista prodaju svoj ukapljeni prirodni plin su, naravno, tajne, ali su sigurno niže od onih kojima se špekulira u javnosti. Drugi veliki proizvođač je Katar, koji ima golemu proizvodnju prirodnog plina koju ne može zaustavljati. Prema našim izračunima, u ovom trenutku bi cijena plina iz LNG terminala na Krku bila oko 12 eura po megavatsatu, što je manje od 14,5 eura oko kojih se kreće trenutna cijena prirodnog plina na tržištu, kaže Andrea Lopac iz LNG Hrvatska.



Dodijeljena sredstva Europske unije mogla bi se pokazati i svojevrsnim utegom oko vrata cijelom projektu, s obzirom da je jedan od glavnih uvjeta za sufinanciranje koje je postavila Europska komisija vlasništvo nad samim FSRU-om, što je vrlo neuobičajen model. Najčešće su takvi brodovi u leasingu, a rokovi leasinga su se s nekadašnjih prosječnih petnaestak, smanjili u nekim novijim slučajevima na svega pet, s tim da, primjerice, u Kuvajtu postoji aranžman u kojem je FSRU angažiran devet mjeseci u godini, dok ostala tri služi kao »običan« LNG tanker. Modeli leasinga su različiti, s tim da neki od njih nude mogućnost otkupa nakon proteka određenog broja godina, primjerice deset za Hoegh-ov »Independece« u Klaipedi. Vlasništvo nad FSRU-om pak, zahtijeva potpuno drugačiji aranžman od uobičajenih u svijetu, gdje će LNG Hrvatska morati pronaći kompaniju zainteresiranu za upravljanje brodom kojemu ona sama nije vlasnik, s obzirom da sam LNG Hrvatska nema ni potrebno iskustvo ni kadrove za taj dio posla. Upitno je i kolika će biti cijena takvog aranžmana.


Lokalna uprava Omišlja traži studiju isplativosti


Druga prepreka za projekt LNG Hrvatska mogla bi biti isplativost, posebno u prvoj fazi, pitanje koje je proteklog tjedna na Krku potegla načelnica Općine Omišalj Mirela Ahmetović, tražeći da se prezentira Studija isplativosti koja će pokazati opravdanost cijelog ulaganja. Naime, u prvoj fazi rada plutajućeg LNG terminala, on bi, unatoč kapacitetu od pet do osam milijardi kubičnih metara prirodnog plina, u mrežu Plinacro-a mogao isporučivati maksimalnih 2,6 milijardi, jer sustav samo toliko može primiti, a izvozni kapaciteti još su otprilike upola manji. U relativno kratkom roku, taj bi se kapacitet mogao povećati do najviše 3,5 milijardi.


Prema najavama iz Plinacro-a za to bi trebalo oko šest mjeseci, međutim u taj zahvat se neće ni kretati dok terminal ne bude u funkciji i dok ne bude zakupljeno dovoljno kapaciteta. Za maksimalni predviđeni kapacitet prihvata od 6,8 milijardi kubičnih metara prirodnog plina, međutim, osim novih plinovoda bit će potrebno izgraditi i novu kompresorsku stanicu, za što u Plinacrou predviđaju rok od minimalno tri godine. Sve skupa znači da će, ako i bude u funkciji u najavljenom roku, terminal u najboljem slučaju u prve tri do četiri godine raditi s maksimalno polovicom kapaciteta, što je optimistična varijanta, dok je realnije očekivati jedva 25 do 30 posto.


Andrea Lopac iz LNG Hrvatska tvrdi kako to nije problem, s obzirom da je, prema njenim tvrdnjama, margina isplativosti rada terminala svega dvije milijarde kubičnih metara prirodnog plina godišnje. No tu je i najveći, barem zasad, problem. Od 2,6 milijardi kubičnih metara plina koliki je maksimalni početni kapacitet terminala, do sad nije zakupljena niti jedna. Sam terminal, odnosno tvrtka LNG Hrvatska ne bavi se kupovinom i prodajom plina, već prodajom svojih prekrcajnih kapaciteta. Iako je do sad više velikih trgovaca prirodnim plinom iskazalo načelni interes za zakup više od dvostruko većeg kapaciteta od početnog, još nema čvrstih ugovora niti sigurnih komintenata.


S obzirom na sve navedeno, projekt plutajućeg LNG terminala na Krku i dalje je prilično neizvjestan, s daleko više problema nego rješenja, pa sve službene najave ipak treba uzimati s dozom rezerve.